Jutarnji stih

Budimo ustrajni

“Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan sušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome će biti blago u njegovu radu.” (Jakov 1,25)

Tijekom svoje prve ljetne kolportaže kao literarni evanđelist, bio sam uplašen. Nisam

imao gotovo nikakvog iskustva, a nalazio sam se u velikom gradu daleko od obitelji. Bojao sam se neuspjeha. Koncem prosinca prodao sam samo nekoliko časopisa, a ni siječanj nije bio mnogo bolji. Prošlog mjeseca prodao sam knjiga kao i prije. Svakoga dana održao sam petnaest do dvadeset prezentacija. Molio sam se, proučavao, propovijedao i radio sve što sam mislio da je potrebno, ali sam ipak prodao vrlo malo knjiga. Knjige i časopisi koje sam prodao nisu bili dovoljni čak ni da platim hranu i smještaj, i bilo je mnogo manje od onoga što sam dugovao za knjige koje sam zadužio.

Požalio sam se Bogu, ali nisam znao što radim pogrešno. U međuvremenu su neki moji prijatelji bili blagoslovljeni stipendijom za studije, ili barem polovinom stipendije. Imali smo još dva dana za kolportažu i ja sam se molio Bogu da mi pomogne da prodam bar još jednu knjigu. Izišao sam s istim oduševljenjem koje sam imao prvog dana i održao dvadeset prezentacija knjiga. Kod trećeg posjeta pozdravio me je ljubazan i pažljiv čovjek i ja sam mu pokazao i predstavio knjigu No Stress (Bez stresa). Kazao je da je upravo takva knjiga potrebna njegovoj kompaniji. Njegovi radnici su bili pod stresom i zbog toga imali nizak učinak. Upitao me je bih li mu mogao dostaviti dvjesto primjeraka knjige do šesnaest sati. Dao mi je adresu svoje firme i rekao da će me tamo čekati. Pomolio sam se za njega i otišao.

Odmah sam se uputio u naš centar Home Health Education Service. Tu nitko nije mogao povjerovati u moju priču! Dotad nisam prodao ni deset knjiga u tri mjeseca. Kako sam se sada mogao pojaviti s narudžbom za dvjesto knjiga? Međutim, ipak su mi dali knjige, a direktor i njegova dva pomoćnika pošli su sa mnom u taksiju. Kada smo stigli, stražari na vratima uzeli su knjige i uputili nas u ured direktora. On nas je ljubazno pozdravio i čestitao mi što sam održao obećanje. Dao mi je ček na 2.400 US dolara – iznos koji mi je bio potreban za stipendiju, pokriće svih mojih dugova i kartu za povratak u školu. Još mi je preostalo 400 dolara.

Rezultati su bili vrijedni upornosti do posljednjeg dana kolportaže! Ustrajnost daje nagradu sama po sebi. Ustrajte do kraja u svemu što radite, a posebno u kolportaži.

Gualberto Mamani, Bolivija


Komentiraj