Progovarati o optimizmu u današnje vrijeme globalnog pesimizma — “nije da nam ruže cvatu” — i očekivati da nam se povjeruje kako ipak ima razloga za optimizam — čini se preoptimistično čak i za optimista. No, idemo otkriti kako stvari stoje, pa ćemo vidjeti dokle će nas to dovesti.

Prema definiciji preuzetoj s Wikipedije, “optimizam” se definira kao “ispunjenost nadom i uzdanje u budućnost ili uspješan ishod nečega”. U uobičajenom značenju to znači očekivati da će određena neprilika imati najbolji od mogućih ishoda. Psiholozi pak navode da je to kognitivni stil i način razmišljanja o dobrim i lošim iskustvima koja nam se događaju.

Vjerojatno ste čuli za onaj test kako se optimist/pesimist može prepoznati uz pomoć čaše vode. Dok gleda nepunu čašu vode, optimist će reći da je čaša do pola puna, dok će pesimist ustvrditi da je napola prazna. U čaši je ista količina vode, ali je ljudska percepcija objektivne stvarnosti različita i ovisi o unutarnjem doživljaju tê objektivne stvarnosti, o psihološkom stanju promatrača. Pesimist vidi ono čega nema, što nedostaje, i od te točke spoznaje polazi dalje. Optimist vidi ono čega ima, i to mu je dovoljno da bi bio zadovoljan.

Najpouzdanija definicija vjere nalazi se u Bibliji: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” (Hebrejima 11,1) Za ono što je očito, ne treba nam vjera, jer se može spoznati nekim od osjetila ili razumom.

Ako usporedimo obje definicije, onu za optimizam i ovu za vjeru, možemo primijetiti da se u njima neke riječi preklapaju. Točnije, u obje se spominje riječ “nada”. Čini se da je ta nada prijeko potrebna da bi optimisti postojali, a vjernici opstali. I dok optimizam daje naslutiti da može biti vlastiti izbor pojedinca, vjera nije nešto što sami stvaramo, nije nešto s čime se rađamo, niti je ishod marljivosti u proučavanju ili potrage za duhovnim. Pavao u Efežanima 2,8.9 jasno kaže da je vjera dar od Boga, ne zato što smo ga zaslužili, zaradili ili smo ga dostojni. Ne dolazi od nas samih, nego od Boga. Ne zadobiva se našom snagom ili našom slobodnom voljom. Koliko je vjera bitna, opisano je u Poslanici Hebrejima: “Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu. Jer, tko želi pristupiti Bogu, mora vjerovati da On postoji i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 6,11)

U Bibliji su nabrojeni mnogi velikani vjere kao oni koji su vjerovali u stvarnost neviđenih događaja, kao primjerice Abel koji je prinio žrtvu koja je ugodila Gospodinu; Noa koji je vjerom pripremio lađu u vrijeme kad se nije niti znalo za kišu; Abraham koji je vjerom napustio svoj dom i poslušao Božju zapovijed da ide ne znajući kamo, a potom je spremno prinio svojeg sina jedinca na žrtvu; Mojsije koji je vjerom izveo Izraelce iz Egipta; Rahab koja je vjerom primila izraelske uhode i spasila svoj život.

Optimizam ne mora nužno sadržavati sastavnicu duhovnosti i vjere, ali istinska vjera ispunjena je optimizmom do posljednjeg daha. O takvom optimizmu želimo razmišljati, a ja ne bih bila dobra učiteljica kad ne bih koristila pomagala koja nam je ostavio najveći Učitelj svih vremena — Isus Krist. On je objašnjavao pomoću usporedbi.

Sasvim obična basna kao usporedba

Ispričat ću vam neobičnu basnu o sretnom cvrčku. Možda je nama puno poznatija ona druga basna, o cvrčku i mravu, koja ima dobro znanu pouku da ne treba ljenčariti poput cvrčka, nego marljivo raditi poput mrava; ali ta se basna ne gradi na optimizmu o kojem je ovdje riječ. Prije iznošenja priče, evo nekoliko zanimljivosti o glavnim osobnostima basne — cvrčku i pauku.

