““Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.”“ (Galaćanima 2,20)
Bog neće prihvatiti ništa manje od bezrezervne predaje. Polovični, grešni kršćani nikada ne mogu ući u Nebo. Oni tamo ne bi pronašli nikakvu sreću, jer ne znaju ništa o visokim, svetim načelima koja vladaju među članovima kraljevske obitelji.
Prozori duše pravog kršćanina otvoreni su prema Nebu. On živi u zajednici s Kristom. Njegova je volja pokorena Kristovoj volji. Njegova je najveća želja da postaje sve sličniji Kristu. …
Neumorno i ozbiljno trebamo se truditi da postignemo Božji ideal za nas. To ne trebamo činiti kao neku pokoru, već kao jedino sredstvo da zadobijemo istinsku sreću. Jedini način da dobijemo mir i radost jest da imamo živu vezu s Onim koji je dao svoj život za nas, koji je umro da bismo mi živjeli i koji živi da bi sjedinio svoju moć s naporima onih koji nastoje pobijediti.
Svetost je stalni sklad s Bogom. Zar nećemo biti ono što Krist tako žarko želi da budemo — kršćani na djelu i u istini — da svijet vidi u našem životu otkrivenje spasonosne moći istine? Ovaj svijet je naša pripremna škola. Dok smo ovdje, nailazit ćemo na kušnje i nevolje. Božji neprijatelj će nas stalno nastojati odvratiti od naše odanosti. Ali dokle god se čvrsto držimo Onoga koji je dao sebe za nas, sigurni smo.
Cijeli svijet je obuhvaćen u Kristovom zagrljaju. On je umro na križu da uništi onoga koji ima vlast nad smrću i da uzme na sebe grijehe svake duše koja vjeruje. On nas poziva da prinesemo sebe na oltar službe, kao živu žrtvu. Trebamo se bezrezervno posvetiti Bogu u svemu što imamo i što jesmo.
U ovoj zemaljskoj školi trebamo naučiti lekcije koje će nas pripremiti za ulazak u višu školu, gdje će se naše obrazovanje nastaviti pod Kristovim osobnim nadzorom. On će nam tada otvoriti puni smisao svoje Riječi. Zar nećemo, u nekoliko dana kušnje koji su nam preostali, djelovati kao muškarci i žene koji čeznu za životom u Božjem kraljevstvu, i još više, za vječnim blaženstvom? (RH, 16. svibnja 1907.)