“Kad god izvede sve ovce, krene pred njima, i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas.” (Ivan 10,4)
U okolici Betsaide, na sjeveru Galilejskog jezera, nalazilo se osamljeno područje koje je izgledalo divno u svježem zelenilu proljeća, i ono je za Isusa i Njegove učenike bilo ugodno skrovište. Oni su krenuli prema tom mjestu čamcem preko jezera. Ovdje će se, daleko od zamornog mnoštva, moći odmoriti. Tu su učenici mogli slušati Kristove riječi, neometani prkošenjem i klevetama farizeja i književnika. Nadali su se da će ovdje kratko vrijeme moći uživati u zajednici s Učiteljem.
Isus je sa svojim voljenim učenicima imao na raspolaganju samo vrlo kratko vrijeme. Kako li su ti trenuci za njih bili dragocjeni! Oni su razgovarali o djelu Evanđelja i o mogućnostima uspješnijeg rada u druženju s ljudima. Dok im je Isus otvarao riznice istine, oni su osjećali struju božanske moći i bili su ispunjeni nadom i hrabrošću.
Ali mnoštvo je ponovno tragalo za Isusom. Budući da su pretpostavili da je otišao na svoje uobičajeno mjesto odmora, došli su na mjesto gdje je Isus bio sa svojim učenicima. Njegova nada da će imati bar jedan sat odmora nije se ispunila. Ali u dubini svog čistog, milostivog srca, dobri je Pastir imao samo ljubav i razumijevanje za ove uznemirene i žedne duše. Cijeli je dan služio njihovim potrebama, a uvečer ih otpustio da idu svojim domovima i da se odmore.
U životu potpuno posvećenom dobru drugih, Spasitelj je znao da mora prekinuti stalnu aktivnost i suočavanje s ljudskim potrebama, kako bi se odmorio i uživao u zajednici sa svojim Ocem. I dok je mnoštvo što Ga je slijedilo odlazilo, Isus se uputio u brda gdje je, u samoći s Bogom, podizao svoju dušu u molitvi za ove napaćene grešne ljude.
Kad je Isus svojim učenicima rekao da je žetva velika a poslenika malo, On nije od njih tražio da neprekidno rade, već im je dao nalog: “Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (Matej 9,38) Svojim umornim suradnicima u današnje vrijeme On izgovara riječi sućuti, isto onako stvarno kao i svojim prvim učenicima: “Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite.” (Služba liječenja, str. 26,27)
Za razmišljanje: Cijenim li odmor koji mi Bog nudi više od Njegovog poziva na rad?