Sva tri sinoptička Evanđelja — Matej, Marko i Luka — sadrže opis događaja kad su k Isusu dovodili malu djecu da ih se dotakne. Isusovi učenici su to pokušali spriječiti, na što im je On rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.” (Matej 19,14)
Nemoguće bi bilo nabrojiti koliko je propovijedi i raščlambi učinjeno o ovom događaju. Najčešće se one bave samim Isusovim riječima, koje su svakako u središtu izvještaja; ali mi ćemo se sada malo zaustaviti na ulozi apostola u cijeloj priči. To nam može ukazati i na još neke vrlo važne pouke, budući da i mi često ponavljamo pogrešku Kristovih učenika.
Mislim da je sasvim jasno zašto su apostoli priječili donošenje dječice Isusu: kad god čovjek radi neki ozbiljan posao, onda djeca mogu biti smetnja. Zamislite da popravljate automobil, ili radite godišnji proračun tvrtke, ili pokušavate dijagnosticirati neku bolest — i upadaju mala djeca! Teško biste mogli reći da vam to ne bi zasmetalo, da ne biste odmah pozvali suprugu, dadilju, koga god već, i tražili da ih maknu.
A Isus je zasigurno radio ozbiljan posao, značajniji od svih ostalih. Pokušavao je spasiti cijeli svijet. Upravo se približavao kraj Njegovog zemaljskog poslanja i slijedilo je Njegovo smaknuće na križu — gdje ćete ozbiljnije od toga? Apostoli, koji nisu još shvaćali sve ali su naslućivali koliko je važno to što Isus radi, nisu mogli dopustiti da Mu zasmetaju ti bučni i nemirni stvorovi. Učinili su ono što bismo i mi učinili na njihovom mjestu. I netko neupućen u teologiju mogao bi zaključiti da je najraniji apostolski nauk bio kako spriječiti djecu da nas smetaju.
Jer, Isusovi učenici učinili su ono što i mi katkad činimo, nekad i puno okrutnije od njih. Mnogima djeca smetaju čak i prije nego što se uopće rode, pa ih okrutno uklanjaju prije rođenja. Uglavnom, djeca nam, kako smo već rekli, najviše smetaju jer su nemirna i bučna.
Ali postoji i puno dublji razlog zašto nam djeca smetaju: ona su zapravo tiha, iskrena i otvorena, i to je opet jasna optužba svega onoga što mi jesmo. Zato je ulomak u Evanđelju zapravo dosta indikativan: ljudi se premišljaju hoće li ili neće prići Isusu, imaju svoje razloge za i protiv. Istodobno, djecu vidimo u slobodnom dodiru s Isusom. Ona se ne boje da će nešto izgubiti, ne proračunavaju i nemaju sva ona naša mudrovanja koja nas priječe da se prepustimo Isusovom dodiru.
Djeca su zapravo ponizna, i tu leži glavni razlog zašto ih Isus hvali, kao što nam je zabilježeno u Evanđelju: “U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: ‘Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?’ On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.’” (Matej 18,1-4)
Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom! Cijeli događaj s Isusovim dodirivanjem djece je razlikovanje između prave, ponizne vjere, i lažne, umišljene vjere, ili bolje reći nevjere.
Djeca imaju upravo ono što Isus želi vidjeti kod svih ljudi — poniznu vjeru i slobodno pristupanje Njemu da ih dotakne svojom iscjeliteljskom rukom.
Iz svega je jasno da ljudi mogu i trebaju biti kao djeca, ali da najčešće to ne izabiremo jer nam se u našoj oholosti čini kako bi to umanjilo našu vrijednost. Zamislite dijete u bezbroj drugih prigoda u kojima smrtno ozbiljni odrasli ljudi rade nešto krajnje neozbiljno, i koje ih onda prekine sasvim nevinim i razoružavajućim pitanjem: “Zašto?” Naš najčešći odgovor u tim prilikama je da će djeca sve shvatiti kad odrastu. Ali istina je sasvim drukčija: mi se zapravo trudimo da ih napravimo onakvima kakvi smo i sami, na svoju sliku, i to onda nazivamo “sazrijevanjem”.
