Biblija je drukčija od svih drugih knjiga, i po mnogočemu je jedinstvena. Ne može je se uspoređivati sa svim književnim djelima koje su ljudi napisali. Jedna od velikih biblijskih posebnosti su paradoksi, a oni ukazuju na veliku različitost Božjih misli u odnosu na ljudske. Božje su misli potpuno drukčije od ljudskih.
Pogledajmo najprije definiciju riječi paradoks (grč. παράδοξος, paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje); to je misao i književna figura koja u sebi sadrži proturječnost nekoj općeprihvaćenoj tvrdnji ili nekom ispravnom zaključku. Paradoks daje snažan poticaj za razmišljanje.
On otkriva slabosti naših sposobnosti da sudimo, ali i ograničenja naših intelektualnih instrumenata rasuđivanja. (vidi Wikipedia.hr)
Kroz paradokse su iskazana neka vrlo važna biblijska učenja. Primjerice:
2. Korinćanima 12,10: “Kad sam slab, onda sam jak.”
Filipljanima 3,7.8: “Dobitak je gubitak.”
1. Korinćanima 10,23: “Sve je slobodno, ali sve ne koristi.”
Ivan 12,24: “Umiranje donosi obilan rod.
Ovakvih tvrdnji u Bibliji ima više, ali jedna od najvećih i najšokantnijih je ona koja govori o Isusovom poslanju i razlogu zašto je došao na Zemlju.
Izaija 9,6 naziva Isusa: “Knezom mira”. Isus u Ivanu 14,27 kaže: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” S druge strane, u Mateju 10,34.35 kaže: “Ne, nisam došao da donesem mir, nego mač.” Prema ovome što Spasitelj govori, On nije došao s mirom, već da donese mač, i podijeljenost, i razdor.
Što On doista misli pod tim? Je li Isus govorio o nekom ratu među narodima? Jest!
Paradoksalno, ali Knez mira donosi i rat koji uzrokuje propovijedanje Evanđelja po svijetu. Bog je od početka objavio rat Sotoni (Postanak 3,15). Postavlja se pitanje je li sukob nešto što kršćanin može izbjeći? Naravno da ne može. Jednom kad se poistovjetimo s Isusom i krenemo živjeti slično onom kako je Isus živio, mi se nalazimo u ratu. U nastavku Knez mira kaže: “Ta došao sam rastaviti čovjeka od njegova oca i kćerku od majke njezine, i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.” (Matej 10,35.36)
U današnja vremena društvene su mreže pune raznih objava ljubavi prema Isusu. Na automobilima možete vidjeti znak ribe, kojim su se određivali i prepoznavali Kristovi sljedbenici u vrijeme kad je Crkva u Rimskom Carstvu bila zabranjena.
Pa ipak, “nositi križ” ne znači nositi Isusovo ime na lančiću oko vrata, ili na naljepnici na automobilu, već to znači biti poslušan Isusu i Njegovim riječima, slijediti Njegov primjer i živjeti kako je On živio. To znači biti što sličniji Njemu, činiti što je i On činio i svakodnevno iznova umirati svojem “ja”. Jer ako je Isus otišao na križ zbog nas, najmanje što možemo učiniti za tu nezamislivu ljubav jest ponijeti svoj križ za Njega. Kad govorimo o paradoksu između gubitka ili dobitka koji Isus nudi, imamo uzak krug izbora. Isus kaže: “Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” (Matej 34,39)
Ovdje možemo izabrati sljedeće: Ili sačuvati naš svjetovni život, skupljati zemaljsko blago, uživati u slatkim navikama i boriti se za siguran i udoban život na ovom svijetu; ili žrtvovati sve to za Krista i ponijeti križ.
Postoji li sredina između ova dva izbora; postoji li neki srednji put? Ne postoji. Isus zapravo kaže da ćemo, ako štitimo svoje osobne interese i ako ne žrtvujemo svoj dosadašnji život — biti izgubljeni. Ako umremo za svoje interese i živimo za Isusa i Njegove interese, bit ćemo pobjednici. Nema treće mogućnosti, nema srednjeg puta.
Isusov Duh i duh ovoga svijeta su u potpunoj suprotnosti. Zbog toga što je Zemlja u rukama “kneza ovoga svijeta”, Isus je sa svojom istinom o Bogu najveći uzročnik nemira u svijetu. Isusova poruka razdvaja, donosi komešanja i nerijetko stvara oštra protivljenja, mržnje i progonstva. Kristova Radosna vijest, ili Evanđelje, kao i istina o Bogu dijeli ovaj svijet na dvije suprotne skupine, dvije nadnaravne, izvanzemaljske ideologije, koje poput dvije neprijateljski nastrojene stranke uzrokuju kobna protivljenja što mogu razdvojiti prijatelje i obitelji.
