Potres. Telefonski poziv usred noći. Četiri sata vožnje kroz snijeg. Avionska karta koju nisam imala. Hoću li moći stići kući?
Bila je nedjelja, 22. ožujka 2020. godine. Probudila sam se jer je potres tresao moj krevet. Bio je to početak tjedna koji neću nikad zaboraviti. Dva dana ranije Australija je pojačala svoje preventivne mjere kao odgovor na pandemiju koronavirusa, a jedna od tih mjera bila je zatvaranje granica za sve one koji nisu stanovnici ili državljani Australije.
Letovi da se uđe ili iziđe iz Australije su već postali oskudni, jer su u svijetu uvedena ograničenja putovanja. Zrakoplovne tvrtke su počele smanjivati broj letova ili su potpuno obustavile međunarodne usluge.
Tog dana, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da svoj povratak kući u Sydney promijenim za raniji datum, konačno sam uspjela. Letim u srijedu iz Zagreba preko Dubaija. Ova promjena karte me je stajala samo 225 australskih dolara, što mi se činilo dobro u takvim prilikama.
Prije nešto više od tjedan dana hitno sam doletjela u Pulu, jer se zdravlje moje majke pogoršalo. Nažalost, preminula je sat vremena nakon što sam stigla, što je značilo da je nisam uspjela vidjeti živu, i da sam svoje vrijeme u Hrvatskoj provodila u dogovorima oko pogreba, na samom pogrebu i u suzama. Isto tako, moja sestra Marija i ja raščišćavale smo majčin stan, što nije bilo lako.
Namjeravala sam se vratiti natrag u Sydney 6. travnja. No, s obzirom da su države zatvarale svoja vrata putnicima te da su se pravila neprestano mijenjala zbog pandemije koronavirusa, bila sam nestrpljiva da se što prije vratim kući.
Neposredno prije odlaska u krevet u ponedjeljak navečer, primila sam SMS poruku koja me zaprepastila. Aviokompanija me obavijestila da je moj let u srijedu otkazan. To je bio šok. No, kako je bilo kasno, moja sestra i ja smo odlučile da nikome ne kažemo da su se sada planovi promijenili. Budući da je moj let bio otkazan, nećemo sutra ići u Osijek, kamo sam namjeravala odvesti sestru natrag kući. Umjesto toga, obje ćemo ostali u Puli i nastaviti s uređivanjem majčinog stana, dok se ne nađe neko rješenje za moj povratak u Australiju. Zaspale smo oko ponoći.
Obje smo priključile svoje telefone na punjenje u drugoj sobi i, kao i obično, ja sam svoj telefon utišala. Međutim, u dva sata ujutro začula sam zvonjenje telefona, što me iznenadilo jer je uređaj trebao biti tih. Nije mi se dalo ustati jer je tu večer baš jako zahladilo. I tako, dok sam ipak ustala da se javim, prestao je zvoniti. Vidjela sam da me zove suprug iz Australije.
Zar ne zna da je ovdje ponoć? Zašto me sad zove?
Iznenadila sam se i pomalo uznemirila. Namjeravala sam uzvratiti poziv, no u tom trenutku je zazvonio telefon moje sestre. Bilo je hladno i nisam htjela da i ona ustaje iz kreveta pa sam odgovorila na poziv. Iznenadila sam se kad sam vidjela tko zove: Junis, moj posvojeni sin iz Pakistana, koji sada s obitelji živi u Novom Zelandu. Zašto bi on zvao moju sestru, pa oni se skoro i ne poznaju? Ali on je zapravo želio razgovarati sa mnom!
Brzo je sve objasnio: I on i moj suprug su saznali da je moj let otkazan pa pokušavaju pribaviti novu kartu za mene. Ako ne uhvatim taj let, vjerojatno ću morati ostati u Hrvatskoj do srpnja. Ali postoji jedan problem: let koji bih trebala uhvatiti polazi iz Zagreba u 8.30 ujutro. Ja bih dakle trebala voziti do zrakoplovne luke oko četiri sata, i prije toga se spakirati. Hoću li uspjeti stići na taj zrakoplov?
Prema mojim proračunima, da bih bila spremna, trebalo bi mi barem još četiri sata spavanja, vrijeme da spakiram stvari u torbu i da odbacim sestru iz Pule do Osijeka, te potom natrag do Zagreba i zrakoplovne luke. Hmm. Neću stići.
“Ima li takav let u srijedu, umjesto u utorak?” — pitala sam Junisa i rekla mu da ću ga opet nazvati kad porazgovaram sa suprugom.
Moj suprug je rekao da sad nije vrijeme za izbirljivost, nego za evakuaciju. Što se tiče nedostatka sna i moje strepnje da neću moći voziti po noći nakon samo dva sata odmora, rekao je da će mi adrenalin proraditi i da će sve biti dobro.
