“Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji.” (2. Korinćanima 1,3.4)

Mnoge utješne poruke Crkva je dobila preko starih proroka. “Tješite, tješite moj narod” (Izaija 40,1) — taj je zadatak Bog dao Izaiji. Zajedno sa zadatkom prorok je dobio i prekrasna viđenja koja su u svim budućim vjekovima ulijevala nadu i radost vjernicima. Prezrena od ljudi, progonjena i odbačena, Božja djeca svih vremena ipak su se održala zahvaljujući tim Božjim sigurnim obećanjima. Vjerom su gledala u budućnost, u vrijeme kad će On ispuniti svoje obećanje Crkvi: “Zato što si bio ostavljen … učinit ću te vječnim ponosom, radošću od koljena do koljena.” (Izaija 60,15) (Proroci i kraljevi, str. 460)

Ne gunđajmo niti se žalostimo što ovaj život nije oslobođen razočaranja i nevolja. Ako smo prema Božjoj providnosti pozvani da trpimo nevolje, prihvatimo križ i pijmo gorku čašu, svjesni da ju je Očeva ruka prinijela našim usnama. Imajmo povjerenja u Njega po mraku kao i po danu. Zar ne možemo vjerovati da će nam On dati sve što je za naše dobro? “Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rimljanima 8,32) Čak i u noći kušnje, kako možemo ne podići svoje srce i glas u zahvalnosti i hvali kad se sjetimo ljubavi koja nam je pokazana na golgotskom križu! (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 274,275)

“Kličite, nebesa, veseli se, zemljo, podvikujte, planine, od veselja; jer Jahve tješi narod svoj, on je milosrdan nevoljnima.” (Izaija 49,13)