U Rogaškoj Slatini u Sloveniji se od 25. do 27.travnja 2025. godine održao susret za bračne parove pod nazivom “Slomljene priče, zacijeljeni odnosi”. Seminar su vodili supružnici Marko i Marina Zeko, koji su kroz svoj osobni i profesionalni pristup pastora, socijalnog radnika i trauma-terapeuta stvorili koncept predavanja, vježbi i refleksija. Cilj susreta bio je pomoći bračnim parovima da dublje razumiju sebe i svoj odnos prema supružniku, i na taj način pronađu put prema zacjeljenju odnosa i snažnijoj bliskosti. Kroz četiri glavna predavanja te dodatne osobne “priče” i razmišljanja, otvorena su ključna pitanja o tome kako prošlost oblikuje sadašnjost, kako trauma utječe na odnos, te kako brak postaje prostor rasta, ali i borbe.
Susret nije imao svrhu davanja gotovih recepata. Bio je to prostor dijaloga, razmjene i ranjivosti. Već na samom početku jasno je istaknuto da brak nije “projekt” koji treba ispravno izvesti, već je to “divlje, ponekad zastrašujuće putovanje u puninu onoga što ljubav može donijeti”. Voditelji su kroz svoja izlaganja otvorili prostor za razumijevanje braka kao dubokog susreta, ali i kao mjesta gdje se susreću naše rane, nesigurnosti, neurobiološki obrasci i neispričane priče.
Velik dio prvog predavanja bio je posvećen važnosti razumijevanja neurobiologije u kontekstu odnosa. Kroz pristup koji spaja spoznaje neuroznanosti s osobnim iskustvima, polaznici su se upoznali s mehanizmima stresa, traume i emocionalne regulacije. Istaknuto je da supružnici nisu “zli”, već često neregulirani, preplašeni i zarobljeni u vlastitim obrascima. A kad to prepoznamo, ne tražimo više krivce — već razumijemo, suosjećamo i počinjemo liječiti ono što je dugo bilo skriveno.
Drugo predavanje vratilo nas je korijenima, odnosno djetinjstvu, prvoj obitelji i stilovima privrženosti. Bilo je to bolno, ali nužno suočavanje s pitanjem: Kako smo naučili što je ljubav? Jesu li nas gledali u toj obitelji? Jesu li nas čuli? Jesu li naši roditelji bili emocionalno dostupni? Sva ta iskustva, koja često ostanu nesvjesna, danas oblikuju naše brakove. Ne da bismo krivili svoje roditelje, već da bismo sebi dali kontekst. “Ne možemo razumjeti tko smo, dok ne razumijemo odnose iz kojih dolazimo”, istaknuto je.
Treća tema bavila se nesvjesnim obrascima koje donosimo u brak. Naglašena je važnost integracije implicitne i eksplicitne memorije — povezivanja osjećaja i tjelesnih reakcija s riječima, s razumijevanjem. Naši sukobi ne počinju danas, oni su stari. I upravo zato, kako kaže Karl Gustav Jung, ne možemo živjeti “poslijepodne života po pravilima jutra”. Ako ne proučimo svoju “priču”, mogli bismo ostati u istim ulogama cijeli život — kao žrtva, spasitelj, saboter, ili vječni krivac.
Posljednje predavanje, možda najintimnije, dotaklo je seksualnost kao duboko emocionalno i duhovno iskustvo. Seksualna ranjivost nije izdvojeno područje braka — ona je ogledalo svega što jesmo. Tjelesnost i užitak nisu sebičnost, već dokaz da smo voljeni i sigurni. Ako ne postoji emocionalna sigurnost, ako su dodiri povezani s traumom ili sramom, užitak se ne može dogoditi. Prava predigra nije svijeća ili vino — već prihvaćanje, ranjivost, viđenost.
Tijekom susreta iznova se isticalo: “Nismo počeli od ništice.” U brak ulazimo s naslijeđem — obiteljskim, kulturnim, emocionalnim. Ako su naši roditelji bili emocionalno fobični, i mi ćemo teško podnijeti tuđe emocije. Ako su nas učili da ljubav treba zaslužiti, možda ćemo cijeli brak tražiti takvu potvrdu. Ako smo iz “dobrih obitelji”, možda ćemo osjećati sram što nam nije “dobro”. Ali upravo u iskrenom suočavanju s tim narativima nalazi se prostor preobrazbe. Kroz vikend u Rogaškoj Slatini supružnici su stvarali prostor za nove “priče” — ne one savršene, nego stvarne. Nisu to bili savjeti kako biti “bolji muž” ili “bolja žena”, već poziv na ranjivost, suosjećanje i rast. Ako se usudimo zaroniti u svoje “priče”, možda otkrijemo da nisu slomljene, nego iscjeljujuće.
U svijetu koji nas gura prema površnosti, taj seminar je bio poziv na dubinu, na bliskost, na istinu. I, na kraju — na ljubav koja iscjeljuje. Osvrt sudionika na ovaj susret bio je pozitivan; pogotovo na vježbe u kojima su sudjelovali kao bračni parovi. Neke od pojedinosti koje su pozitivno ocijenili bile su to što su mogli razmišljati o svojem djetinjstvu i prepoznati obrasce koji ih sada vode često i u negativnom smjeru. Najdirljivije i najdojmljivije za većinu bila je razmjena papirnatih lutkica na kojima su za vježbu trebali naznačiti olovkom svoje dobre osobine i dobre dijelove tijela. Također, trebali su navesti one osobine i dijelove tijela za koje im je teško primiti blagoslov i divljenje. Jedan od snažnih trenutaka za sve bio je dijeljenje naših pjesama o podrijetlu. Tu smo se prisjetili okusa, mirisa, ljudi i događaja, značenja i okolnosti našeg odrastanja. Bilo je vrlo snažno uzajamno čuti i dijeliti te pjesme, a sigurni smo da su bračni parovi imali najviše blagoslova od toga. Zahvaljujemo Bogu za takve susrete, i naša je želja da se skoro okupimo kao bračni parovi sa sličnom ili drukčijom temom susreta.
Marko Zeko