Uvjeren sam da klima skepse, koja je posljednjih dvjesto godina uvjerila svijet da je nepromišljeno i čak zbunjujuće tvrditi da se Isusovo uskrsnuće stvarno dogodilo, nikada nije bila niti je sada sama po sebi bezazlena, ni sociološki, niti politički. Intelektualni državni udar (coup d’état) kojim je prosvjetiteljstvo uvjerilo mnoge kako “sada znamo da mrtvi ljudi ne ustaju” — kao da je to moderno otkriće, a zapravo je ponovno potvrđivanje onoga što su Homer i Eshil uzeli zdravo za gotovo — ide ruku pod ruku s ostalim utjecajima prosvjetiteljstva koji kažu ne samo da smo sada sazreli, već i to da Boga valja poslati u visine kako bismo ovdje dolje mi mogli upravljati svijetom kako god želimo, krojeći ga prema vlastitoj koristi bez vanjskih uplitanja. Stoga su totalitarni režimi prošloga stoljeća jednostavno bili raznolike manifestacije većeg totalitarizma mišljenja i kulture protiv čega se, po mojem mišljenju, postmodernizam s pravom pobunio.

Tko su ti koji ne žele da mrtvi ustaju? Ne samo intelektualno suzdržani ili racionalisti. To su oni koji su na vlasti, društveni i intelektualni tirani i nasilnici; Cezari kojima prijeti Gospodar svijeta koji je skršio posljednje oružje tirana, samu smrt; Herodi koji bi bili užasnuti posmrtnim utvrđivanjem tko je pravi kralj Židova. U ovom trenutku vjerovanje u Isusovo uskrsnuće odjednom prestaje biti pitanje ispitivanja neobičnog događaja iz prvog stoljeća i postaje nastojanje ponovnog otkrivanja nade u dvadeset i prvom stoljeću. Nada se rađa kad iznenada shvatite da je drukčiji svjetonazor moguć, svjetonazor u kojem bogati, moćni i beskrupulozni na kraju nemaju posljednju riječ. Isti svjetonazorski pomak koji Isusovo uskrsnuće zahtijeva pomak je koji omogućuje preobrazbu svijeta.

Prisjetite se divnog prizora Oscara Wildea u njegovoj predstavi Saloma, kad Herod saznaje da Isus iz Nazareta podiže ljude od mrtvih. “Ne želim da to čini”, kaže Herod. “Zabranjujem mu da to čini. Ne dopuštam nijednom čovjeku da ustane od mrtvih. Morate pronaći tog čovjeka i reći mu da zabranjujem uskrsavati mrtve.”

To je sijevanje tiranina koji zna da mu je moć ugrožena. Isti ton glasa ne čujem samo kod političara koji žele urediti svijet poradi svoje koristi, već i kod intelektualnih tradicija koje im stoje uz bok.

Ali Wildeova sljedeća rečenica koja plijeni stvarno pogađa i nas i Heroda: “Gdje je taj čovjek?” zahtijeva Herod. “On je na svakom mjestu, moj gospodaru,” odgovara dvoranin, “i teško ga je naći”.

Nicholas Thomas Wright
(Iz knjige, Iznenađeni nadom, Zagreb: Školska knjiga, 2023, str. 95—96.)