Problem s djecom je zapravo taj što smo i mi nekada bili djeca. I vidjeli smo svijet potpuno drukčije nego što ga sada vidimo. I vjerovali smo i nadali se, i ponašali se puno iskrenije nego što sada kao “zreli i odrasli” činimo. Zato djeca nisu samo ono što smo mi nekoć bili; djeca su ono što smo mi mogli postati. Ali postali smo ovo što smo sada. I, naravno, nama kao takvima djeca smetaju.
Pouka cijelog evanđeoskog izvještaja zapravo i nije samo to da trebamo pustiti djecu k Isusu, nego da trebamo pustiti i sebe k Isusu. Da nas On dotakne i iscijeli od sve naše oholosti i bezosjećajnosti.
Evo nekih vrlina za Božje kraljevstvo koje možemo naučiti od djece.
- Izgleda kao da djeca nikad ne rade nevažne stvari. Oni rukom pokreću automobile i avione, spašavaju svijet u ulozi superjunaka, bore se protiv zla, a na crtežima su im mama i tata savršeno nacrtani. Djeca doista vjeruju da sve mogu učiniti dobrim. Uostalom, zar nije Isus rekao: “Ako budete imali vjere kao zrno gorušičino, i brda ćete premještati.”(Matej 17,20)
- Nema izgleda da dijete odustane kad nešto poželi dobiti. Iskoristit će sve svoje kvalitete, pucati na sve roditeljske slabosti i biti ustrajno dok ne dobije ono što poželi. U konačnici: “Onaj tko traži, nalazi i onaj tko kuca, otvara mu se!” (Matej 7,7)
- Ako dijete vidi da ono što radi usrećuje druge i čini ih radosnima, ili ih jednostavno nasmijava, učinit će to bezbroj puta.“Radujte se u Gospodu uvijek.” (Filipljanima 4,4)
- Djeca nisu cinična i ne znaju za cijenu nečega, ali često znaju vrijednost. Ako djetetu, primjerice, dvije sličice vrijede više od plastičnog traktora koji stoji petsto kuna, on će ga zamijeniti za sličice. “Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.”(Matej 13,44)
- Dijete ne gleda na odjeću. Nije mu važno što će obući, je li po posljednjoj modi, je li novo i je li “s potpisom”. Hodat će i u poderanoj majici, ili u onoj koju je polilo juhom od ručka. Niti kod prijatelja neće gledati što on posjeduje ili što oblači. “Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?” (Matej 6,25)
- Prilikom upoznavanja i druženja, dijete nikad ne pita prijatelja koje je narodnosti, odakle su mu roditelji, što su po zanimanju i kojoj stranci pripadaju. Isus je rekao: “‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’” (Luka 19,5-7)
- Ako ste mu simpatični, dijete će vam to pokazati; ako niste, i to će pokazati bez uvijanja i bez licemjerstva. Ako imate višak kilograma, reći će vam da ste debeli; ako imate krivi nos, reći će vam da imate krivi nos. Ali neće vas zbog krivog nosa ili viška kilograma manje voljeti, i sigurno neće trošiti mnogo riječi na to. Isus kaže: “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da — ne, ne!’”(Matej 5,37)
- Ako nešto ne zna, dijete će to pitati. I pitati, i pitati, i pitati… Ono “zna da ništa ne zna”. “Jer djelomično je naše spoznanje…”(1. Korinćanima 13,9)
- Ono što ima i tamo gdje se kreće, djetetu će biti u srcu i sasvim dovoljno za sreću. Neće maštati o skupim putovanjima i vrhunskim skijalištima. Vredniji im je njihov crtež nego slikarija Vlahe Bukovca, ili njihov kip od blata nego Meštrovićeva skulptura. “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.”(Matej 6,21)
- Dijete će se na vas ljutiti najdalje do sljedećeg dana; kad se probudi, zaboravit će ljutnju.“Dosta je svakom danu zla njegova!”(Matej 6,34)
Doista, mnogo možemo učiti od djece. Neka nam Bog svima pomogne da pred sam dolazak našega Spasitelja postignemo tu čistoću srca koju imaju djeca! Molimo se dragom Bogu da naši mališani rastu u vjeri, u vjernoj obitelji, i da kroz tu vjeru u Isusa zadrže mekoću srca i krotkost koju imaju — i onda kad odrastu.
Daniel Purda