“Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rimljanima 5,8)
U svjetlu Božje spremnosti da nas toliko ljubi i da nam, takvima kakvi jesmo, u našem jadnom i grešnom stanju, toliko prašta, sasvim je neprihvatljivo naše očekivanje da se bilo tko mijenja ili stječe kakve zasluge prije nego što ćemo mi postati spremni da mu poklonimo našu oskudnu ljudsku ljubav.
Takvo postupanje zaslužuje daleko više prijekora, čak više i od sramnog postupka dužnika iz Kristove usporedbe. Svojim lošim poslovanjem taj čovjek je nagomilao dugova u ukupnom iznosu od, otprilike, današnjih šest milijuna dolara. Milostivi kralj oprostio mu je sav dug za koji mu je osobno bio odgovoran. Da ne bi i dužnik i njegova djeca bili prodani kao roblje, u cijelosti mu je otpisao dug.
Istog tog dana se taj čovjek, kojemu je darovana tolika milost i oprost duga, susreo sa svojim prijateljem koji mu je dugovao iznos jednodnevne zarade.
Zgrabivši čovjeka koji je dugovao tako malo novca, ovaj je dužnik — kojemu je upravo bio oprošten veliki dug — zahtijevao da mu odmah isplati svotu. I pored toga što je jadnik molio i obećavao da će vratiti čim bude mogao, ovaj ga je strpao u zatvor. Na taj način onemogućio je da mu novac doista bude vraćen. Čovjeku kome je oprošten veliki dug to je donijelo zadovoljstvo osvete.
Kralj je uskoro za sve doznao. Pozvao je slugu koji nije htio praštati, ponovno mu pripisao dug i osudio ga na izdržavanje kazne. Riječi osude koju je kralj izgovorio imaju iznimnu vrijednost za sve nas, nezaslužne grešnike, nespremne da opraštamo i prihvaćamo: “Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?” (Matej 18,33)
Ako Bog može voljeti i prihvatiti mene takvog kakav jesam — sebičnog, zlog, buntovnog, neljubaznog, kritički raspoloženog, neposlušnog i nevjernog; tko sam ja da osuđujem, ne prihvaćam i ne volim svoje bližnje?
William Shakespeare je rekao: “Mani se osuđivanja, jer smo svi grešnici.”
Neshvatljiva činjenica da je Božja bezuvjetna ljubav učinila da mi On sve oprosti, meni potpuno nezaslužnom, čini me vrlo ganutim. Kako bih sada mogao izgovoriti ijednu grubu riječ osuđujući nekoga, bez obzira koliko mi se možda ne sviđa njegov izgled ili ono što radi i vjeruje?
Moj dug prema Bogu je tako velik, a pritužbe koje imam na druge u usporedbi s njim toliko su neznatne i sićušne, da im moram dopustiti da se istope i nestanu pod utjecajem topline Očeve duboke samilosti.
Tek kad to učinim, počinjem učiti kako treba usvojiti Božji način pokazivanja ljubavi prema drugima.
Douglas Cooper
(tekst je preuzet iz knjige Živjeti Božju ljubav)