“Jer ovako govori Gospod: ‘Pjevajte u radosti Jakovu, radujte se zbog glave naroda!’ Javljajte to, slavite i govorite: ’Gospod je izbavio narod svoj, ostatak Izraelov.’” (Jeremija 31,7 — Šarić)

U viđenju sam vidjela dvije vojske u strašnom sukobu. Jedna je bila okupljena pod zastavom koja je nosila obilježja svijeta; druga je bila okupljena pod krvlju poprskanom zastavom Kneza Emanuela. Zastava za zastavom ostala je ležati u prašini nakon što se satnija za satnijom iz Gospodnje vojske pridruživala neprijatelju, a pleme za plemenom napuštalo neprijateljske redove da bi se ujedinilo s narodom koji drži Božje zapovijedi. …

Bitka je bjesnjela. Pobjeđivala je sad jedna, sad druga strana. Sada su se vojnici križa povlačili “kao kad bolesnik iznemogne” (Izaija 10,18 — Šarić). Ali njihovo povlačenje bilo je samo da zauzmu povoljniji položaj. Začuli su se pokliči radosti. Podigla se pjesma hvale Bogu, a s pjesmom su se sjedinili anđeoski glasovi kad su Kristovi vojnici podigli Njegovu zastavu na zidine utvrde koju je dotada držao neprijatelj. Zapovjednik našeg spasenja osobno je vodio bitku i poslao pomoć svojim vojnicima. Njegova moć silno se pokazala kad ih je hrabrio da biju boj do samih vrata. Poučavao ih je strašnim stvarima u pravednosti dok ih je vodio korak po korak, stalno pobjeđujući. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 8, str. 40)