Nikada neću zaboraviti što se dogodilo 2018. godine. Sama pomisao na to izaziva drhtavicu u mojem tijelu. Nešto dobro i uzbudljivo!
Možda se sjećate važnog sportskog događaja koji se zbio 2018. godine: Svjetsko nogometno prvenstvo.
Od 14. lipnja do 15. srpnja odigrane su 64 utakmice na 12 stadiona, u 11 gradova između 32 reprezentacije, od kojih je 31 prošla kvalifikacijska natjecanja prije velikog natjecanja, dok je domaćin Rusija automatski bila u igri. Samo je 31 od 209 zemalja koje su se prijavile za ulazak u kvalifikacijski postupak, koji je započeo tri godine ranije, došlo do tog natjecanja. U nogometnom svijetu to je nešto doista VELIKO.
Za Hrvatsku je nastup na Svjetskom prvenstvu već sâm po sebi bio velik uspjeh. Zajedno s Walesom, Urugvajem i Katarom, a posebno Islandom koji se prvi put kvalificirao, Hrvatska se svrstala među najmanje zemlje zastupljene na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Od mladosti sam ljubitelj nogometa. Uživao sam u tom omiljenom sportu u mojoj domovini Hrvatskoj, i sâm sam odigrao utakmicu ili dvije. Ali nikada nisam iskusio ništa slično tom događaju.
U tjednu u kojem se igrala završnica, supruga i ja smo baš ljetovali na otoku Rabu u Hrvatskoj, bježeći od naše australske zime. Cijelo mjesto bilo je živo i pokrenuto! Svatko s kim ste razgovarali govorio je samo o jednom. Kad se igrala završnica i kad se Hrvatska susrela s Francuskom, svi su u napetom iščekivanju bili zalijepljeni za televizijske ekrane. Iako je Hrvatska u toj utakmici izgubila od Francuske, radovali smo se što je osvojila drugo mjesto, nakon što je prvi put u povijesti igrala završnicu Svjetskog nogometnog prvenstva. Čuli smo i najavu o posebnom dočeku kad se hrvatska reprezentacija vrati u domovinu.
Oni koji su tada bili u Hrvatskoj osjetili su uzbuđenje u zraku. Bilo je neopisivo. Čak su i mala djeca bila oduševljena. Oduševljenost je bila opipljiva.
U ponedjeljak, 16. srpnja, više od četvrt milijuna ljudi preplavilo je Zagreb, glavni grad Hrvatske, noseći majice s crveno-bijelim kvadratićima i mašući hrvatskim zastavama. Više od stotinu tisuća ljudi naguralo se na glavnom trgu, Trgu bana Jelačića, a tristo tisuća postrojilo se uz ceste i ulice između zračne luke i Trga kako bi dočekali pobjednike. Zbog toga je njihov put od dvadesetak kilometara trajao pet sati.
Sve sam to promatrao iz predvorja hotela na Rabu, zajedno s drugim gostima. Ono što je ostavilo najveći dojam na mene bilo je sljedeće: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo je pripremiti poseban doček za pobjednike koji su se vraćali u Hrvatsku sa Svjetskog prvenstva. Zračni prikaz tima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, izveo je prelet pet zrakoplova; ali dva lovca bila su još spektakularnija.
Dok sam boravio u hotelu, mogao sam u prijenosu vidjeti dva lovca kako zajedno polijeću — ne jedan za drugim, već zajedno. Vatreni mlazovi su eksplodirali sagorijevajući gorivo, dok su piloti ubrzavali zrakoplove i jurili prema gore. Njihovo odredište bilo je rub hrvatskog zračnog prostora.
Onog trenutka kad je Croatia Airlines, koji je prevozio pobjednike, “vatrene” — kako ih zovu kod kuće, ušao u hrvatski zračni prostor, loci su se približili zrakoplovu s vatrenima” koji je doletio i postavili mu se sa svake strane. Gledao sam taj događaj drhteći od uzbuđenja. Lovci su bili usklađeni sa zrakoplovom, a iz njih se čula poruka: “Pobjednička hrvatska vojska pozdravlja ‘vatrene’! Dobrodošli u Hrvatsku, zemlju pobjednika! … Hrvatsko ratno zrakoplovstvo zahvalno je na časti da prvo dočeka pobjednike po povratku u domovinu!”
Tresao sam se od uzbuđenja. Oči su mi zasuzile.
Ljudi oko mene u hotelu su me gledali. Vidjevši suze u mojim očima, jedna mi je žena prišla i nježno me dodirnula po ramenu kako bi me utješila.
“Nije da plačem zbog onoga što vidimo.” — uspio sam objasniti. “Plačem jer sam se sjetio jednog vrlo posebnog događaja. Razmišljam o tome kako će biti kad Isus dođe! Hoću li biti kao jedan od onih zrakoplova koji će Ga dočekati i uzbuđeno prvi pozdraviti Isusa?”
Ljudi koji su čekali na gradskom trgu postavljali su pitanja: “Gdje su?” Strpljivo su čekali već dosta vremena do tada.
Odjednom su iz zvučnika čuli najavu: “Evo ih! Stigli su!” Ljudi su pogledali u nebo i vidjeli zrakoplov Croatian Airlinesa, u pratnji dvaju lovaca sa svake strane, kako leti iznad glavnog trga. Publika je eruptirala u klicanju.
Za mene, ali i za cijelu Hrvatsku, to je bio nevjerojatan trenutak, nezaboravno iskustvo.
Što je još važnije: kakav će to biti trenutak kad ugledamo Isusa kako dolazi s Neba!?
Matej 24,27.30.31 nas podsjeća: “Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada. … Tada će se ukazati na nebesima znak — Sin Čovječji … i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.”
Ovi biblijski redci nam govore da Isus dolazi. Amen! Amen! Amen!
“… Čuju se glasovi svetih kako radosno kliču: ‘Evo, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.’ (Izaija 25,9)” (Ellen G. White, Velika borba, 507. str.)
Jeste li se ikad zapitali kako će biti kad Isus dođe u oblacima slave? Hoćete li Mu poželjeti dobrodošlicu?
Nikola Rogulić