Zdravlje

Formula za dugovječnost

Ona je imala 101 godinu, a on samo 40. Telefonom su dogovorili sastanak u frizerskom salonu kamo ona već 20 godina dolazi na frizuru svakoga petka u osam sati. Čim je stigao, vidio ju je kako, dok je frizerka uvijala njezine srebrne uvojke, žurno okreće stranice Reader’s Digestakao da želi korisno iskoristiti baš svaki trenutak. Činilo se da joj i u ovoj izuzetno dubokoj starosti nije potrebno opuštanje. Čim ga je ugledala, glasno je rekla: “Kasnite!” On se samo nasmijao, a u razgovor se uključila i frizerka. Za pola sata svi su srebrni uvojci bili na svojemu mjestu. Mogla je započeti svoj još jedan dan.

Nakon žurnog pozdrava, odmah ga je povela do svojega automobila, starog ljubičastog cadillaca serville. Zapravo ona ne hoda, već odlučno i brzo vuče noge. “Ulazite”, rekla je i brzo sjela za upravljač iza kojeg joj je samo virila glava. Ona je jutros već dizala utege, vozila bicikl i pojela obrok zobene kaše. Budući da malo kasni na jedno od nekoliko dobrovoljnih zaduženja, vozi malo brže od dopuštene brzine. Zapravo ne riskira puno, jer joj je ove godine produžena vozačka dozvola do 106. godine života.

Usput se zaustavila kod postarije žene koja živi od socijalne pomoći. želi pomoći nekoj starici s paketom boca za reciklažu koje će ova vratiti i dobiti koji dolar više. Pazi ona na svaki dolar i nikad ne zaboravlja prilike u kojima je odrastala. Mama je bila kućanica, a otac uzgajivač mazgi. živjeli su na farmi, a ona se sjeća i velikog potresa u San Franciscu 1906. kada se voda izlila iz pojila za mazge.

Oko podne su stigli u umirovljeničko naselje u Villa Linda Valley. Tamo je njezin dom. Zajedno su ručali složenac od tofua i miješanu zelenu salatu, ali nisu bili sami. Stalno su im navraćali poznanici iz susjednih stolova, pozdravljali, pitali, smijali se i čini se da uopće nisu marili za svoje godine i bolesti. Dugo su ostali u razgovoru za stolom. On ju je pitao, a ona je lako i spontano odgovarala, kao da ne postoje teške i dvojbene teme za nju. Je li ovaj opis druženja dvoje ljudi zamišljen ili stvaran? Upoznajte dvoje naših suvremenika:

On je Dan Buettner, živi u Minnesoti i poznati je novinar, istraživač i edukator. Proslavio se vodeći interaktivne istraživačke ekspedicije (njih 11) u kojima sudjeluju stotine tisuća ljudi i studenata. U istraživanju uzroka pada stare kulture Maja sudjelovalo je preko akustičkih i video veza preko 1,3 milijuna ljudi i oko 30.000 studenata. Gospodin je Buettner dobio više nagrada, među njima i Emmy Award, za svoje odgojne ekspedicije. Organizirao je natjecanja u izdržljivosti i ostvario tri Guinnessova rekorda. Prvi je ostvario u dugotrajnom voženju bicikla. S dva Rusa i svojim bratom izvozio je dionicu od preko 25.000 kilometara, od Prudhoe Baya na Aljasci do Tierra del Fuega u Argentini. Sličan je pothvat poduzeo vozeći preko Afrike i Sahare. Sada je poznati predavač i televizijski producent koji se posebno bavi istraživanjem područja na svijetu gdje ljudi žive najdulje. Konačni mu je cilj pronaći formulu dugovječnosti. Nakon iscrpnih istraživanja na Okinavi te Sardiniji otkrio je skupinu ljudi u Kaliforniji u blizini Los Angelesa u mjestu Loma Linda. Upravo je tu susreo Marge Jetton i pokušao saznati tajnu
njezina duga života i vitalnosti.

Marge Jetton zapravo pripada populaciji od dvadesetak milijuna adventista sedmog dana u svijetu, koji žive dulje od svojih susjeda. Nije to neko puko nagađanje, već je od 1979. do 1988. Američki državni institut za zdravlje financirao studiju među 34.000 kalifornijskih adventista kako bi se utvrdilo utječe li njihov način života na duljinu njihova života. Na kraju studije došlo se do zapanjujućih zaključaka. Dr. Gary Fraser s Adventističkog sveučilišta Loma Linda iznio je rezultate istraživanja po kojima adventisti u prosjeku žive četiri do deset godina dulje od prosječnog Kalifornijca. Adventisti su dakle jedna od najuvjerljivijih američkih kultura dugovječnosti. I upravo o toj temi su Marge i Dan razgovarali.
Dan joj je postavio brojna pitanja o tajni njezine dugovječnosti, a Marge mu je strpljivo objašnjavala:

