“Tako su Izraelovi sinovi koji su se zatekli u Jeruzalemu svetkovali Blagdan beskvasnih kruhova sedam dana s velikim veseljem, a leviti i svećenici hvalili Jahvu iz dana u dan uz glazbala za Jahvinu slavu. Potom je sav zbor vijećajući odlučio da svetkuje još sedam dana; svetkovali su još sedam dana s veseljem.” (2. Ljetopisa 30,21.23)

U svojoj revnosti da službe u Hramu donesu pravi blagoslov narodu, Ezekija je odlučio obnoviti prastari običaj okupljanja Izraelaca u vrijeme pashalnih svečanosti. (Proroci i kraljevi, str. 213)

Pasha je bila svetkovana određenoga dana, a cijeli tjedan narod je proveo prinoseći žrtve pričesnice i učeći se onome što je Bog od njih zahtijevao. Leviti, koji su “pokazivali divnu privrženost Jahvi”, svakoga su dana poučavali narod Gospodnjoj spoznaji; i oni, čija su srca spremno tražila Gospodina, dobivali su oprost. Velika je radost obuzela okupljeno mnoštvo “slaveći Jahvu, Boga svojih otaca” (2. Ljetopisa 30,22); svi su bili jedinstveni u želji da slave Onoga koji je bio tako milostiv i milosrdan.

Sedam dana uobičajenih pashalnih svečanosti prošlo je prebrzo, i vjernici su odlučili još sedam dana posvetiti potpunijem upoznavanju Gospodnjih putova. Svećenici su produžili svoje djelo poučavanja iz knjige Zakona; svakoga dana narod se okupljao u Hramu da prinese svoje darove hvale i zahvaljivanja, i kad se veliki blagdan približio kraju, bilo je jasno da je Bog obavio čudesno djelo obraćenja otpalih Judejaca i da je zaustavio poplavu idolopoklonstva koja je prijetila da odnese sve pred sobom. Svečane opomene proroka nisu bile izricane uzalud. “Bilo je veliko veselje u Jeruzalemu, jer od vremena Davidova sina Salomona, izraelskoga kralja, nije bilo tako u Jeruzalemu.” (2. Ljetopisa 30,26) (Proroci i kraljevi, str. 214,215)