Učinimo jednostavan pokus. Zaključajte se u svoju kupaonicu do kraja svojeg života — ovo je samo pokus za razmišljanje, i stoga ostanite sjediti na svojim mjestima i zamišljajte — i postavite si jednostavno pitanje: Hoću li ikada iskusiti ljubav?
Jasan odgovor je ne — čak i ako imate veliko ogledalo!
A zbog čega je odgovor negativan?
Razlog je jednostavan: ljubav se ne može iskusiti u samoći. Prema onome što jest, ljubav u središte stavlja druge, a ne sebe. Kako bi ljubav doista bila ljubav, ona zahtijeva više od jedne osobe. Shvaćajući to, shvaćamo nešto jako važno za naše razumijevanje Boga. Razmotajmo činjenice!
Prva istina s kojom se susrećemo kad otvorimo Bibliju jest da je Bog društveno Biće, a ne usamljenik. Zapazite prvi redak u Svetom pismu: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1)
Nešto najočitije što ovdje vidimo jest da postoje dvije osnovne činjenice koje čine stvarnost:
1. Bog;
2. Sve ostalo.
Bog je Stvoritelj, i sve što postoji stvorio je On. To znači da Bog prethodi svemu i nadilazi sve ono što pripada u “stvoreno”, a samo Bog zauzima značenje “nestvorenog”. Predstavljajući Isusa, apostol Ivan ovu uzvišenu spoznaju izražava riječima: “Sve je po njoj [Riječi] postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,3) Prilično duboko, ali pričekajte još malo jer će uskoro sve postati jasno.
U istom odlomku Ivan kaže: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Ivan 1,1.2)
Tko je u početku bio s kim?
“U početku … Bog … je bio s Bogom.”
U redu, to je divno, ali u kojem su smislu te božanske Osobe jednake jedna s drugom? Ivan nam u osamnaestom retku kaže: “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac — Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.”
To mi se sviđa! Tako je interpersonalan!
Ivan želi da mi razumijemo kako je Isus, kojega je on ranije opisao kao Boga, došao na naš svijet iz jednog vrlo neobičnog i posebnog mjesta: iz “naručja Očevog”. “Naručje” je pjesnički izraz koji označava bliskost; Phillipsov prijevod engleskog Novoga zavjeta kaže da Isus živi u “najvećoj bliskosti s Ocem”. Kad znamo sve to, pročitajmo još jednom Postanak 1: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.”
Hebrejska riječ koja je u ovoj rečenici prevedena kao “Bog” prikladno je ime u izvornom jeziku. To je najznačajnije ime, ime pretrpano značenjem. Zapravo, to je najljepše ime koje može izaći iz naših usta: Elohim.
Ono što ovo ime čini toliko značajnim jest njegova množina. Drugim riječima, Bog kojega susrećemo u prvom biblijskom retku je u nekom smislu jedan, a ipak više od jednog. Kasnije u poglavlju ova misao postaje izraženija. Zapazite retke 26 i 27: “I reče Bog [Elohim]: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”
Ovdje vidimo je da “Elohim” načinjen od jednog “mi” i jednog “svoju (našu)”. Mi o Bogu ne možemo misliti kao o samom “ja”, već kao o društvenoj jedinici koja uključuje više Osoba; On nije jedno usamljeno Biće. Prisjetite se misli s početka: ljubav se ne može iskusiti u samoći. A sada, u skladu s ovom jednostavnom spoznajom, možemo s razumijevanjem pročitati najdublju i najjaču izjavu u Bibliji: “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,8)
Iz ovoga možemo zaključiti da Bog nikada nije postojao u samoći. Bog jest, i uvijek je bio, “mi” i “svoju” — drugim riječima društvena jedinica — jer “Bog je ljubav”. Bez nanošenja štete tekstu, prvu biblijsku rečenicu mogli bismo pročitati ovako: “U početku LJUBAV stvori nebo i zemlju.”
Ako to učinimo i u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, slika će postati još jasnija i ljepša: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1-3)
Iz ovoga vidimo da su Bog Otac i Bog Sin od početka bili vrlo aktivni u zajedničkom stvaranju našeg svijeta. No, vratimo se u prve riječi Postanka kako bismo dodali posljednji potez kistom na slici: “Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama.” (Postanak 1,2)
Vidimo da je i Sveti Duh bio aktivno uključen u stvaranje, zajedno s Ocem i Sinom.
Zadivljujuće!
Dakle, Bog kojega susrećemo u Postanku, koji nosi ime u množini — Elohim, zapravo je Bog koji se sastoji od Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha. Očitujući svoju osobnu božansku narav, drukčiju od one koju imaju stvorena bića, Bog je usredotočen na stvaranje zajedništva i požrtvovnog prijateljstva. I dok se krećemo od Postanka i čitamo biblijske narative, nailazimo na ono što Æidovi zovu “šema”, nešto što oni do današnjeg dana shvaćaju kao najvažniju izjavu u teologiji: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4)
Na ovom mjestu se skrivena ljepota nalazi pred našim očima, a ona dolazi do izražaja kad postavimo pitanje: u kojem je smislu naš Gospodin jedini Bog? Odgovor pronalazimo u Isusu. On namjerno upotrebljava jezik šeme kako bi opisao vezu koja postoji između Njega i Oca: “Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10,30)
Odlično!
Ovdje ponovno vidimo da Bog nije jedno u smislu osamljenog bića, već je On jedno u smislu odnosnog jedinstva. Kasnije, u Ivanu 17, Isus ponovno upotrebljava ovaj jezik jedinstva, i tom prigodom On to opisuje kao odnosnu dinamiku ljubavi. On se molio Ocu za svoje učenike: “… Da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima, a ti u meni — da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio. Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17,22-24)
Zatim svoju molitvu završava moleći: “Da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” (redak 26)
Evo slike pred nama:
Otac je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Isus Krist je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Sveti Duh je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Oni zajedno, kao bliska društvena zajednica čine jednu božansku Osobu. Zbog toga koristimo riječ “Trojstvo” kako bismo opisali Boga.
Ovo nije suha doktrinalna činjenica. Ovo nije hladna teorijska jednadžba. Ovo nije složeno filozofsko poimanje.
Ne. Doktrina o Trojstvu je kristalno jasan prozor kroz koji možemo vidjeti Božju društvenu, supersocijalnu, na druge usredotočenu narav.
Što nam se onda može “ne sviđati” kod ovakvog Boga?
Ty Gibson
(tekst je preuzet iz knjige Isus – središte svega)