Na jednom od jadranskih otoka postoji posebno zanimljiv i vrijedan kamen. Kao vjernik i biblijski kršćanin osobno sam uvjeren da ga čak i nevidljiva anđeoska bića smatraju, u najmanju ruku, iznimnim kamenom. Ugrađen je u pločnik usred grada na morskoj obali. Taj je grad preko ljeta pun turista iz raznih krajeva Europe i svijeta. Ugledao sam ga nedavno pod svojim nogama, šetajući sa svojom obitelji kroz večernju gužvu.

Kad sam pročitao nekoliko riječi uklesanih u taj kamen, oči su mi se ispunile suzama. O kojim je točno riječima riječ, i s kojom važnom porukom za vas i mene, otkrit ću vam malo kasnije.

A sada postavljam najvažnije pitanje ove biblijske poruke: Znate li što je Isusova “voda života”?

Okrećemo se najprije prema Isusu Kristu, koji je u posljednji dan velikog židovskog blagdana stajao u Jeruzalemu i vikao: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” (Ivan 7,37) “Ako je tko žedan…” — pozvao je Isus. O kakvoj se ovdje žeđi radi? I kakva je to živa voda koja može poteći iz dubine naših srca ako se odazovemo na poziv i dođemo Kristu vjerujući u Njega?

Na što je Isus mislio kad je pored Jakovljevog bunara nesretnoj i grešnoj ženi Samarijanki rekao: “Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko god pije od vode koju ću mu ja dati neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,13.14)

Zamislite nebo bez zvijezda. Ljetna topla i vedra noć bez ijednog oblaka, ali bez zvijezda, bez mjeseca i njihovog sjaja — potpuno prazno nebo, potpuno ispražnjen svemir koji zjapi dubokom tamom praznine. Kakav bi to mučan prizor bio! Koliko bi život na Zemlji bio siromašniji, koliko bi ovaj svijet bio prazniji i ružniji, koliko bi naša Zemlja bila hladnija i tužnija — usamljena. Koliko bi naše oči bile mračnije. Svemir bez zvijezda i mjeseca — to je čovjekov život bez vjere u Boga. To je čovjekov život bez stvarnog protoka Kristove žive vode, bez stvarnog protoka Božje milosti u našoj nutrini. Svemir bez zvijezda, to je čovjekovo srce bez žive Božje prisutnosti, bez utjecaja i djelovanja Svetog Božjeg Duha u čovjekovoj nutrini.

Ili pokušajte zamisliti svijet bez glazbe, svijet bez melodije, bez pjesme, bez pjesnika i rime, svijet bez ritma, plesa i harmonije… Tako u očima Neba izgleda život čovjeka koji iskustveno ne poznaje živog Krista. To je baš prikladna slika duše koja zanemaruje, odbacuje i ustrajno nastoji živjeti bez žive vjere u Boga. Takvo je srce čovjeka koji odbija vjerom iskusiti dobru, plemenitu i moćnu Božju riječ. Takvo je srce čovjeka koji odbija vjerom iskusiti snagu Božje milosti, oprosta i Božjeg mira. Svijet bez pjesme i glazbe — to je život bez Boga. To je život stalnog zanemarivanja i potiskivanja božanske Istine — Kristove ljubavi. I baš zato je Isus stajao i vikao, i baš zato On još uvijek poziva i viče: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’ … Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 7,38; 4,13)

U Knjizi proroka Izaije postoji jedan razmjerno manje poznat ulomak Bogom nadahnute proročke riječi, koji govori o svima onima koji žive u sebičnostima ovoga svijeta, o svima onima koji uporno zanemaruju Boga boreći se protiv božanskog plana spasenja. Evo što Bog proriče, što najavljuje i kako je opisan čovjekov život bez Boga:

“Bit će kao kad gladan čovjek sanja da jede, a probudi se prazna želuca; i kao kad žedan sanja da pije, pa se, iznemogao, suha grla probudi. Tako će se dogoditi mnoštvu narodâ koji vojuju protiv Gore sionske.” (Izaija 29,8) Ratovati protiv Sionske gore zapravo znači ratovati protiv Golgote, protiv Ljubavi čije se srce raspuklo na križu.

