Zasigurno je doktrina o opravdanju vjerom središnja doktrina Reformacije, a posebice je došla do izražaja u kontekstu Lutherove “teologije križa”, nasuprot prevladavajuće “teologije slave” njegovog vremena. Za Luthera je veliki izazov bio kako pomiriti Božju ljubav s Božjom pravdom. Međutim, proučavajući i tumačeći svojim studentima isprva Psalme, a zatim Poslanicu Rimljanima, Luther je otkrio Krista koji je bio prezren i odbačen poput najbeznadnijeg grešnika. Luther je shvatio da je Krist sve to prihvatio dragovoljno, i zbog njega samog kao grešnika.
Božja pravednost i ljubav osmišljavaju početak Lutherove teologije. Teologija križa je bljesnula! Emanacija “pasivne” Božje pravednosti pretvorila je i zamijenila kršćanski strah od “aktivne” osvetoljubive Božje pravednosti u kršćanski mir i radost — Evanđelje! Konačno je i Luther razumio nadahnute riječi: “I pravednik će povjeri živ biti.” (Habakuk 2,4; Rimljanima 1,17)
Luther je pisao: “Ja sam mrzio tu misao, ‘Božja pravednost’, koju je prema uobičajenoj uporabi i tumačenju svih tadašnjih teoloških učitelja valjalo razumjeti filozofski, u pogledu na formalnu ili aktivnu pravednost, kako su je zvali, a kojom je Bog pravedan i kažnjava nepravednog grešnika. … Najposlije sam Božjom milošću … počeo razumijevati da je Božja pravednost kojom pravednik živi zapravo Božji dar, naime da pravednik živi vjerom. A to upravo znači: Božja pravednost je otkrivena Evanđeljem, pasivnom pravednošću kojom nas milostivi Bog opravdava po vjeri. … Time sam osjetio da sam u cijelosti nanovo rođen, kao da sam ušao u sâm raj kroz otvorena vrata! Time mi je cijelo Pismo pokazalo svoje potpuno novo lice.” (Luther’s Works, 34; 336.337.)
Ta aktivna Božja pravednost, koja podrazumijeva dodatnu sakramentalnu “infuziju” opravdanja, udijeljenu na čovjekovu već osobnim trudom postignutu razinu pravednosti, za Luthera kao grešnika pokajnika nije mogla ostvariti sigurnost i mir. Luther nije prihvatio mogućnost simbioze ljudske i božanske pravednosti kao sredstvo i čin opravdanja. On je isticao nužnost pasivnog (bez sinergizma) prihvaćanja cjelovite i isključivo Božje pravednosti od strane čovjeka kao grešnika koji tu pravednost kao dar prisvaja samo i jedino vjerom.
Nauk o opravdanju vjerom potrebno je podrobno i odgovorno poznavati, tim više što je u Augsburgu 31. listopada 1999. godine došlo do potpisivanja dokumenta zvanog Zajednička deklaracija o opravdanju vjerom, kojom su Rimokatolička i Luteranska crkva navodno izgladile sve povijesne razlike u tumačenju te iste doktrine (iako je za tako nešto pokušaj bio učinjen još u 16. stoljeću na Tridentskom saboru), te su tako obostrano uvažile tezu da je nauk o opravdanju vjerom uistinu bitan kako bi po njemu ljudi postizali spasenje.
Ovo povijesno i reafirmirajuće potpisivanje Zajedničke deklaracije ostaje potencijalnim izazovom i drugim kršćanima, kako bi preispitali svoje stavove o nauku o opravdanju vjerom, prije nego što eventualno potpišu možda još pokoju Zajedničku deklaraciju s mogućim primjesama kompromisa, a sve u kontekstu ažuriranih ekumenskih stremljenja te suvremenog duha relativiziranja postojećih povijesnih i nepovijesnih religijsko-teoloških vrijednosti.
Naime, hoćemo li dopustiti da se Bogom nadahnuti biblijski nauk o opravdanju vjerom iznova akomodira po nekom dodatnom Melanchthonu, možda novom Vlačiću, ili nekom novom “Tridentskom saboru” kao neko sretnije i kvalitetnije rješenje ili protuteža? Kako bi na sve to reagirao sveti apostol Pavao? Kako na sve to reagira Isus Krist koji je nadahnuo apostola Pavla? Hoćemo li dopustiti da elementi tragike, melankolike i relativizma postmoderne pretvore blještavu svjetlost Evanđelja u pomirujuću i kompromitirajuću tminu nekog novog redefiniranja najvrednijeg nam nauka božanske objave?
Uz proslavu Dana Reformacije, uz dužan spomen na plejadu nositelja povijesti Reformacije, nije suvišno prisjetiti se riječi Isusa Krista, Utemeljitelja i jedinog Uzročnika svake istinske duhovne obnove ili reformacije: “Tko vjeruje i njega, tom se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao jedinorođenoga Sina Božjega. U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla.” (Ivan 3,18.19)
Mr. sci. Tihomir Sabo