“Nato se Ana pomoli ovako: ‘Kliče srce moje u Jahvi, raste snaga moja po Bogu mom. Šire mi se usta na dušmane moje, jer se radujem pomoći tvojoj.’” (1. Samuelova 2,1)

“Ali Ana ustade. … Zavjetovala se ovim riječima: ‘Bože Svevladaru, pogledaj me koliko sam jadna. Tvoja sam sluškinja. Nemoj me zaboraviti. Ako dobijem muško dijete, posvetit ću ga tebi, da ti služi do smrti, a ni britva mu neće prijeći preko glave.’” (1. Samuelova 1,9.11 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Anina molitva bila je uslišana. Ona je primila dar za koji je tako revno preklinjala. Dok je promatrala dijete, nazvala ga je Samuel, “jer sam ga, reče, izmolila od Jahve”. Čim je dijete bilo dovoljno staro da se odvoji od majke, ona je ispunila svoju zakletvu. Voljela je dijete sa svim požrtvovanjem majčinskog srca. Dan za danom, dok je promatrala njegov rast i slušala njegovo dječje tepanje, ona ga je sve više okruživala ljubavlju. On je bio njen jedini sin, naročit dar Neba, ali ona ga je primila kao blago posvećeno Bogu i nije ga željela uskratiti Onome koji ga je dao.

Ana je još jednom otputovala sa svojim mužem u Šilo i prinijela svećeniku, u Božje ime, svoj dragocjeni dar riječima: “Molila sam za ovo dijete, i Jahve mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Jahvi za sve dane njegova života: ta isprošen je od Jahve.”

Majčino je srce bilo ispunjeno radošću i hvalom i ona je čeznula da Bogu iznese svoju zahvalnost. Duh nadahnuća je sišao na nju i “nato se Ana pomoli ovako: ‘Kliče srce moje u Jahvi, raste snaga moja po Bogu mom.’” (Patrijarsi i proroci, str. 478,479)