Cvrčak je kukac, ali nije iz porodice skakavaca kamo ga ljudi često svrstavaju. Cvrčci žive između trinaest i sedamnaest godina, što se smatra najdužim životnim vijekom od svih insekata; no samo mali dio svojega života provode iznad zemlje. Život uglavnom provode pod zemljom. Diljem svijeta postoji otprilike 3.400 različitih vrsta cvrčaka. Kad se pojave u svom punom broju, cvrčci mogu doseći zaglušujući krešendo, čak do stotinu decibela, što je otprilike jednako glasno kao i zvuk motorne pile ili kosilice.

Pauk pripada skupini paučnjaka, ima osam nogu i većinom isto toliko očiju. Svi pauci na svijetu, bez iznimke, proizvode otrov. Njime razgrađuju svoj plijen da bi ga mogli usisati, jer ne probavljaju krutu hranu. Pauci su mesožderi predatori i aktivno love plijen. Kakvoća koju ima paukova svila je doista zapanjujuća: može se rastegnuti i nekoliko puta više od svoje dužine, te se ubraja među nešto najčvršće pronađeno u prirodi. Sve više ljudi bira pauke za svoje kućne ljubimce.

Dakle, naspram takvih osobina pauka, ima li cvrčak uopće izgleda? Ne vjerujem da može pjesmom otjerati zlokobnog pauka koji ga je naumio pojesti. Imaju li optimisti izgleda da se svojim optimizmom odupru zlu? I koja je pouka nama kršćanima za kršćanski život?

Usporedba

Dakle…

Strašan okrutan pauk uhvatio je malog cvrčka, odnio ga u svoju mračnu šumu, stegnuo nitima svoje mreže i ostavio ga da visi na jednoj grančici. Čim je pauk otišao po novi plijen, cvrčak je zapjevao da se cijela šuma orila. Kad je iz daljine čuo radosnu pjesmu, strašan pauk se razljutio i pojurio do svoje mreže te ga upitao kako može pjevati kad mu je smrt za vratom.

Na to mu je cvrčak odgovorio:

“Jedna zraka sunca uspjela se probiti kroz crne krošnje tvoje crne šume, obasjala je mladicu hrasta i leptira na njoj. Vidio sam na trenutak šumsku paprat i žute lisičice u travi. Kad vidim takvo što, ja sam sretan. A kad sam sretan, moram pjevati!”

Kojeg li optimista!? Bez sumnje da je taj cvrčak znao svoju sudbinu. Bio je bespomoćan, uhvaćen od moćnog pauka i zarobljen u nîtima za koje smo čuli da su iznimno čvrste. Vjerojatno nije ni pomišljao da se oslobodi. Nalazio se u bezizlaznoj neprilici, a on je cvrčao, pjevao — i to ne kako bi dozivao pomoć. On nije pjevušio želeći odagnati strah, nego je veselo cvrčao punim glasom da se cijela šuma orila. Kako je mogao pjevati? Jer je bio sretan, a kad je sretan, on mora pjevati. Što ga je to činilo sretnim? Ono što je vidio oko sebe, jer je u djeliću svojeg života mogao u tome uživati i bilo mu je dobro.

Na trenutak ću skrenuti misli s basne na naše živote. Nismo li i mi nebrojeno puta u životu bili uhvaćeni nevoljama? Nismo li bili okruženi zlim ljudima? Nismo li prolazili kroz teške dane? Možda je nekome od nas doista život “visio o niti”, kako se slikovito kaže. Jesmo li imali optimizma u tim kušnjama, ili smo se vodili vjerom u živoga Boga? U Bibliji nalazimo primjer takve vjere kad su Pavao i Sila bili bačeni u tamnicu.

