“Zar bi mi drago bilo da pogine bezbožnik, govori Gospod Bog, a ne da se odvrati od putova svojih i da živi?” (Ezekiel 18,23 — Šarić)

Sotona će prikazati put svetosti teškim, dok su putovi svjetovnih uživanja posuti ružama. U lažnim i laskavim bojama kušač će vam prikazati svijet s njegovim zadovoljstvima. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, str. 432,433)

Iz toga ne smijemo zaključiti da je put koji vodi prema gore mučan, a onaj koji vodi prema dolje lagan. Po cijelom putu što vodi u smrt nalaze se bol i patnja, ima tuge i razočaranja, stoje upozorenja da se ne ide dalje. Božja ljubav otežava neposlušnima i samovoljnima da se sami unište. Istina, Sotona čini sve da bi svoju stazu prikazao privlačnom, ali to je prijevara. Na putu zla ima gorkog kajanja i razornih briga. Možemo pomisliti da je povođenje za ohološću i svjetovnim ambicijama ugodno, ali kraj im je bol i jad. Sebični planovi mogu davati laskava obećanja i buditi nadu u uživanje, ali ćemo ustvrditi da nam je sreća zatrovana, a život zagorčan nadama u čijem smo središtu mi sami. Vrata puta prema dolje mogu biti okićena cvijećem, ali je put trnovit. Svjetlost nade koja sja na njegovu početku, gubi se u tami očaja, a duša koja ide tim putom spušta se u sjenu beskrajne tame. (Misli s Gore blaženstava, str. 117,118)