U takvoj borbi su ljudska bića, sa svim njihovim izumima i mudrim rješenjima, potpuno nemoćna. Isusov život i Njegova istina o Bogu jesu jedina mogućnost preživljanja u tom ratu. O tom ratu se često govori kao o nevidljivom ratu. Zbog čega je taj rat skriven od ljudskih očiju? Zato što dolazi iz ljudske unutrašnjosti i vidljiv je samo kroz dvije ljudske osobine: egocentrične sebičnosti i nesebične požrtvovnosti. Život raznih oblika sukoba i protivljenja pravi je znak da je neka osoba Kristov sljedbenik te da nosi križ. Isus jasno govori o tome: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta — zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako si mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali, i vašu će držati.” (Ivan 15,18-20) Znači, svi koji žele pobožno živjeti, bit će progonjeni na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri. Apostol Pavao, najveći teolog, pastor i misionar svih vremena, čovjek za kojega se u teologiji općenito smatra da je najbolje od svih upoznao Isusa, često je izravan i odrješit u svojim izjavama. On je napisao: “A svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu, bit će progonjeni.” (2. Timoteju 3,12)
Što znači — živjeti pobožno? To znači prihvatiti Isusa i dopustiti da Njegov Duh živi u nama, a onda slijediti Njegovu istinu o Bogu, živjeti što je moguće sličnije životu kakvog je živio do kraja, bez ostatka, bez mješavine pobožnosti i svjetovnosti. Možete zaključiti da, ako još niste imali nekakvu borbu zbog vjere koju ispovijedate, imat ćete je sigurno. A tada recite: “Amen, aleluja!” — jer znate na čijoj se strani nalazite. Bog će vas sigurno blagosloviti zbog toga.
Doista zvuči paradoksalno, ali tko zbog Isusa ne ostavi sve što je u suprotnosti s Njim, ne može postati Njegov učenik. Ne može pripadati jedinoj istinitoj Kristovoj vjeri. Isus ide tako daleko da u to uključuje i naše najmilije. “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!” (Luka 14,26) Isus ovdje nije htio reći da Njegovi sljedbenici ne trebaju voljeti članove svoje obitelji, već je na korjenit način istaknuo da ono što što osjećaju prema njima ne bi smjelo zasjeniti ljubav prema Njemu.
To što netko ljubi svoj život nije samo po sebi loše. Svi mi volimo sebe. Ali pravom učeniku je više stalo do Krista nego do vlastitog života. Onaj tko želi postati Isusov učenik preuzima veliku odgovornost. To nije odluka koja se može donijeti olako, bez pomnog razmišljanja i proučavanja istine o Bogu. Jedino se na taj način postaje Kristovom kćeri ili sinom. Stoga pravi Isusov učenik treba biti spreman podnijeti sramotu koju je On podnio.
Tijekom suđenja u Konstanzu Jan Hus je čvrsto branio istinu o Bogu i otvoreno je govorio protiv nebiblijskih crkvenih učenja, te je u prisutnosti crkvenih i državnih velikodostojnika uputio prosvjed protiv pokvarenosti svećenika. Jan Hus je posljednji put izveden pred sabor, i kad je odbio poziv da odbaci svoja učenja, izrečena mu je smrtna presuda, nakon čega je počeo postupak “degradacije”. Biskupi su ga obukli u svećeničku halju, a on je uzevši je rekao: “Naš Gospodin Isus Krist bio je ogrnut bijelim plaštem u znak poniženja kad Ga je Herod odveo pred Pilata.”
Kad su ga ponovno pozvali da se odrekne svojeg učenja, odgovorio je obrativši se narodu: “Kako bih se usudio pogledati u nebo? Kako bih mogao pogledati to mnoštvo ljudi kojima sam propovijedao čisto Evanđelje? Nikako! Smatram da je njihovo spasenje vrednije od ovog mojeg jadnog tijela osuđenog na smrt.”
Kad je oko njega buknuo plamen, počeo je pjevati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se” — i tako je nastavio dok njegov glas nije potpuno utihnuo.
Ljudi koji su počeli slijediti Isusa trebaju razmisliti jesu li spremni biti Njegovi učenici. Isus je to istaknuo usporedbom: “Tko od vas, ako nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi — pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti — počeli ismjehivati svi koji to vide.” (Luka 14,28.29) Sve što odvraća naše obećanje, našu naklonost prema Bogu i ljubav prema bližnjima, moramo napustiti. Danas je bogatstvo idol mnogih ljudi. U današnjem svijetu užitaka i trošenja novca zarada je postala glavno božanstvo. Ona je zauzela Božje mjesto. Zarađivanje i posjedovanje bogatstva sami po sebi nisu loši. Nevolja je kad počnemo služiti bogatstvu. Isus je rekao da nitko ne može istodobno služiti Bogu i bogatstvu.
