“Rekavši to pokaza im ruke i bok. I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.” (Ivan 20,20)

Stigavši do Jeruzalema, dva učenika prošla su kroz istočna vrata koja su tijekom blagdana bila noću otvorena. Kuće su utonule u mrak i tišinu, ali putnici su išli uzanim ulicama osvijetljenim svjetlošću izlazećeg mjeseca. Pošli su u gornju sobu u kojoj je Isus proveo trenutke posljednje večeri prije svoje smrti. Znali su da će ondje pronaći svoju braću. Premda je bilo kasno, znali su da učenici neće zaspati dok pouzdano ne doznaju što se dogodilo s tijelom njihovog Gospodina. Vrata sobe bila su zaključana. Pokucali su da ih puste, ali nije bilo odgovora. Sve je bilo mirno. Tada su rekli svoja imena. Vrata su pažljivo otključana, ušli su, a s njima je ušao još Jedan, nevidljivi. Zatim su vrata ponovno zaključana da ne bi ušli uhode.

Putnici su zatekli sve nazočne iznenađene i uzbuđene. Glasovi onih u prostoriji naglo su se slili u zahvalnost i slavljenje, govoreći: “Zaista je Gospodin uskrsnuo: ukazao se Šimunu!” Tada su dva putnika, zadihana od žurbe kojom su putovali, izrekla zadivljujući izvještaj o tome kako im se Isus otkrio. Upravo su završili, a neki su rekli da ne mogu povjerovati u to jer je previše dobro da bi bilo istinito; kad, gle, jedna druga Osoba stala je pred njih. Svako oko bilo je prikovano za Stranca. Nitko nije pokucao da uđe. Nisu se čuli nikakvi koraci. Učenici su bili iznenađeni i pitali se što to znači. Tad su čuli glas koji je mogao biti samo glas njihovog Učitelja. Jasno i razgovijetno s Njegovih su usana sišle riječi: “Mir vama!” … Promatrali su ruke i noge ozlijeđene grubim klinovima. Prepoznali su Njegov glas koji nije bio sličan nijednom drugom što su ga ikada čuli. … “I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.” Vjera i radost zauzele su mjesto nevjerstva, i tako dubokim osjećajima koje riječi ne mogu izraziti priznavali su svojega uskrsnulog Spasitelja. (Isusov život, str. 662,663)