Danasnji krscanin

Dan odmora i radosti

Sada i zauvijek

 

Prije kratkog vremena primio sam na svojoj Facebook stranici (u rubrici Pitanja i odgovori) ovo pitanje: “Moramo li svetkovati subotu da bismo bili spašeni?”

Ovo pitanje je slično različitim pitanjima kakva ste već čuli ili si i sami postavili: “Je li dopušteno subotom odlaziti na plivanje? … Je li dopušteno kuhati subotom? … Je li dopušteno otići jesti u restoran subotom? … Mogu li … (popunite prazninu svojim pitanjem — putovati subotom, glačati odjeću subotom, plaćati kreditnom karticom…) subotom?”

Mi adventisti sedmog dana nemamo knjigu pravila koja posebno obrađuju svako moguće pitanje iz područja vjerskog života i koja bi odgovorila na pitanje kako subotu održati svetom. Naša vjerovanja i življenje vjere temelje se na Bibliji.

 

U početku

“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1)* Nakon šest dana stvaranja našeg svijeta i svega na njemu, bilo je kako slijedi: “I vidje Bog sve što je učinio, i gle — bijaše veoma dobro.” (Postanak 1,31)

Ali, nedostajalo je još nešto: odmor. Doista, posvećeni odmor dolazi samo od Stvoritelja.

“Tako bude dovršeno nebo i zemlja i sva vojska njihova. A sedmoga dana dovrši Bog djelo svoje što ga učini. I počinu u sedmi dan od svega djela svojega što ga učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svega djela svojega što ga stvori i učini.” (Postanak 2,1-3)

Zapazimo u ovom ulomku snažan naglasak na Bogu kao Stvoritelju. Mojsijev zapis nas triput podsjeća na “djela svoja što ih učini” i povezuje sedmi dan, subotu, kao blagoslovljen i posvećen od Onoga tko je sve stvorio.

Kad se sjećamo — “spomeni se dana subotnjega, da ga držiš svetim” (Izlazak 20,8) — prepoznajemo Boga kao svojega Stvoritelja i Onoga koji nas nije samo stvorio, nego je sve učinio dobro.

Psalmist je divno spojio stvaranje i bogoslužje kad je napisao: “Jer Gospod je Bog velik, i velik kralj nad svim bogovima. U njegovoj su ruci dubine zemaljske, i vrhunci gorski njegovi su. Njegovo je more i on ga je stvorio; i suho su tlo njegove načinile ruke. Dođite, padnimo ničice i poklonimo se; pokleknimo pred Gospodom, našim Stvoriteljem.” (Psalam 95,3-6)

Pavao povezuje ovaj psalam sa subotom u Poslanici Hebrejima 3. i 4. poglavlju. U trećem poglavlju on izravno prenosi riječi iz Psalma 95,7-11: “Danas, ako glas mu čujete: Ne otvrdnjujte srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji, gdje me iskušaše očevi vaši, isprobaše me, a gledahu djela moja. Četrdeset godina bio mi je mrzak naraštaj onaj, pa rekoh: Oni su puk zastranjela srca, oni i ne poznaju moje putove. Tako se zakleh u gnjevu svojemu: neće ući u počinak moj!” (Psalam 95,7-11)

U četvrtom poglavlju Poslanice Hebrejima ovaj odmor je povezan s vjerom, spasenjem i subotom.

“Pobojmo se dakle da se ne bi, dok ostaje obećanje o ulasku u počinak njegov, činilo da je tko od vas zakasnio. Jer i nama je naviješteno evanđelje, kao i njima, ali njima riječ poruke ne uskoristi  jer se nije združila s vjerom onih koji su je poslušali. U počinak naime ulazimo mi koji uzvjerovasmo, kao što reče: Tako se zakleh u gnjevu svojemu: Neće ući u počinak moj, premda su djela od postanka svijeta dovršena.

Negdje je naime o sedmome danu rekao ovako: I počinu Bog u sedmi dan od svih djela svojih. I na ovome mjestu opet: Neće ući u počinak moj. Dakle, budući da preostaje da neki uđu u nj, a oni kojima je evanđelje najprije naviješteno ne uđoše zbog nepokornosti, On ponovno određuje jedan dan govoreći o Davidu Danas, nakon toliko vremena; kao što je rečeno: Danas, ako glas mu čujete, ne otvrdnjujte srca svoja.

Jer da je njih Jošua uveo u počinak, ne bi nakon toga govorio o drugome danu. Dakle, preostaje neki subotnji počinak puku Božjemu. Jer tko uđe u počinak njegov, i sâm je počinuo od djela svojih, kao što je i Bog od svojih. Uznastojmo dakle ući u taj počinak, da tko ne padne po uzoru na tu nepokornost.” (Hebrejima 4,1-11)

Kod Kadeš-barne, na granici Kanaana, gotovo jedan cijeli naraštaj Izraelaca odbio je ući, jer nisu vjerovali Božjem obećanju da će im dati pobjedu nad stanovnicima Obećane zemlje. Nešto kasnije, kad im je Bog rekao da nikada neće ući u zemlju Kanaanaca, nego će pomrijeti u pustinji zbog svojega nevjerstva, pobunili su se protiv Božje riječi i pokušali su pobijediti Kanaance u svojoj sili.