“Ne znam zašto me je Bog blagoslovio tako dugim životom, ali pogledajte što je učinio”, pokazuje Marge svoje zube, kucne se po njima i kaže: “Svi su još moji. Za nas adventiste duhovno i tjelesno zdravlje idu ruku pod ruku. Mi vjerujemo da je u zdravome tijelu zdrav duh i da je Biblija izvor uputa i načela o zdravom načinu života, što je svakako Božji ideal za čovjeka.” Adventistička je crkva osnivana u 19. stoljeću u razdoblju zdravstvenih reformi. To joj je pomoglo da uoči i prihvati biblijski izvorni nauk o povezanosti duhovnosti sa zdravljem našega tijela. Bilo je to doba otkrivanja grahamovog kruha i zobenih pahuljica kao obvezni sastojak za doručak. John Harvey Kellog bio je adventist kada je počeo proizvoditi pšenične pahuljice i cornflakes. Većina adventista su vegetarijanci, a oni koji jedu meso, čine to umjereno i nikako visokomasna crvena mesa kao što je svinjetina jer Biblija zabranjuje konzumaciju takvoga mesa. Izrijekom je zabranjeno pušenje, pijenje alkohola i uživanje u bilo kakvim drogama i opijatima. “Ja ne jedem meso već 50 godina,” objašnjava Marge, “i nikad ne jedem između obroka. Svakoga dana pijem najmanje pet čaša vode dnevno i nastojim jesti što više žitarica, voća, koštunica i povrća jer je to hrana koju je za nas odabrao Stvoritelj.”

“što je najvažnije u vašem načinu života?” pitao je Dan.

“Istinska duhovnost i dobri međuljudski odnosi nezaobilazan su čimbenik dugovječnosti. Prihvatiti Krista i vjerovati Mu znači biti slobodan i opušten, što je stanje smanjenog stresa. Subota je za adventiste dan odmora ili dan Gospodnji. Ona je odmor od svih umora i utočište u vremenu što naravno smanjuje stres. To nije vrijeme dosađivanja i spavanja, već aktivnog odnosa i duhovnih sadržaja koji se razlikuju od tjedne svakidašnjice. Tada mi adventisti svake subote idemo u crkvu. Osim što oštrimo svoje spoznaje o duhovnoj stvarnosti proučavajući Bibliju, tada imamo vremena za svoje bližnje, svoju obitelj, svoje prijatelje, bolesne, zanemarene itd. Poštivanje četvrte zapovijedi o suboti kao danu odmora nije neka židovska tradicija, već Božji ideal za čovjeka. Pa i Bog se susreo sa svojim najsavršenijim stvorenjem, čovjekom, u sedmi dan, subotu, i tako posvetio to vrijeme za susret sa sobom i našim bližnjima.

Još želim reći nekoliko riječi o odnosima u obitelji i u društvu. Obitelj je najdragocjenija ustanova na zemlji. Ja sam bila 77 godina u braku sa svojim suprugom koji je bio liječnik, a sama sam radila kao medicinska sestra. Podizali smo naše dvoje djece. Zajednički trenuci u obitelji bili su nam najdraži i
najdragocjeniji. Naučila sam i kako se odupirati usamljenosti i potištenosti. Odavno sam shvatila da trebam izići u svijet među ljude i pomoći im. Kada se osjetim usamljenom i nekorisnom, odmah žurim učiniti neko dobro djelo potrebitome i divno se osjećam. Volim komunicirati s ljudima i sve smatram svojom braćom i sestrama. Vidite, Bog je naš Stvoritelj i naš Roditelj, a mi smo svi ljudi braća i
sestre. Neznance smatram svojim prijateljima, braćom i sestrama koje još nisam upoznala. S vama je bilo ugodno provesti jedan dan. Vjerujem da ćete i vi dugo živjeti jer ste, eto, otkrili tajnu dugovječnosti.”

Dan Buettner je ponovo odlučio, ovaj put temeljitije nego ikada prije, primjenjivati formulu dugovječnosti koju je počeo otkrivati na Okinavi, Sardiniji i među adventistima sedmog dana.

 

A vi, dragi čitatelji, što ćete vi učiniti? želite li i vi živjeti kvalitetnije i dulje? Lijepa je to kombinacija vezati svoje duhovne vrijednosti sa zdravljem. Uostalom, Bog nas je stvorio samo za dobro i život. živimo prema Njegovim idealima o kojima čitamo u Svetome pismu. želite li i vi putovati u Japan na Okinavu i tamo se poučiti boljem načinu života? Ili vam je bliža Sardinija? Možda vam je ipak najpraktičnije potražiti nekog adventista i pitati ga kako njemu uspijeva živjeti dulje i zdravije od prosjeka, čak do 10 godina.

P.S. Ovo je samo parafraza izvrsnog članka koji je napisao Dan Buettner i koji je objavljen na dvadesetšest stranica u jednom od najpoznatijih časopisa na svijetu National Geographic (br. 11, studeni 2005., str. 22-27). 

Dragutin Matak

(Znaci vremena 1/2006, Zagreb)

Podijeli