Dvojica učenika — od očaja do nade

“Toga istog dana dvojica od njih išla su u selo zvano Emaus, udaljeno od Jeruzalema sto šezdeset stadija. Razgovarali su među sobom o svim tim događajima.” (Luka 24,13.14)
Prvog dana u tjednu nakon Kristovog raspeća učenici su imali dovoljno razloga da se raduju od sveg srca. Pa ipak, to nije bio dan radosti za sve. Za neke je to bio dan nesigurnosti, zbunjenosti i nedoumica. … Žene su donijele vijest da … je Krist ustao iz mrtvih i da su Ga vidjele živog u vrtu. Međutim, učenici kao da još uvijek nisu vjerovali. Njihove nade su umrle zajedno s Kristom i kada je vijest o Njegovom uskrsnuću stigla do njih, to se toliko razlikovalo od svega što su očekivali da nisu mogli povjerovati. … Neki učenici su od očevidaca dobili prilično iscrpan izvještaj o događajima koji su se odigrali u petak. Drugi su prizor raspeća gledali vlastitim očima. Poslijepodne prvog dana tjedna, dvojica učenika, uznemireni i nesretni, odlučili su se vratiti kući u Emaus, selo udaljeno oko trinaest kilometara od Jeruzalema. … Nisu daleko odmaknuli, kada im se pridružio neki stranac. Međutim, bili su toliko obuzeti sumornim mislima i razočaranjem da Ga nisu pažljivije ni pogledali. Nastavili su razgovor izražavajući misli svojega srca. … Isus je znao da je njihovo srce ljubavlju vezano za Njega i čeznuo je da ih zagrli, da obriše njihove suze i donese im radost. Ali prvo im je morao iznijeti pouke koje nikada neće zaboraviti. … Oni su Mu govorili o svojem razočaranju u vezi s onim što se dogodilo njihovom Učitelju, “kako ga naši glavari svećenički i članovi Velikog vijeća predadoše da bude osuđen na smrt te ga razapeše” (Luka 24,20). Sa srcem punim boli i razočaranja, drhtavih usana rekli su: “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela. Ali — osim svega toga — već je treći dan kako se to dogodilo.” (Luka 24,21) Zašto se učenici nisu sjetili Kristovih riječi i shvatili da se sve odigralo upravo onako kao što je trebalo? Zašto nisu shvatili da će se i drugi dio onoga što im je On otkrio ostvariti isto tako pouzdano kao i prvi dio, i da će trećeg dana ustati? A upravo toga su se trebali sjećati. Svećenici i poglavari nisu to zaboravili. (Manuscript 113, 1897.)