Kultura i drustvo

Bog nije zaboravio Sarajevo

Međunarodna zajednica se ovoga mjeseca prisjeća početka opsade Sarajeva, glavnog grada susjedne Bosne i Hercegovine, koja je započela 6. travnja 1992. godine. Za vrijeme 1.425 dana dugačke opsade 11.541 ljudi je ubijeno, od čega je bilo 1.500 djece.

Na početku 1993. godine imao sam prednost provesti mjesec dana u Sarajevu kao gost Humanitarne agencije ADRA-e i doživjeti iskušenja onoga što je značilo život u otvorenom koncentracijskom logoru. Štoviše, svjedočio sam teškom i požrtvovnom radu 120 volontera ADRA-e, koji su nesebično pomagali ljudima koji su se svaki dan borili za opstanak pod najdužom opsadom u 20. stoljeću.

Danas, dvadeset godina kasnije, dobrovoljni rad ADRA-e u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tijekom rata od 1992. do 1995. godine ne smije biti zaboravljen. U usporedbi s dobrotvornim radom agencija UN-a, ADRA je bila daleko najjača i najuglednija dobrotvorna agencija u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući tome što nije gledala na etničke i vjerske razlike.

Zbog toga mi je drago što mogu dati svoj doprinos ovom sjećanju, pregledavanjem mojih zapisa i sjećanja iz vremena mog posjeta Sarajevu početkom 1993. Ovo je jedan od njih, nastao u proljeće 1993. godine, posvećen odvažnosti i nesebičnosti ADRA-inih humanitaraca u Sarajevu.

Umijeće preživljavanja s paketima ADRA-e
Svjedok: Tihomir Kukolja
Vratite mi moje noge!

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?” — progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu i pastora Adventističke crkve u Tepebašinoj 7.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja.

Jutro je. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu. Mira Nikolić i Slavica Petroman odgovaraju na brojne telefonske upite. Veselinka Baban i Edita Dilber raspoređuju pristigla pisma. Za sat vremena pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja.

Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe, koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police ADRA-ine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima, što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”.

Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristići više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe, čija imena valja hitro srediti po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane te svoje preživljavanje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, izvan okruženog Sarajeva.

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Iznenada, rezak zvuk propara zrak. Granate — jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crjepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žljebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi fasade u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom odzvanjaju koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADRA-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Iza zida čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir: pogibeljni mir Sarajeva.

Pola sata kasnije liječnik Mufit Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović sa suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama.

“Najteže je djeci!” — objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima ka izlazu iz bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio, molio je roditelje da mu vrate noge.”

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, preklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina.

Oko jedanaest sati stižemo u glavna skladišta ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima, koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje. Među njima starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana” – kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Hvala ADRA-i!” — uzvikuje netko iz dugačkog reda što strpljivo stremi ka ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene očiju oblivenih suzama što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se, privučena mirisom hrane, provlači između stotina ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

U poslijepodnevnim satima Senad Vranić, poštar odjela ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, on će vještinom profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim tračak nade u domove razdvojenih obitelji” — objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu ADRA-inih poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” — uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku pristupanja prvoj kućnoj veži. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri, koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije znala ništa o njoj.

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti njezinih humanitaraca. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok od humanitarnih pošiljki — sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom” – objašnjava pastor Nikolić . “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi, gorivo.”

Tihomir Kukolja

Podijeli