“Svi ljudi iz Jude i Jeruzalema, s Jošafatom na čelu, vratili su se radosni u Jeruzalem. Bog im je dao da likuju nad svojim neprijateljima. S harfama, lirama i trubama ušli su u Jeruzalem i u Božji Hram.” (2. Ljetopisa 20,27.28 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Pri kraju Jošafatove vladavine Judino je kraljevstvo napala vojska od čijeg su približavanja stanovnici imali razloga za strepnju. “Poslije toga Moabovi i Amonovi sinovi, a s njima i neki od Meunjana, zaratiše na Jošafata.” (Proroci i kraljevi, str. 125,126)

I dok su ulazili u bitku, Jošafat je rekao: “Čujte me, oj Judejci i Jeruzalemci, pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!” “Potom se posavjetova s narodom i postavi Jahvine pjevače i hvalitelje koji će u svetom ruhu ići pred naoružanim četama i pjevati: ‘Slavite Jahvu jer je vječna ljubav njegova!’” (2. Ljetopisa 20,14-21) Ovi pjevači su išli pred vojskom pjevajući i hvaleći Boga za obećanje o pobjedi. …

Bog je bio Judina snaga u ovoj krizi, a On je snaga svoga naroda i danas. …

Natovareni plijenom, Judejci su se vratili “u veselju, jer ih je Jahve razveselio nad njihovim neprijateljima. Došli su u Jeruzalem s harfama, citrama i trubama u Dom Jahvin.” … Imali su dovoljno razloga za veselje. Slušajući zapovijed: “Postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve … ne bojte se i ne plašite se”, potpuno su se oslonili na Gospodina, i On se doista pokazao kao njihova tvrđava i njihov izbavitelj. (Proroci i kraljevi, str. 127,128)