Blagoslovljena suradnja

“Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću. … Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh.” (Postanak 39,2.3)
“Stigavši u Egipat, Josip je bio prodan Potifaru, zapovjedniku faraonove tjelesne straže, u čijoj je službi ostao deset godina. Tu je bio izložen posebnim kušnjama. Nalazio se u središtu idolopoklonstva. Lažna su bogoslužja bila praćena kraljevskom raskoši, bogatstvom i kulturom najciviliziranijeg naroda koji je tada postojao. Ipak, Josip je očuvao svoju jednostavnost i povjerenje u Boga. Posvuda su oko njega bili prizori i zvuci poroka, ali on kao da ništa nije čuo ni vidio. Nije dopuštao mislima da počivaju na zabranjenim predmetima. Želja da stekne naklonost Egipćana nije ga navela da prikrije svoja načela. Da je bio u kušnji da to učini, kušnja bi ga nadvladala, ali on se nije stidio vjere svojih otaca i nije ulagao napore da prikrije činjenicu da je štovatelj Jahve. … Potifarovo povjerenje u Josipa svakodnevno je raslo i on ga je naposljetku imenovao za svojeg dvoranina i upravitelja svega svojeg imetka. … Očit napredak koji je pratio sve što je bilo u Josipovoj brizi nije bilo posljedica izravna čuda, već njegove marljivosti i brige, a njegovi su napori bili okrunjeni božanskim blagoslovima. Josip je svoj uspjeh pripisao Božjoj milosti, a čak je i njegov idolopoklonički gospodar prihvatio to kao tajnu njegova besprimjerna napretka. Bez ustrajnih, dobro usmjerenih napora, nikada ne bi postigao uspjeh. Bog je bio proslavljen vjernošću svojeg sluge. Božja je namjera bila da se vjernik u Boga razlikuje čistoćom i pravednošću od obožavatelja idola i da nebeska milost svijetli u tami poganstva. Josipova plemenitost i vjernost zadobili su srce zapovjednika faraonove tjelesne straže, koji ga je počeo smatrati više sinom nego robom. Upoznao je mladića s uglednim i učenim ljudima i on je tako stekao znanja iz znanosti, jezika i poslovnih odnosa — obrazovanje koje je bilo nužno za budućeg upravitelja Egipta.” (Patrijarsi i proroci, str. 172,173)