“Nakon što su ih okrutno išibali, bacili su ih u zatvor, a tamničaru su naredili da ih dobro čuva. Budući da je dobio takvu zapovijed, tamničar ih je bacio u ćeliju u unutrašnjosti zatvora, a noge im stavio u klade. Negdje oko ponoći Pavao i Sila su molili. Pjevali su i slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali.” (Djela 16,23-25)

Ne čini se nimalo da su imali razloga za pjesmu, ali vjerovali su da Bog koji sve vidi i sve zna — ima u svojim rukama njihovu sudbinu. Na kraju krajeva, zbog Njega su i dospjeli u tamnicu, jer su vršili Njegovu volju. Bog ima naš život u svojim rukama.

Možemo li se u teškim životnim trenucima sjetiti da budemo zahvalni na svemu lijepom što nam je Gospodin udijelio, i što nas je ispunjavalo? David je nesumnjivo bio čovjek uspona i padova, svjestan svojih ograničenja i pogrešaka. Pjevao je: “Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva Njegova.” (Psalam 103,1.2)

Ne zaboravimo: Bog nam je bio dobar.

Što je bilo dalje s našim cvrčkom iz priče?

Zloban pauk je tad zatvorio cvrčka u mračnu šupljinu u koju nije dopirala niti jedna zraka sunca — i otišao. No čim je otišao, cvrčak je opet zapjevao, glasnije nego prije.

“Kako možeš pjevati, a zarobljen si u mraku i više ništa ne vidiš?” vikao je pauk svojim strašnim glasom.

“Čuo sam pjesmu češljugara u daljini. A maločas je i jedna žuna preletjela iznad krošanja, pa je vjetar zanjihao hrastovu krošnju; čuo sam kako se ježić obradovao iznenadnoj kiši žirova. Vidiš, kad čujem takvo što, ja sam sretan. A kad sam sretan, moram pjevati!” — rekao je cvrčak.

Vjerojatno ste čuli narodnu izreku da jedno zlo nikad ne dolazi samo. Nekako uvijek dođe u paketu. Ponekad jedna nevolja stiže drugu. Pomislimo da ne može biti gore ali, nažalost, i od goreg ima gore. Siroti cvrčak, već osuđen na smrt, nije mogao uživati u svojim posljednjim trenucima gledajući ljepote u kojima je do maloprije uživao, nego ga je pauk odnio u neku mračnu šupljinu da ne vidi danjeg svjetla niti bijelog svijeta. Psiholozi se slažu da tama dodatno pojačava tjeskobu, te da su sivi tmurni dani duge zime, bez sunca i topline, uzrokom mnogih emocionalnih poteškoća i problema s depresijom. Mi nismo stvoreni za tamu, mi smo bića svjetla. Evanđelist Ivan svjedoči za Isusa: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka…” (Ivan 1,9.12)

Ovo iskonsko Svjetlo svijetli od početka stvaranja do današnjih dana; svijetli nama, za nas i iz nas samih. To Svjetlo traži naš pristanak kako bi ušlo u naše živote. Ono traži naš odgovor, naše “da” kako bi ne samo bljesnulo, nego se moglo širiti i na druge oko nas. Taj “da” vrijedi jedino u vjeri, jer samo optimizam nije dovoljan. Zato Isus kaže za vjerne: “Vi ste svjetlost svijetu.” (Matej 5,14) Što je tama veća i noć crnja, to je svjetlo jasnije i blještavije.

Nema sumnje da su sadašnja vremena mračna, kao šupljina u kojoj je cvrčak bio zarobljen. Tama pokriva mnoge nepravilnosti i loše postupke, u tami se ostvaruje najveći dio zla. U tami se vidi nejasno, a svaki onaj tko na sebi ima mrlje grijeha i vodi prljave poslove, radije se drži sjene nego svjetla.