Sad sam već drhtala od hladnoće, pa sam uskočila natrag u krevet da se ugrijem. Razgovarala sam sa sestrom i sve joj objasnila. Molile smo se i tražile Boga za vodstvo. Sestra je rekla da bih trebala otići sada, jer je do srpnja jako dugo čekati, a trebam se vratiti na posao. Ovo je vrijeme neizvjesnosti, i treba iskoristiti pruženu priliku.
Zvala sam Junisa koji mi je rekao da nema sigurne mogućnosti da putujem u srijedu. Taj let vodi iz Zagreba u Amsterdam, zatim za Tokio, Brisbane i na kraju za Sydney. Ako odlučim ići, moram odmah krenuti, a on će srediti kartu.
Odluka je pala: Idem!
Ne znam jesam li drhtala zbog nedostatka sna, hladnoće, uzbuđenja zbog nagle promjene planova, ili možda sve skupa. Jedva sam se nekako obukla. Nagurala sam stvari u kofer u nadi da ću ga nekako uspjeti zatvoriti i da neću zaboraviti uzeti nešto važno. Jedva sam primijetila da i moja sestra nešto radi — sprema mi paket hrane. Nas dvije smo se potom zadnji put zagrlile, poljubile i pomolile u stanu.
Sat vremena nakon prvog telefonskog poziva već sam bila u hladnom automobilu. Spustila sam se s četvrtog kata bez dizala sa svojim kovčegom, ručnom prtljagom i vrećicom s hranom. Već sam tad bila jako žedna, ali nije bilo vremena da se vratim u stan po vodu. Morat ću nekako izdržati, jer je svaki trenutak dragocjen. Kad ono — ugledam bocu vode u vrećici s hranom koju mi je dala moja sestra! Hvala, sestrice, predivna si!
Tri sata ranije u Hrvatskoj su stupila nova ograničenja putovanja: ljudi su trebali imati pisano odobrenje da napuste svoje prebivalište. Na izlazu iz Pule to me i zateklo. Policajac me zaustavio i pitao imam li dozvolu za odlazak. Naravno, nisam je imala. Rekla sam mu da sam na putu za zračnu luku kako bih uhvatila let i vratila se u Australiju. Tražio je moju osobnu iskaznicu, a ja sam mu dala australsku putovnicu. Pogledao je podatke. Onda je pitao što je s automobilom. Odgovorila sam da je riječ o iznajmljenom automobilu i da ga namjeravam vratiti u zračnoj luci, gdje sam ga iznajmila. Dopustio mi je da nastavim put.
U početku sam ubrzala, jer sam znala da je s ove strane Učke dobro vrijeme, a snijeg se predviđa za kasnije, kao i da ima radova na cesti zbog kojih neću moći brzo voziti. Moram što bolje iskoristiti ove uvjete koji su mi na raspolaganju.
Kako je i bilo najavljeno, nakon sat vremena vožnje počeo je padati snijeg, pa sve više i više. Bilo je naleta vjetra i snijega i morala sam znatno usporiti, pa čak i upaliti sva četiri žmigavca jer je vidljivost bila vrlo slaba. Htjela sam voziti brzo da stignem na taj let. Ali u tim planinskim dijelovima mogla sam voziti samo četrdeset kilometara na sat, iako se tom cestom obično vozi i do stotinu i trideset kilometara na sat. U tunelima bih opet ubrzala, pa onda kočila pred izlazom da tako dobijem na vremenu, te da automobil ne odsklizne. Bolje da stignem kasno, nego da imam prometnu nesreću pa da uopće ne stignem!
Nisam se usudila nigdje stati, iako sam trebala ići na toalet, sve dok nisam izišla iz Gorskog kotara. Bilo je vrlo hladno. Temperatura se spustila ispod ništice pa i do minus pet stupnjeva.
Koju minutu prije sedam ujutro napokon sam stigla u zračnu luku. Valjda će biti dovoljno vremena da vratim automobil i da dobijem isprave za let.
Natrpala sam sve stvari iz auta u torbu, provjerila jesam li sve uzela i počela hodati. Bilo je jako hladno. Padao je snijeg praćen hladnim vjetrom. Nešto snijega se i otopilo pa je bila bljuzgavica. Morala sam paziti da se ne poskliznem. Samo bi mi još i to trebalo!
Mjesto na kojem sam trebala vratiti svoj unajmljeni automobil je bilo zaključano. Nigdje ni žive duše. A što sam drugo i mogla očekivati kad im nisam javila da baš tada vraćam vozilo? Ušla sam u zgradu zračne luke. Nigdje nikoga. Automobil ću riješiti kasnije, nakon što se prijavim za let. Tko zna? Možda su letovi otkazani zbog lošeg vremena i možda će mi automobil još trebati! Tražim gdje su odlasci? Na drugom katu! A dizalo je izvan zgrade. Ponovno se smrzavam!
