Jutarnji stih

Bolji vojnik

“U tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani!” (Psalam 25,2)

Dok smo živjeli u Tanzaniji kao izbjeglice iz Burundija, svidio mi se posao literarnog evanđelista. Moj muž, obraćenik iz rimokatoličanstva, počeo se baviti ovim poslom još prije i jako ga je zavolio. On bi me pozivao da idem s njim kad god su se održavali literarno-evanđeoski sastanci i ja bih sjedila otraga i slušala svjedočenja i iskustva tih ljudi.

Muž me je pozivao da se pridružim radu s literaturom. Međutim, sumnjala sam da bih ja to mogla raditi. Nisam znala ni kako bih prenosila teške knjige s jednog mjesta na drugo. Odakle ću dobiti snagu? Hoću li znati što trebam reći? Muž me je hrabrio govoreći mi da prodaja knjiga nije ljudska stvar, nego Božja. Zato sam skupila hrabrosti i zamolila muža da mi kupi početnu torbu knjiga kojima se otpočinje rad, što je on i učinio.

Prije nego što sam izišla iz kuće prvog radnog dana, kleknula sam i pomolila se da ljudi kupe knjige. A onda sam krenula. To je postao moj uobičajeni postupak svakog sljedećeg radnog dana. Jednog jutra naišla sam na nekog mladića i ponudila mu knjigu Otkrivenje. Rekao mi je da je pentekostalac i da u njihovoj crkvi ne razumiju baš najbolje Otkrivenje. Kupio je knjigu i ja sam otišla dalje radujući se. Poslije sam srela vojnika vrlo ozbiljnog izgleda koji me je pitao kamo idem. Rekla sam mu što radim i on mi je odgovorio da je već kupio neke knjige iz naše knjižare. Zatražio je knjigu Velika borba. Rekao mi je: “Treba mi ta knjiga jer smo u ratu. Nadam se da će mi pomoći da budem bolji vojnik.” I drugi vojnici u njegovom društvu željeli su kupiti knjigu. Tiho sam se pomolila da im Gospodin pomogne da razumiju ono što će čitati, a zatim sam otišla svojim putem. Do večeri je moja torba bila prazna i ja sam krenula kući. Kad sam prolazila pokraj mjesta gdje su sjedili vojnici, vidjela sam iz daljine da su svi zauzeti čitanjem kupljenih knjiga. Nisam im se približavala jer sam se pribojavala da će mi možda postaviti pitanja na koja im ne bih znala odgovoriti, ali sam se nadala da će postati bolji vojnici – vojnici Kristovog križa.

Znam da je propovijedanje Evanđelja putem literature Gospodnje djelo. Moja je dužnost da prihvatim Njegov poziv da me On upotrijebi. Također sam iz prve ruke saznala kako se psalmist osjećao kada se molio: “U tebe se uzdam; ne daj da se osramotim, da mi se ne svete neprijatelji moji.”

Esther Nsengiyumra, Burundi


Komentiraj