“Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska!” (Sefanija 3,14)

Melodija hvale ozračje je Neba. Kad Nebo dođe u dodir sa Zemljom, tu je glazba i pjesma — “klicanje i radost” (Izaija 51,3).

Nad novostvorenom Zemljom, koja je lebdjela lijepa i neokaljana, ozarena Božjom sklonošću, “pjevale su zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani” (Job 38,7). Tako su i ljudska srca, ujedinjena s Nebom, odgovorila na Božju dobrotu glasovima hvale. (Odgoj, str. 137,138)

Isus se s pjesmom suočavao s kušnjama u svojemu zemaljskom životu. Njegova pjesma vjere i svete radosti često se čula kad su bile izgovarane oštre, uvredljive riječi, kad je bio okružen teškim ozračjem potištenosti, nezadovoljstva, nepovjerenja ili mučnog straha. One posljednje žalosne noći pashalne večere, upravo kad je polazio ususret izdajstvu i smrti, Njegov glas se podignuo u psalmu:

“Blagoslovljeno ime Jahvino sada i dovijeka!
Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino!”
(Odgoj, str. 142)

Dok nas naš Otkupitelj vodi prema pragu vječnosti obasjanom Božjom slavom, možemo čuti riječi hvale i zahvaljivanja nebeskog zbora oko prijestolja. Kad se odjek anđeoske pjesme začuje u našim zemaljskim domovima, srca će biti privučena nebeskim pjevačima. Zajednica s Nebom počinje na Zemlji. Tu učimo osnovnu melodiju nebeskog hvalospjeva. (Odgoj, str. 144)