“One, sa strahom i ujedno s velikom radošću, smjesta ostaviše grob te otrčaše da to jave njegovim učenicima.” (Matej 28,8)

Žene koje su stajale kraj Kristovog križa budno su bdjele i čekale da prođe subota. Prvog dana tjedna, vrlo rano, krenule su na grob noseći dragocjene mirise i pomasti za Spasiteljevo tijelo. …

Sve žene nisu došle iz istog smjera na grob. Marija Magdalena prva je stigla na mjesto. Vidjevši da je kamen uklonjen, požurila je to javiti učenicima. U međuvremenu su prispjele i druge žene. Oko groba je sjala svjetlost, ali u njemu nije bilo Kristovog tijela. Dok su se žene zadržavale oko ovog mjesta, iznenada su primijetile da nisu same. Kraj groba je sjedio mladić obučen u sjajne haljine. To je bio anđeo koji je uklonio kamen. … “Ne bojte se!”, rekao je vidjevši kako traže razapetog Isusa. “Uskrsnuo je! Nije ovdje!” Zatim ih je pozvao i pokazao im mjesto gdje je Isus bio položen i uputio ih da požure i kažu Njegovim učenicima da je Isus uskrsnuo od mrtvih. …

On je ustao! On je ustao! Žene su stalno ponavljale ove riječi. Mirisi i pomasti nisu više potrebni. Spasitelj je živ, a ne mrtav. Sad su se sjetile da je govoreći o svojoj smrti rekao da će ponovno ustati. Kako je ovo bio divan dan za svijet! Žene su se brzo udaljile od grobnice i “sa strahom i radosti velikom potekoše da jave učenicima njegovim”. (Isusov život, str. 652,653)