Pri prijavi službenica mi je mogla provjeriti put sve do Sydneyja. Kakvo olakšanje!
Tada sam shvatila da je ovo prvi trenutak kad sam saznala da imam kartu i s kojom aviokompanijom ću letjeti. Junis je sve to uredio dok sam ja vozila automobil. Još nisam znala koliko vremena je između letova, niti da će proći četrdeset sati dok ne dođem kući. Nikada nisam bila u takvim okolnostima, niti imala tako skupu kartu — četiri tisuće australskih dolara u jednom smjeru, u ekonomskoj klasi!
Nakon prijave napisala sam e-poruku agentu za iznajmljivanje automobila. Rekla sam mu da ostavljam papire za automobil na štandu. Uspjela sam se podići iznad njihove recepcije i gurnuti papire i ključ od automobila nadajući se da ih nitko neće uzeti. Netko je tada mogao lako ukrasti taj auto.
Kad sam prošla sigurnosni pregled i pregled putovnica, našla sam mjesto da malo sjednem. Sjedala su bila hladna, pa sam skinula svoju tanku jaknu, koja mi je jako dobra i koju puno koristim, da pokrijem sjedalo. Javila sam svojoj obitelji da je sve u redu i da čekam da krenem u avion. Onda sam počela pisati poruku svojoj sestri. Ali su me zaustavile suze.
Bilo mi je jako teško što sam otišla u takvoj žurbi, i posebno zato što je sada moja sestra morala ostati sama u Puli. Javni prijevoz je bio ukinut i nije se mogla vratiti u Osijek. Žalila sam što prethodni dan nismo otišle u Osijek, što je bila mogućnost o kojoj smo razgovarale. Moja bi sestra sada bila sa svojom obitelji, nakon što se četiri mjeseca brinula o našoj majci.
Tad je nazvao moj suprug i pitao kako sam. Kroz suze sam samo uspjela reći da nisam dobro. Bila sam i tjelesno i osjećajno iscrpljena. On me je tješio. Rekao je da je teško, ali da je to jedina mogućnost koju imam.
Uskoro je došlo vrijeme za ukrcaj na let. Ustala sam i ušla u zrakoplov. Negdje na putu za Amsterdam shvatila sam da sam ostavila svoju jaknu na sjedalu. Baš mi je žao! Da sam je bar ostavila sestri, jer joj se jako sviđala.
Sada u zrakoplovu, opet sam popričala s obitelji i poslala im fotografiju s puno snijega. Uspjela sam i ažurirati telefon dok smo čekali da se krila poprskaju antifrizom.
Zbog ograničenja izazvanog koronavirusom na avionu nije bilo usluge prehrane, a ja sam bila tako gladna! Bila sam vrlo zahvalna sestri što mi je spremila ukusne sendviče kojima sam se okrijepila.
U svakoj zračnoj luci sam sa strepnjom gledala ekrane koji su pokazivali koji letovi su odgođeni, i nadala se da moj nije među njima. Stanje se tako brzo mijenjalo da je bilo moguće da neki letovi budu otkazani dok sam ja na putu. Brinuli su se i moja obitelj i kolege s posla u Australiji. Oni su s molitvama pratili na drugom kraju svijeta je li avion koji me je trebao odvesti poletio ili ne.
Kad je avion sletio u Brisbane, posada nas je pozdravila dobrodošlicom u Australiju, kao što je i običaj. Ali su isto tako ispratili cijelu posadu, jer je to bio njihov posljednji let.
Sada, dok ovo pišem, još uvijek sam u samoizolaciji kod kuće, budući da je prošlo manje od četrnaest dana otkad sam se vratila. Moja sestra se još nije vratila svojoj obitelji. Javni prijevoz još uvijek ne radi. S njom razgovaram gotovo svakodnevno i ona je u dobrom duhu. Ona se svakodnevno i u svakoj neprilici oslanja na Boga, što joj olakšava životni put.
Koronavirus je promijenio svijet. Vrijeme će pokazati koliko će te promjene utjecati na ljude i njihovo ponašanje u budućnosti i koliko će utjecati na svjetsko gospodarstvo. Koliko će to približiti ljude Bogu, ili ih otuđiti od Njega? Moja obitelj će se nastaviti uzdati u Njega i kad ovo poglavlje završi.
Kad sam saznala koliko je stajala moja jednosmjerna karta, pitala sam se zašto bi moj suprug bio spreman platiti toliko da me vrati kući. Bio je to snažan izraz njegove ljubavi. Isto tako, to me podsjetilo na Božju ljubav: svatko od nas je iznimno vrijedan Bogu, i On je platio najskuplju kartu da svatko od nas dođe na Nebo — žrtvu i smrt Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina. Odlučite prihvatiti ovaj najdragocjeniji Dar i krenite na životno putovanje s Njim!
Dr. Danijela Schubert