U svojoj knjizi Happiness Wall to Wall (Sreća od zida do zida, Znaci vremena, Zagreb 2012.), George E. Vandeman vrlo dojmljivo ističe da je rastava braka, danas tako uobičajeni raskid i slom ljudske ljubavi, tragična jer Bog “želi tvojom ljubavi, oče i majko, svoju ljubav objasniti djetetu. Sada je u tome spriječen!” (str. 34)
Sjećam se kako sam pokušavao posavjetovati jednog trinaestogodišnjeg dječaka. Izazivao je velike probleme i u crkvi i u školi — bio je neugodan, grub i nije želio surađivati. Izgledalo je da mu se nitko neće moći približiti.
Kad je taj dječak bio sasvim mali, majka mu je umrla, a otac ga napustio. Najranije godine svojega života proveo je u sirotištu. Zatim je kao usvojeno dijete prelazio iz jedne obitelji u drugu. Na kraju je stigao u dom jednog religioznog para koji je, usprkos velikom strpljenju i iskustvu s djecom, odlučio odustati od pokušaja da se skrbi o ovom nesretnom djetetu.
Jednog dana pokušao sam razgovarati s tim dječakom u skučenoj knjižnici u koju ga je ravnatelj škole poslao da me potraži.
Još čujem sebe kako mu govorim koliko ga njegov nebeski Otac ljubi.
Priznajem, i sada se čudim kako mi se nije nasmijao u lice. Zaslužio sam to.
Onaj tko nikada nije doživio ljubav zemaljskog oca i majke, vrlo teško može predočiti sebi nebeskog Oca punog ljubavi. Postoje bezbrojne emotivne zapreke koje znatno umanjuju vrijednost duhovnih istina. Kako ljudi mogu vjerovati da ih Bog koga ne vide voli, kad im oni koje mogu vidjeti nikad nisu pokazali ljubav na neki učinkovitiji način? Barem onda kad im je to najviše bilo potrebno.
Tko je u takvom emotivnom i duhovnom beznađu, mora najprije doživjeti toplinu istinske ljudske ljubavi prije nego što bude mogao ili htio odgovoriti na Božju ljubav.
Današnji svijet je pun nesigurnosti. Nema ljubavi. Jedan od triju brakova u Sjedinjenim Američkim Državama završava rastavom, dok je većina ostalih također nesretna. Mnoštvo isprazno proživljenih života posljedica su raspada velikog Božjeg dara međusobne ljudske ljubavi, raspada koji sprečava ljude da se upoznaju s Bogom i Njegovom ljubavi.
Krivnja, strah i duboka zabrinutost su u porastu. Rak mržnje, buntovništva, nezadovoljstva, razočaranja i nasilja svakodnevno napreduje. Zlo je postalo vrlo agresivno, drsko i nestrpljivo.
Posvuda se mogu zapaziti porazni rezultati. Oni su mnogo dublji od samih pogrešnih postupaka, prekršaja zakona, pogaženog morala, pokazanog nepoštovanja…
Najveća briga kršćana nije novi moral koji dopušta eksploziju grijeha! Nešto znatno teže nagriza srca unesrećenih stanovnika Zemlje. Biblija jasno govori o većoj tragediji izazvanoj plimom zla koja će preplaviti svijet upravo pred drugi Kristov dolazak: “Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti.” (Matej 24,12)
Najvažnija zadaća suvremenog kršćanina ne sastoji se u oplakivanju i jadikovanju zbog toga što na svakom koraku raste plima zla. Od jadikovanja nema nikakve koristi. Umjesto toga, kršćanin treba iskoristiti priliku da ispuni svoju uzvišenu zadaću i objavi Evanđelje, Radosnu vijest o Božjoj ljubavi, naraštaju koji ne zna što je ljubav, jer ju je razorna sila zla praktično iskorijenila iz ljudskog života.
Ljubav koju dobivamo od Isusa Krista trebamo podijeliti u ovom svijetu, da bismo se suprotstavili neizmjernom zlu koje danas zapažamo i da bismo ga pobijedili. U ovo završno doba moramo pomoći ljudima da u cijelosti dožive ovu vrstu ljubavi. Ne možemo, ne smijemo propustiti duboko i stvarno voljeti ljude!
Douglas Cooper
(tekst je preuzet iz knjige Živjeti Božju ljubav)