Pitate li se što se dalje dogodilo s malim cvrčkom? Je li zlokobni pauk bio toliko ljut da mu je presudio?

 Sad je pauk odnio cvrčka u duboku, mračnu i hladnu pećinu u koju ne dopire svjetlo niti ijedan zvuk. Bio je siguran da ovog puta cvrčku neće biti do pjesme. Ali se prevario! Cvrčak je pjevao tako lijepo, da su se mnoge ptice znatiželjno pogledavale i pitale otkud se čuje takva pjesma.

“Kako možeš pjevati, a ne vidiš ništa i ne čuješ ništa?” pitao je pauk koji je već izgubio strpljenje i odlučio pojesti neobičnog cvrčka.

“Sjetio sam se rosne livade kojom sam najčešće prolazio, sjetio sam se dûge poslije kiše i žubora potoka. Sjetio sam se mjesečine i mirisa cvijeća! Sve dok se sjećam nečeg takvog, ja sam sretan. A kad sam sretan, moram pjevati!” — odgovorio je cvrčak.

Pauk je nastojao cvrčku oduzeti sva osjetila; najprije ga je sklonio s izvora svjetla da ne bi mogao osjećati toplinu niti vidjeti ono što ga je činilo sretnim, a sad ga je zatočio u gluhu pećinu da ne bi mogao čuti niti izvor svoje radosti. U tom vakuumu, bez osnovnih životnih uvjeta, ostavljen sâm i bespomoćan, trebao je skončati svoj život. Što mu je drugo preostajalo? Na veliko iznenađenje njegovog krvnika, cvrčak je pjevao ljepše nego ikad. Možda je to bila njegova oproštajna pjesma svim ljepotama koje je uživao na slobodi. Zanesen sjećanjima bio je preplavljen neopisivom srećom koja je iz njega iznjedrila prelijepu pjesmu. Možda je jednostavno bio ludo optimističan do kraja.

Kad nam se čini da ostajemo bez svega materijalnog i kad optimizam nema uporišta u onome što vidimo, ostaju nam još naša sjećanja na sve ono što nam je učinio Bog, kako se brinuo o nama i našim potrebama, kako nas je tješio, pridržavao na uskom putu i nosio na rukama. Ostaje nam vjera da i u smrti na nas čeka spasenje. Možemo poput sretnog cvrčka pjevati pjesmu Davidovog povjerenja: “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.” (Psalam 23,1)

A cvrčak? Kako završava njegova pjesma? Završava li uopće?

“Pustit ću te iako sam užasno gladan. Mislim da ti nisi potpuno zdrav, a od bolesnih zalogaja dobijem grčeve!” — promrmljao je užasnut pauk pa oslobodio cvrčka.

Jeste li očekivali ovakav kraj? Je li se taj nenadani obrat dogodio zbog pjesme? Ili je pjesma samo bila ono čime se očitovao cvrčkov optimizam?  Pjesma je spasila malog cvrčka od sigurne smrti.

Ponašajući se tako da izgledamo ludi (kao cvrčak) u očima svijeta (pauka), zapravo postupamo mudro. “Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.” (1. Korinćanima 3,19)

Zahvaljivanje i blagoslivljanje Gospodina u svakom trenutku našeg života, ma kako loše izgledalo, svjedočanstvo je ne optimizma, nego vjere; one vjere koju je pokazao pravedni Job. Bog je dopustio Sotoni da iskuša Joba, i tako dokazao ispravnost svojeg stajališta: bez obzira na to koliko se vjernikova patnja čini neshvatljivom i nezasluženom, spasonosna vjera ne može biti uništena!

“… Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina, ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rimljanima 8,38.39)

Bog je uspostavio svoje djelo na Zemlji da bi uspjelo, i imajmo jednostavnu i dostojanstvenu vjeru da će dobro pobijediti, a istina prevladati. S tim mislima ustrajmo do Njegovog skorog dolaska.

Gordana Ratković