“Bezumniku je radost učiniti sramotno djelo, a razumnu čovjeku biti mudar.” (Izreke, 1023)

Riječ “luđak” u Starom je zavjetu označavala otpadnika ili onoga tko se predao bezbožnosti. (Misli s Gore blaženstava, str. 53)

U Noino vrijeme … bilo je mnogo divova, ljudi visoka rasta i velike snage, poznatih po svojoj mudrosti, vještih izumitelja prekrasnih i umješnih djela, ali njihova krivnja zbog popuštanja uzdama pokvarenosti bila je razmjerna njihovoj vještini i umnim sposobnostima.

Bog je ove pretpotopne ljude obasuo bogatim darovima, ali oni su iskoristili Njegovu darežljivost da proslave sebe i pretvorili je u prokletstvo usmjeravajući svoju ljubav na darove umjesto na Darodavca. Oni su upotrebljavali zlato i srebro, dragocjeno kamenje i probrano drveće za gradnju svojih domova, nastojeći nadmašiti jedan drugog uljepšavajući svoje domove najumješnijim djelima. Nastojali su zadovoljiti ponos vlastitih srca i uživati u prizorima zadovoljstva i bezbožnosti. …

“Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njihovoj pameti uvijek samo zloća. … U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” Bog je ljudima dao svoje zapovijedi kao pravilo života, ali oni su prestupili Njegov Zakon, a posljedice su pojava svih vrsta grijeha. Ljudska je pokvarenost bila otvorena i smjela, pravda je gažena, a vika se potlačenih podizala do neba. (Patrijarsi i proroci, str. 66,67)

Grijesi koji su zahtijevali osvetu nad pretpotopnim svijetom i danas postoje. Božji strah je iščezao iz srca ljudi, a s Njegovim se zakonom postupa s ravnodušnošću i prijezirom. Izrazita svjetovnost ljudi onog vremena jednaka je svjetovnosti naraštaja koji danas živi. (Patrijarsi i proroci, str. 74)