““Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti. Svaki u svom redu: prvenac Krist, potom, u vrijeme njegova dolaska, Kristovi pripadnici.”“(1. Korinćanima 15,22.23)
Usred posrtanja zemlje, bljeskova munja i tutnjave gromova, glas Božjeg Sina poziva svete koji spavaju. … Uzduž i poprijeko cijele Zemlje mrtvi će čuti ovaj glas i oni koji ga čuju oživjet će. Čitava će zemlja odzvanjati koracima iznimno velike vojske iz svakog naroda i plemena, jezika i puka. …
Svi izlaze iz svojih grobova rastom kakvi su bili kad su ušli u grob. Adam, koji stoji usred uskrsnulog mnoštva, visok i veličanstvena izgleda, po rastu je tek nešto niži od Božjega Sina. On predstavlja znakovitu suprotnost ljudima kasnijih naraštaja; već se po tome vidi koliko je ljudski rod degenerirao. Ali svi ustaju u svježini i snazi vječne mladosti. …
Svi su nedostaci i deformiteti ostali u grobu. Budući da imaju pristup drvetu života u dugo izgubljenom Edenu, otkupljeni će izrasti do pune visine ljudskog roda u njegovoj prvotnoj ljepoti. …
Dok su spašeni pozdravljeni dobrodošlicom u Božjem gradu, zrakom se prolama radostan usklik obožavanja. To je susret dvojice Adama. Božji Sin stoji raširenih ruku da primi oca našeg roda — biće koje je On stvorio, koje je sagriješilo protiv svog Stvoritelja i zbog čijeg grijeha Spasitelj nosi znakove raspeća. Kad Adam opazi tragove okrutnih klinova, on ne pada na grudi svoga Gospodina, već se u poniznosti baca pred Njegove noge s uzvikom: ““Dostojno je, dostojno je Janje koje je zaklano!”“ Spasitelj ga nježno podiže i poziva da još jednom pogleda edenski dom iz kojega je toliko dugo bio prognan. …
Ovaj ponovni susret promatraju anđeli koji su plakali kad je Adam pao i radovali se kad je Isus nakon svoga uskrsnuća uzašao na Nebo i time otvorio grob svima koji će uzvjerovati u Njegovo ime. Sad vide djelo otkupljenja dovršeno i svoje glasove ujedinjuju u pjesmi hvale. (Velika borba, str. 507—510)