Kao i uvijek (vidi 1. Korinćanima 18,1-13; Galaćanima 4,22-31), Pavao je vidio pouku iz Staroga zavjeta povezanu s opravdanjem vjerom. Subota simbolizira odmor od naših osobnih nastojanja da postignemo pobjedu nad grijehom i prihvatimo Kristovu pravednost i silu Svetoga Duha. Taj odmor je još uvijek dostupan onima koji vjeruju i prihvaćaju Božja divna obećanja.

 

Isus i subota

Isus je pokazao istinski značaj subote stavivši je ponovno u žarište kao dan obnove i izlječenja, dan za ponovno stvaranje (re-Creation). U divnoj knjizi Isusov život čitamo: “Došao je osloboditi subotu od teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom.” (Isusov život, 154)

Većina Kristovih čuda izlječenja učinjena su u subotu. Jedan od mnogih dobro poznatih primjera je oduzeti čovjek u kupalištu Bethesda, zabilježen u Evanđelju po Ivanu, petom poglavlju. Taj čovjek je patio trideset i osam godina, vapeći za izlječenjem, ali beznadno. Isusovo nježno srce bilo je dirnuto. Nakon kratkog razgovora Isus je tom čovjeku rekao: “Uzmi svoju ležaljku i hodaj.” (Ivan 5,8)

Kad je invalid poslušao, njegova vjera bila je nagrađena i bio je izliječen.

Dok je ovaj čovjek bio presretan, nisu se svi tome radovali, posebice ne vjerski vođe koji su potvrdili to čudo. Umjesto da su se radovali njegovom ozdravljenju, osudili su tog čovjeka zato što subotom nosi svoju ležaljku.

Opisujući ovaj događaj, Ellen G. White kaže: “Isus im je [vjerskim vođama] objasnio da je djelo izlječenja bolesnih u skladu sa zakonom o suboti. On je bio u skladu s radom Božjih anđela koji neprekidno silaze i penju se između Neba i Zemlje služeći čovječanstvu koje pati.” (Isusov život, 155)

Krist je poštovao subotu ne samo u svojem zemaljskom životu, nego čak i u smrti. Razapet šestoga dana u tjednu, odmorio se u grobu sedmoga dana, kao i Njegovi sljedbenici: “I u subotu mirovahu po propisu (Zakona).” (Luka 23,56)

Isus je, kad je govorio o budućim događajima, poučio svoje sljedbenike: “Molite pak da bijeg vaš ne bude zimi ni subotom.” (Matej 24,20), navješćujući stalnost svetosti subote u razdoblju Novoga zavjeta i nadalje.

 

Na granici vječnosti

Kako se približavamo samoj granici vječnosti, sedmi sveti dan našega Gospodina, subota, bit će odlučujući čimbenik u događajima posljednjeg vremena. Više od stotinu godina Bog kao Stvoritelj bio je izvrgnut ruglu i potiskivan na marginu od većine svijeta. Istina Njegove riječi, Biblija, bila je neumorno napadana. Više od tisuću godina Njegovu posvećenu subotu gazila je vjerska sila čija je smrtna rana bila gotovo izliječena (Otkrivenje 13).

Ova bitka posljednjeg vremena obuhvaća daleko više nego samo ono što možemo, a što ne možemo činiti. To je bitka koja će pokazati našu odanost, našu vjeru i našu poslušnost. Vjerujemo li mi uistinu da je Bog naš Stvoritelj? Imamo li mi zapravo povjerenja da je Njegova Riječ istina? Jesmo li Ga voljni slijediti i obožavati u dan koji je On odvojio i posvetio?

Sad je naše vrijeme da se više približimo Gospodaru subote (vidi Marko 2,28). Sad je vrijeme da pokažemo kako imamo bliski odnos s Njim i iskusimo blagoslov odmora u Njemu kao našem Stvoritelju, Otkupitelju i Prijatelju. Kad Ga tako poznajemo, željno ćemo očekivati da provodimo Njegov sveti, odvojeni dan s Njim, ne samo ovdje na Zemlji, nego i u vječnosti (vidi Izaija 66,23).

 

* Biblijski redci u ovom članku su iz Varaždinske Biblije

 

Ted N. C. Wilson

predsjednik Generalne konferencije

Crkve adventista sedmog dana

Proučavanje Biblijske pouke

“Dan odmora pruža izvanredne mogućnosti za umno usavršavanje. Biblijsku pouku ne treba proučavati bacivši površan pogled na njezin tekst u subotu ujutro, već pouku za sljedeći tjedan treba pomnjivo proučiti u subotu popodne, a zatim je svakodnevno ponavljati i rasvjetljivati tijekom tjedna. Tako će se pouka urezati u pamćenje kao blago koje se nikad neće potpuno izgubiti.

Slušajući propovijed, neka roditelji i djeca bilježe navode iz Biblije, uz što više iznesenih misli da bi o njima razgovarali kod kuće. To će ukloniti umor, koji djecu često obuzima tijekom slušanja propovijedi, i kod svih razviti naviku da budu usredotočeni i sabrani.

Razmišljanje o iznesenim temama otvorit će učeniku riznice o kojima nije niti sanjao. U vlastitom životu dokazat će stvarnost iskustva opisanog u Bibliji:

‘Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao; riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje.’ (Jeremija 15,16) ‘Prema zapovijedima tvojim ja podižem ruke, i o tvojim odredbama razmišljam. … [Sudovi su Jahvini] dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva.’ (Psalam 119,48; 19,11.12)”

 

Ellen G. White

Odgoj, izd. 1981., str. 225

Podijeli