“I dogodi se, dok ih je blagoslivljao, da se odmakne od njih i bî uznesen u nebo. Oni mu se poklone pa se s velikom radošću vrate u Jeruzalem.” (Luka 24,51.52)

Krist je uzašao na Nebo u ljudskom obliku. Učenici su vidjeli oblak koji Ga je prihvatio. Isti Isus koji je hodao, govorio i molio se s njima, koji je lomio kruh s njima, koji je bio s njima u njihovim čamcima na jezeru i koji se tog istog dana s njima naporno penjao sve do Maslinske gore — taj isti Isus je sada otišao dijeliti prijestolje svojega Oca. Anđeli su ih uvjeravali da će isti Onaj kojega su vidjeli kako ide na Nebo, doći ponovno isto tako kako je uzašao. …

Kad su se učenici vratili u Jeruzalem, ljudi su ih promatrali s čuđenjem. Smatralo se da će oni nakon Kristovog suđenja i raspeća izgledati utučeni i posramljeni. Njihovi su neprijatelji očekivali da će na njihovom licu vidjeti izraz žalosti i poraza. Umjesto toga, vidjela se radost i pobjeda. Njihova su lica bila ozarena srećom koja nije bila zemaljskog podrijetla. Nisu tugovali nad neostvarenim nadama, već su bili ispunjeni slavljenjem i zahvaljivanjem Bogu. S radošću su pričali o veličanstvenom događaju, o Kristovom uskrsnuću i Njegovom uzašašću na Nebo, a njihovo su svjedočanstvo mnogi prihvatili. (Isusov život, str. 688,689)