Odakle dolazimo i kamo idemo? Ta dva pitanja ljudi si postavljaju oduvijek. Zanima ih ta nepoznanica o njihovom podrijetlu, ali još više što će biti u njihovoj budućnosti ili, kako to obično kažu — njihova sudbina. “Samo onaj tko je izgubio sve osjećaje, ravnodušan je u pogledu svoje sudbine”, napisao je francuski mislilac i matematičar Blaise Pascal.
Ovaj život sa svojim žalostima i radostima, sa svojim pravima i dužnostima često se uspoređuje s putovanjem. On počinje rađanjem a, kao što znamo, završava grobom. Čovjek se rađa, živi na ovoj Zemlji koja se naziva “dolinom smrti” (Psalam 23,4) — i na kraju umire. Želeći što duže živjeti, čovjek se na sve moguće načine trudi produžiti svoje dane. I uistinu, medicinska znanost i zdrav način življenja produžuju ljudima život. Ali to je samo jedan mali dio vremena, jer na kraju ipak moramo umrijeti. Mudri propovjednik je rekao: “Vjetar nitko ne može svladati, niti gospodariti nad danom smrtnim…” (Propovjednik 8,8) Da čovjek nema vlasti nad danom svoje smrti, svjedoci smo svakoga dana dok gledamo ljude kako odlaze s ovoga svijeta.
Umiranje posvuda oko nas navodi nas na niz pitanja: Što se događa kad čovjek umre? Završava li smrću sve, ili tek počinje neko bolje stanje? Živi li čovjek nakon smrti? Hoćemo li se ikada susresti sa svojim najmilijima? Gdje se oni nalaze nakon smrti? I slično…
Postoje različiti odgovori i objašnjenja na ovakva pitanja. Neki ne vjeruju u ljudski život nakon smrti, pa kažu: Smrću sve završava zauvijek. Oni koji se ne mogu s tim pomiriti, najčešće prihvaćaju učenje o zagrobnom životu, pa kažu da smrt nije kraj; da postoji pakao, čistilište i raj gdje duša nastavlja živjeti. Tako se govori o besmrtnosti duše. Možemo uzeti u obzir i one koji govore i vjeruju u reinkarnaciju… Treći će reći da je smrt samo privremeni prestanak sa životom do uskrsnuća.
Jesu li takva učenja ispravna? Slažu li se s učenjem Svetog pisma? Slažu li se s učenjem Isusa Krista? Kakvo objašnjenje je dao Krist? Što govori Biblija o stanju mrtvih?
Najbolji odgovor može nam dati samo Onaj koji je pobijedio smrt, koji je ušao u kraljevstvo smrti i ustao, uskrsnuo — a to je sâm Isus Krist. On nam govori preko svoje Riječi ili Svetog pisma. “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. … I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.” (Propovjednik 9,5.6.10) Mrtvi ne znaju ništa, niti imaju nagrade. I onda zamijetimo: više nemaju udjela ni u čemu što biva pod suncem. A onda slijedi savjet: čini što želiš dok si živ, jer nakon smrti nema više nikakve mogućnosti promjene. Ove riječi Svetog pisma govore o čovjekovom nesvjesnom stanju nakon smrti. Čovjek, dakle, nije besmrtno biće. On umire, i više ništa ne zna.
Samo Bog ima besmrtnost, piše u Bibliji. Apostol Pavao kaže: “… Što će ga u svoje vrijeme pokazati blaženi i jedini Vrhovnik, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti.” (1. Timoteju 6,15.16) Jedino besmrtno Biće je Bog, Stvoritelj čovjeka i svega što se vidi i ne vidi. Na osnovi toga što je taj besmrtni Bog načinio čovjeka, neki smatraju da mu je tada dao i besmrtnu dušu. Evo kako to opisuje Biblija: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7)
Ovdje nam Sveto pismo prikazuje čovjeka kao biće načinjemo od zemaljskog praha i oživljeno životnim dahom koji mu je udahnuo Bog, pa je kao ishod tog rada čovjek postao živa duša. Ne govori se o tome da je Bog u tijelo čovjeka naselio neku besmrtnu dušu, već da je time što je Bog udahnuo životni dah u zemaljsku prašinu, ta mrtva smjesa postala živa duša. Sveto pismo nas nigdje ne uči da postoji neka živa duša izvan čovjekovog tijela. Tijelo, duh ili dah i duša ne mogu postojati kao svjesna bića svatko za sebe, nego samo spajanjem tijela i životnog daha može postojati živa duša. Tek kad je Bog oživio tijelo — zemaljsku prašinu — čovjek se mogao kretati, misliti, govoriti i mogao je razumjeti upute svojega Stvoritelja i podčiniti ili ne podčiniti svoju volju Božjoj volji.
