“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje.” (Hebrejima 11,24.25)

Mojsiju je bila ponuđena faraonova palača i kraljevsko prijestolje, ali u tim gospodskim dvorima bilo je grešnih zadovoljstava koja su navodila ljude da zaborave na Boga. Umjesto toga on je izabrao “postojano dobro i pravednost” (Izreke 8,18). Odbacivši povezanost s veličinom Egipta, povezao je svoj život s Božjom nakanom. Umjesto da daje zakone Egiptu, on je po božanskoj uputi propisao zakone svijetu. Postao je oruđe preko kojega je Bog dao ljudima načela koja su zaštita doma i društva, ugaoni kamen napretka naroda. Najveći ljudi svijeta danas ih priznaju kao temelj svega najboljeg u vlastima što ih ljudi postavljaju.

Veličina Egipta leži u prahu. Njegova moć i civilizacija sada su prošlost. Ali Mojsijevo djelo nikad ne može propasti. Posvetio je svoj život uspostavljanju velikih, vječnih načela pravednosti. (Odgoj, str. 58,59)

Svi koji se odvrate od svjetovnih zadovoljstava i koji kao Mojsije odluče radije biti zlostavljani s Božjim narodom nego se časovito okoristiti grijehom smatrajući muku Kristovu većim bogatstvom od blaga ovoga svijeta, primit će kao i vjerni Mojsije neuveli vijenac besmrtnosti i obilato breme vječne slave. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2, str. 86)