Preko proroka Jeremije Bog je također rekao: “Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvina. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jeremija 2,12)

“Bit će kao kad gladan sanja da jede, a probudi se prazna želuca.” (Izaija 29,8)

Isti onaj božanski um koji se stalno otkriva kroz stvorenu prirodu i sjajni nebeski svod, ista božanska sila i Duh koji održava prirodu — obraća se ljudskim srcima stvarajući i budeći u njima neizrecivu čežnju za onim što nemaju. Božji Duh preklinje ljude i poziva ih da teže za onim što im jedino može dati mir i odmor — za Božjom ljubavlju, za Kristovom milošću, za nebeskom radošću koja je u svetosti. Bog se služi vidljivim i nevidljivim utjecajima. Spasitelj je stalno na djelu, nastojeći okrenuti umove ljudi, obratiti ih od grešnih i pokvarenih užitaka koji nikada i baš nikada ne mogu zasititi — prema neizmjernim i neizrecivim blagoslovima koje slabi i jadni čovjek, grešnik, može dobiti jedino u Kristu jednostavnom vjerom u Njega, jednostavnim priznanjem i predajom Njemu. Svim tim dušama, koje se uzaludno pokušavaju napiti iz razvaljenih bunara ovoga svijeta, upućen je božanski poziv: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode. … Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvor one vode koja teče u život vječni.” (Ivan 7,38; 4,13)

Vi, baš vi koji u srcu čeznete za nečim boljim od onoga što vam ovaj svijet može pružiti, prepoznajte tu čežnju kao jasnu Božju poruku vašoj duši! Molite se Bogu da vas vodi svjetlom svojega Duha i da vam daruje pokajanje. Molite se Bogu da očima vašega srca otkrije Krista u svoj Njegovoj neizmjernoj ljubavi i svoj Njegovoj savršenoj čistoći! Molite se Bogu da vam otkrije dubinu, ljepotu i snagu Njegove vječne Riječi i plana spasenja. Dobročinstvo i nesebična ljubav — to je bio život Kristove duše. To će uvijek biti život Kristove duše. I samo kad promatramo Njega, kad svjetlost Kristove ljubavi obasja i nas, tada vidimo dubinu grešnosti svojih vlastitih srca — ali jednako tako i put nade, put oprosta, izbavljenja i promjene za vječni život.

Još jedan gotovo isti, ali malo drukčiji Božji poziv odjekuje u Bibliji: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate… Zašto da trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.” (Izaija 55,1)

Ovo je Kristov poziv koji je bez usporedbe. Ovo je najveći i najvažniji poziv ikad upućen jadnom, grešnom i izgubljenom čovjeku. To je poziv Božje neiscrpne ljubavi koja strpljivo čeka i poziva grešnika na pokajanje. I nikada ne zaboravite da je ta voda života, voda oprosta i spasenja, voda iscjeljenja i uskrsnuća — potpuno besplatan dar. Čovjek je prima, baš kako kaže Biblija, zabadava. Postoje samo dva najvažnija uvjeta: a to su žeđ duše i vjera. Treba biti žedan, a zatim djetinjom vjerom doći Kristu prazne, umorne, prljave i žedne duše. Vaša žeđ dokaz je da ste svjesni svoje velike i bolne praznine. Vaša žeđ dokaz je priznanja vaše grešnosti, vaše krivnje, vaše bespomoćnosti i vaše velike potrebe za Spasiteljem — za oprostom, za živim Bogom, vodom vječnog života. Vaša žeđ dokaz je vaše velike potrebe za istinom i smislom, i mirom koji se nalazi jedino u Kristu — u živom Bogu.

Na posljednjim stranicama Biblije na još dva mjesta upućen je poziv: “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22,17) Zabadava, a jedini uvjet su žeđ vaše duše i vjera. Jedini uvjet je osvijestiti i priznati svoju žeđ, te vjerom doći i predati se Kristu, koji kaže: “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! … Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22,13.17)

Onog najvažnijeg dana u povijesti svijeta i svemira, kad je Isus nevin i u neizrecivim mukama umirao pribijen na križ umjesto vas i mene, i On je bio žedan. U Evanđelju piše: “Poslije toga Isus, … reče, da bi se ispunilo Pismo: ‘Žedan sam.’” (Ivan 19,28)

Kakva je to bila žeđ? To nikad nitko neće shvatiti niti iskusiti, niti moći oplakati. Isusova žeđ na križu bila je žeđ tijela koje je umiralo u mukama. Njegovim su ustima prinijeli spužvu natopljenu octom. Ali duboko ispod, i visoko iznad žeđi Njegovog tijela koje je umiralo, gorjela je i neizreciva žeđ Njegove duše za izgubljenim grešnikom, za slabim i jadnim čovjekom — za vama i za mnom. I ta žeđ Božje ljubavi još uvijek živi i gori u Njegovom srcu nesmanjenom snagom. Ako je Isus umirao iz ljubavi na križu umjesto vas — a jest; ako je stavio vaš život ispred svojeg života — a jest; to znači da ste vi srce Isusovog srca.