Biblija jasno uči što se zbiva kad čovjek umre? Što se zbiva u trenutku smrti? Evo nekoliko biblijskih redaka: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.” (Propovjednik 12,7) “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146,3.4) U trenutku smrti zbiva se postupak suprotan čovjekovom stvaranju. Dolazi do rastavljanja tijela i duha. Tijelo se vraća u prah, u zemlju odakle je i nastalo; a životni dah Bogu koji ga je dao. Tako prestaje postojati duša ili individualizirani život. Što je, dakle, smrt? To je prestanak svakog oblika života. Životodavni dah napušta tijelo i ostaje samo zemaljska prašina, koju predajemo zemlji. Živa duša postoji samo sjedinjenjem tijela i duha, a da ni tijelo, ni duh, ni duša nemaju za sebe neki svjestan život neovisno jedno od drugoga. U trenutku smrti propadaju sve ljudske misli. Mrtvi su u potpuno besvjesnom stanju. Nema više slavljenja Boga. Nema više mogućnosti popravljanja i promjene. Mrtvi ne znaju ništa.
Netko će možda reći da se duh vraća k Bogu da bi tamo uživao vječno blaženstvo ili nešto drugo. Ali nijedan od spomenutih sastojaka ne može postojati sâm za sebe kao nešto svjesno. Netko je to slikovito prikazao ovako: tijelo je glazbalo koje je samo za sebe nekorisno i mrtvo. Duh predstavlja glazbenika koji je sâm — bio on Chopin, Liszt ili Beethoven — također beskoristan. Ali kad koji od njih sjedne i zasvira u glazbalo, onda čujemo prekrasnu glazbu koja predstavlja život, dušu. Neka nam ovo pomogne da razumijemo kako živa duša postoji samo sjedinjenjem tijela i daha, ili duha, i da ni tijelo, ni duh, ni duša nemaju za sebe neki svjestan život neovisno o drugom.
Hoće li mrtvi zauvijek ostati u tom stanju “sna bez svijesti”, bez ikakvog oblika svjesnog života? Sveto pismo nam kaže da neće. Sâm Isus uči o tome: “Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29) Uskrsnuće je bila nada Božje djece u prošlosti, a tako je i danas. Mnogi kršćani to svakodnevno izražavaju izgovarajući Apostolsko vjerovanje Credo ili Simbol vjere, pa kažu: “I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen.” Ta vjera i nada u uskrsnuće temelji se na Kristovom uskrsnuću. “Dolazi, naime, čas”, kaže Isus, “kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te će izići iz njih.” (Ivan 5,28) Uskrsnut će na vječni život, ili na vječnu propast. Tek tada, nakon uskrsnuća mrtvih, dobiva se nagrada ili kazna — vječni život, raj, besmrtnost, neraspadljivost i preobraženo tijelo, ili vječna smrt i propast zauvijek…
Možemo li vjerovati u uskrsnuće? Možemo, ako vjerujemo da je Bog Stvoritelj svega što se vidi i ne vidi. Možemo, ako vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka od zemaljskog praha. Jer Biblija kaže: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) U trenutku smrti životni dah napušta tijelo, i ostaje samo zemaljski prah koji predajemo zemlji. U trenutku uskrsnuća ponovno će se sjediniti zemaljski prah i životni dah što će ga dati Bog, kao što ga je dao kad je u početku stvarao čovjeka od zemaljskog praha. Bog daje život! On može ponovno oživiti ovu zemaljsku prašinu. On će to i učiniti. Njegova namjera je da na novoj Zemlji žive bića koja neće umirati. On je dao obećanje: “Potom opazih ‘novo nebo i novu zemlju’, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema. … On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” (Otkrivenje 21,1.4) Obećanje o vječnom životu na novoj Zemlji — gdje neće biti suza, boli, patnji i smrti — Božja je poruka grešnom čovjeku, čovjeku ovog planeta.
To je Kristov nauk; to je učenje Svetog pisma. Danas nema nagrade ili kazne kao nastavka života nakon smrti. Ali i učenje da sa smrću sve završava zauvijek, nije biblijsko. Jer slijedi uskrsnuće, ponovno stvaranje čovjeka. Smrt je prestanak života u bilo kojem obliku do uskrsnuća. To znači da više nema mogućnosti promjene nakon što je nastupila smrt. Zato nas Isus Krist poziva i kaže: “Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti.” (Ivan 11,26) Sada, dok smo na životu, trebamo se pripremiti da bismo imali udjela u uskrsnuću na vječni život. To i jest pravi smisao sadašnjeg života: pripremiti se za vječni život nakon uskrsnuća.
