Hoće li se naša vjera održati u kušnji?

“Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.” (Postanak 7,5)
Tako je Bog rekao Noi da on, njegova žena i njihovi sinovi sa svojim ženama uđu u korablju. Vidite li kako je bilo malo onih koji su povjerovali u poruku s Neba, u Božju riječ, i tako bili spašeni od potopa. Posljedice prestupanja Božjeg zakona mogle su se vidjeti na ljudima i na zemlji. Nasilje i nepoštenje svuda su prevladavali. Ali došao je trenutak da Noini suvremenici prisustvuju jedinstvenom prizoru. Oni koji su se smijali i šalili na Noin račun i izvrgavali ga ruglu, sada su mogli vidjeti kako se događa nešto čudesno. Kroz šumu sa svih strana pristizale su životinje, u parovima, i išle prema korablji. Ove životinje bile su poslušne Božjim zapovijedima, dok su ljudi bili neposlušni. Zatim su ugledali, kao neki tamni oblak na nebu, jata ptica koja su letjela prema korablji. To je na njih za trenutak ostavilo snažan dojam. Ali pošto su proveli određeno vrijeme u međusobnom druženju, oni su to u svojem nevjerovanju i pokvarenosti potpuno smetnuli s uma. Tada je izdana zapovijed da Noa i njegova obitelj uđu u korablju. Vrijeme kušnje za Noine suvremenike bilo je završeno. Noa je ušao u korablju, a zatim se pojavilo sjajno svjetlo — s Neba se spustio anđeo i zatvorio masivna vrata. … Noa i njegova obitelj bili su zatvoreni u korablji, a nepravednici su ostali vani. Milost Božja se povukla s tog pokvarenog, zlog naraštaja. … Bio je to težak ispit za Nou i njegovu obitelj, budući da su sedam dana bili zatvoreni u korablji, a kiša još uvijek nije počinjala padati. Ruganje, podsmijeh i likovanje njihovih neprijatelja dostiglo je vrhunac. Ali čim se sedam dana navršilo, počeli su se navlačiti gusti, tamni oblaci kakve nikad prije nisu vidjeli. Oblaci su postajali sve mračniji i počela je padati kiša. Do tog trenutka kiša nikada nije padala, već se dizala magla i natapala zemlju. Upravo zbog tog razloga, ljudi su to u prvom trenutku doživjeli kao priliku za slavlje. Međutim, kiša je nastavila padati i tada su se već pomalo zabrinuli. Ali da bi odagnali ozbiljne misli, upustili su se u još dublji nemoral. Napeto su promatrali ne bi li uočili neki znak da se oblaci povlače, ali ništa nije ukazivalo na to. Kiša je sve jače padala, dok na kraju nije počela lijevati u bujicama. (Manuscript 86, 1886.)