Ispričao sam vam kako sam u jednom gradu na jadranskom otoku naišao na poseban kamen, kamen koji čak i nevidljiva anđeoska bića smatraju posebnim. Ugrađen je u pločnik šetališta u samom središtu grada. Na njemu piše: “Zdravo križu, nado jedina!” I tu se nalaze otisci golih ljudskih stopala okrenutih u smjeru tornja stare crkve u neposrednoj blizini, na kojoj se nalazi veliki križ. “Zdravo križu, nado jedina!” — uklesane su riječi. Možete li zamisliti koliki ljudi tijekom ljeta prijeđu i stanu na taj kamen, a da nemaju pojma što riječi na njemu zapravo poručuju. Na njega je upisana najveća i najvažnija istina u čovjekovom životu, u sadašnjosti i budućnosti. A istina je da je ono što se dogodilo na Golgoti, na križu, naša jedina nada, naš jedini oprost i put spasenja. Istina je da zbog tog križa, zbog raspetog Kralja Emanuela, od Božjeg prijestolja teče voda života, voda iscjeljenja i potpune obnove: rijeka Božje ljubavi koja teče u vječni život. A toliki ljudi o tome ne žele znati ništa! Jedini put oprosta i obnove odnosa je u živom Kristu.

I za kraj jedna predivna životna priča, koju ste neki od vas već sigurno čuli. Razmišljajte o njezinoj poruci ponovno. Jedan mladi čovjek sjedio je sâm u autobusu i gotovo sve vrijeme gledao kroz prozor, vidljivo odsutan, daleko u svojim mislima. Imao je dvadeset i koju godinu. Izgledao je skroman i uredan, ljubaznog lica. Njegova tamnoplava košulja odgovarala je boji njegovih očiju. Povremeno bi skrenuo pogled s prozora, i duboka zabrinutost na njegovom mladom licu dirnula je srce starice koja je sjedila točno preko puta. Autobus se upravo približavao predgrađu kad je ona ustala sa svojeg sjedala i ljubazno zatražila dopuštenje da sjedne pored njega. Započeli su jednostavan razgovor o ničemu posebnom, ali on je ubrzo počeo govoriti o sebi:

“Proveo sam zadnje dvije godine u zatvoru.” — rekao je. “Jutros sam izašao i vraćam se kući.” Ispričao je kako je odgajan u siromašnoj i poštenoj obitelji, ali i kako je njegovo zlo djelo nanijelo ozbiljnu sramotu njegovom prezimenu i obitelji, te kako je slomio srca svojih roditelja. Čitave dvije godine nije čuo niti jedne jedine riječi od svoje obitelji. Znao je da si nisu mogli priuštiti putovanje do dalekog mjesta u kojem je bio u zatvoru, a uz to nisu baš bili niti dovoljno obrazovani da poduzmu takav put. Prestao im je pisati pisma kad je vidio da mu nikako ne odgovaraju. Tri tjedna prije dana kad je trebao izići na slobodu, u stanju duševnog očaja napisao je roditeljima još jedno, posljednje pismo. Napisao im je koliko mu je žao što ih je duboko razočarao i osramotio i molio je da mu oproste. Napisao je da će uskoro izaći iz zatvora i da će se autobusom vratiti u svoj rodni grad — onim istim autobusom koji prolazi točno ispred prednjeg dvorišta kuće u kojoj je odrastao i u kojoj žive njegovi roditelji. U tom posljednjem pismu napisao je i da će razumjeti ako mu oni ne mogu oprostiti.

Htio je svima olakšati, pa ih je zamolio da mu daju jednostavan znak kakvoga će moći vidjeti iz autobusa dok bude prolazio pored obiteljske kuće. Ako su mu oprostili i ako žele da se vrati kući, trebaju samo zavezati bijelu mašnu na drvo stare jabuke u prednjem dijelu dvorišta. Ako taj vidljiv znak ne bude tamo, on će produžiti svojim putem i zauvijek izići iz njihovog života.

I kako se autobus sve više približavao njegovoj ulici i njegovoj kući, mladić je postajao sve više i više uznemiren, zabrinut i preznojen. Bilo ga je strah gledati kroz prozor. Bojao se da bijela mašna neće biti na drvetu jabuke. I sve je to ispričao starici koja je sjedila pored njega. Ona mu je predložila: “Ako hoćeš, možemo zamijeniti mjesta. Ja ću sjesti pored prozora i gledati umjesto tebe.” Mladić je pristao. Autobus je prošao još nekoliko ulica, i starica je ugledala drvo jabuke. Samo je nježno dodirnula mladićevo rame i, zadržavajući suze, rekla: “Pogledaj! Pogledaj to, mladiću!”

Čitavo drvo bilo je prekriveno bijelim mašnama.

“Jahve ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje.” (Psalam 103,11)

“Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode. … Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvor one vode koja teče u život vječni.” (Ivan 7,38)

“Voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14)

“Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! … Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22,13.17)

“Ja ću žednome dati badava iz izvora vode života.” (Otkrivenje 21,6)

Živa voda — neiscrpna Božja ljubav, utjecaj Svetog Duha, potpuni oprost, iscjeljenje, obnova, snaga Božje milosti i vječni život. Dođite ka Kristu! Predajte se u vjeri Bogu, i neka kroz vaš život i vaše srce teče Kristova voda života — u vječni život.

Josip Salajster