Tome slijedi želja za popularnosti, kult ličnosti i svjetovne časti, pri čemu ljudi obožavaju osobe, dakle grešnike. Nekima je najveće blago sloboda bez ikakvih odgovornosti ili obveza. Živimo u svijetu mješavine istine i laži. Mnogi ljudi se predstavljaju da su ono što nisu, vješto koristeći mješavinu istine i laži. Prihvate od Isusa nešto djelomično, prilagode religiju sebi. Uzimaju ono što im odgovara i u javnosti grade sliku pobožnosti o sebi. Ono što im se iz Isusove istine o Bogu ne sviđa, ono što osuđuje njihove navike i sklonosti — jednostavno odbacuju. Ali Isus kaže da ako ne umremo sebi i svim svojim svjetovnim sklonostima, ako pokušavamo sjediti na dvije stolice, nismo Ga dostojni!
U tom svijetu mješavine istine i laži, preko koje Božji neprijatelj zavodi one koji ne tragaju za istinom o Bogu ili je relativiziraju govoreći: “Pa ne mora sve biti baš tako, pa ipak je Sveto pismo stara poruka pisana za Židove”, mnogi su već obmanuti a da toga nisu niti svjesni. “Tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe kao da je Bog.” (2. Solunjanima 2,4)
Nevidljivi rat koji se vodi za svačiji um svakako podrazumijeva i poznavanje potpune istine o Bogu. Jedino učinkovito oružje protiv bilo koje moćne obmane je Božja riječ.
“Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.” (Hebrejima 4,12)
“Današnji svijet nije ništa usklađeniji s Kristovim načelima nego što je bio u vrijeme apostola. … Isti duh koji je u mračnom srednjem vijeku osuđivao muškarce i žene na tamnicu, progonstvo i smrt, koji je smislio strahovita mučenja inkvizicije koja je planirala i izvršila pokolj na Dan svetog Bartolomeja, … još uvijek djeluje zločinačkom energijom u neobraćenim srcima.” (Ellen G. White, Djela apostolska, str. 53)
Istinski kršćanski život je svečani, blagoslovljeni i radosni rat u kojem smo mi Kristovi vojnici. “Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova koji borave po nebeskim prostorima.” (Efežanima 6,11.12)
Isusove riječi su odgovor i zaštita protiv grijeha i obmane, protiv laži i pogrešaka koje se ponekad nalaze i bliže nego što mislimo! Bit će “… otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” (Luka 12,53) Sklad, razumijevanje istine o Bogu i suglasnost oko toga ni danas se ne nalaze u mnogim ustanovama, školama, crkvama, susjedstvima, domovima i među prijateljima. Zato Isus donosi još jedan poznati paradoks o dolaženju na cilj. Kad putujemo, obično više volimo udobne, pregledne, osvijetljene i široke putove. Put o kojem Isus govori, govoreći o sebi, jer moramo proći kroz Njega — je uzak, strog i ograničen. On je čak i trnovit, ali je jedini koji vodi do pravog cilja. (Matej 7,13.14)
Nekoliko važnih pitanja za svakog od nas: Gdje se u velikom ratu nalazim? Gdje bih htio ili htjela htjeli biti? Postajem li sve više kao ovaj svijet?
Religija u današnjem svijetu je daleko od čistoće i svetosti karaktera kakvi su obilježavali kršćansku vjeru u vrijeme Krista i Njegovih apostola. Kršćanstvo je očito toliko popularno u svijetu zbog duha kompromisa s grijehom, zbog toga što se na veliku istinu o Bogu gleda tako ravnodušno, i zato što je tako malo praktične pobožnosti.
Naše posljednje i najvažnije pitanje za sve nas je osobno i nije vezano za religiju već za Isusa. Nalazi se u Mateju 27,22: “Što onda da učinim s Isusom zvanim Mesija?”Da odbacim Isusa i istinu o Bogu zbog svjetovne časti, poput Poncija Pilata? Da Ga razapnem jer je tako urlae svjetina? “Jer više im bijaše na srcu slava Božja nego slava Isusova.” (Ivan 12,43)
Da prodam Isusa za novac, kao što je to učinio Juda? “Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama“ (1. Timoteju 6,10)
Radije smatrajmo gubitkom sve što nam se čini vrijednim, samo da bismo zadobili Krista! “Ali sve to što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao i sve smatram blatom, da Krista dobijem.” (Filipljanima 3,7-9)
Završavamo paradoksom rata koji donosi Knez mira. Ako kršćanin nema neprijatelja koji mu se suprotstavljaju i mrze ga, nešto nije u redu. Možda je učinio kompromis sa svijetom i krenuo širokim putom. Isus kaže: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” (Matej 10,16)
Ljubiti i slijediti Isusa nije lako niti jednostavno. Netko će vas zasigurno mrziti. Uvijek će postojati neprijateljstvo između onih koji slijede Isusa, i onih koji to čine samo prividno. Neka nam Bog pomogne da u svakom sukobu i neprijateljstvu tražimo od Njega snagu u dobroj borbi, jer znamo da stojimo na pravoj strani. “Blago vama kad vas budu grdili i progonili, i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima.” (Matej 5,11.12)
Daniel Purda