Kristovo stradanje, smrt i uskrsnuće — jamstvo našeg uskrsnuća i budućeg vječnog života
Najveći događaj u povijesti grešnog ljudskog roda je Kristovo slavno uskrsnuće. Kršćanski svijet o tome govori, slavi i obnavlja sjećanja na taj veliki dan Kristove pobjede. Mi smo kao kršćani ponosni što imamo Pobjednika nad smrću i Spasitelja svijeta. U vrijeme uskršnjih blagdana veliki dio kršćana obnavlja svoja sjećanja na Kristovo stradanje na križu, na muke i boli koje je trpio tog velikog četvrtka i petka kad je uhićen; kad Mu je bilo suđeno i kad je izrečena smrtna presuda razapinjanjem na križu. Sjećajući se tih teških trenutaka koje je proživljavao Spasitelj svijeta, postavljamo niz pitanja: Zašto se to dogodilo? Zašto je Isus Krist uopće došao na naš svijet? Zašto je stradao i umro na golgotskom križu? Za koga? Što znači Njegova smrt za čovjeka? Što znači za Sotonu? Kakav značaj ima Njegovo uskrsnuće za nas, za mene i tebe?
Mi nismo vidjeli uskrsnulog Isusa, ali blago nama ako vjerujemo da je Krist uistinu uskrsnuo. Ako smatramo da nema uskrsnuća, onda je sve uzalud, kaže apostol Pavao: “Ali, ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako zbilja mrtvi ne uskršavaju. Ako, naime, mrtvi uistinu ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.” (1. Korinćanima 15,12-22)
Apostol Pavao jasno kaže da ako Krist nije stvarno uskrsnuo, onda je uzalud sve što činimo kao vjernici; uzaludne su naše molitve, ispovijedanja, odlaženja u crkvu i sve ono što činimo jer smo spašeni. Onda je bez ikakve vrijednosti naša vjera. Mi ostajemo bez oproštenja grijeha i vječnog života. Ponovimo što apostol piše: “Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” Ali potom slijede riječi ohrabrenja: “Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.” (1. Korinćanima 15,12-22)
Na taj način Kristovo uskrsnuće ima veliki značaj za nas. Uskrs nije samo jedan blagdan više u kršćanskom kalendaru. Kristovo uskrsnuće je ispunjenje obećanja o oprostu grijeha i pobjedi nad grijehom. Ono je mogućnost spasenja od grijeha i vječne smrti. Ono je jamstvo našeg uskrsnuća i sigurnost budućeg života. Uskrsli Spasitelj poručuje: “Ja sam uskrsnuće i život. … Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11,25) “Još malo, i svijet me neće više vidjeti, a vi ćete me ponovo vidjeti, jer ja živim i jer ćete i vi živjeti.” (Ivan 14,19)
Isus je došao omogućiti spasenje ljudima; spasenje od grijeha i vječne propasti. On je stradao, umro i uskrsnuo da bismo ti i ja imali oproštenje grijeha i vječni život. Njegova smrt je bila zamjena za nas. Njegovo stradanje i smrt donose grešniku opravdanje. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad onim koji je uzročnik grijeha i smrti: pobjeda nad Sotonom, uzročnikom svega zla. Sve je to Krist učinio da bismo mogli ostvariti pravi smisao života, da bismo mogli ponovno živjeti u radosti izgubljenog raja i kroz svu vječnost proslavljati svojega Stvoritelja.
Cijena koja je plaćena za naše spasenje, beskrajno velika žrtva našeg velikog Oca koji je dao za nas svojega Sina treba nas pokrenuti da razmišljamo o onome što možemo postati u Isusu Kristu. Razmišljajući o toj velikoj ljubavi nebeskog Oca, apostol Ivan piše: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo! Zato ne poznaje svijet nas jer njega nije upoznao.” (1. Ivanova 3,1) Kako veliku vrijednost daje čovjeku takva ljubav! Kroz grijeh smo, kao Adamovi potomci, postali Sotonini robovi, a kroz Kristovu žrtvu možemo postati Božja djeca. Ta vječna Božja ljubav nas poziva: “Daj mi, sine moj, srce svoje, i neka oči tvoje raduju putovi moji.” (Izreke 23,26) Hoćemo li odgovoriti na taj poziv ljubavi i predati svoje srce Bogu? Ne dopustimo da blagdanski običaji i predaje zasjene važnost onoga što se dogodilo. Neka Kristovo uskrsnuće unese vjeru i nadu u naš život! Neka riječi iz Apostolskog vjerovanja, koje često ponavljamo: “I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen.” — bude čvrsta uvjerenost da će to biti prigodom Kristovog drugog dolaska. Neka se to pakaže i u našoj pripremi za život u Kristovom kraljevstvu nakon uskrsnuća.
Prof. Franjo Wagenhofer