U Kafarnaumu

U razmacima između svojih putovanja, Krist se stalno vraćao u Kafarnaum, koji je stoga poznat kao “njegov grad”. Bio je na obalama Galilejskog mora i blizu granice lijepe Genezaretske ravnice.

Duboka jezerska udolina davala je ravnici koja je okruživala njegove obale ugodnu južnjačku klimu. Ovdje su u Kristovo doba uspijevale palme i masline, tu su bili voćnjaci i vinogradi, zelena polja i cvijeće raskošnih boja, zalijevani izvorima žive vode koji su izbijali iz stijena. Na obalama jezera i na brdima koja su ga na maloj razdaljini okružavala smjestila su se mnoga sela i gradovi. Jezero je bilo prekriveno ribarskim čamcima. Na sve strane zamjećivala se vreva poslovnog i aktivnog života.

Sam je Kafarnaum bio vrlo prikladno središte Spasiteljevog rada. Budući da se nalazio na glavnom putu od Damaska prema Jeruzalemu i Egiptu, do Sredozemnog mora, bio je velika prometna žila. Ljudi iz mnogih zemalja prolazili su kroz grad ili se zadržavali u njemu da se odmore od putovanja. Ovdje se Isus mogao sresti s predstavnicima svih naroda i svim društvenim slojevima, s bogatima i velikanima, kao i sa siromašnima i skromnima, a Njegove su se poruke mogle odnijeti u druge zemlje i mnogobrojne domove. Da je istraživanje proročanstava na taj način bilo potaknuto, pažnja bi bila usmjerena na Spasitelja i Njegova misija otkrivena svijetu.

Premda je Veliko vijeće djelovalo protiv Isusa, narod je željno očekivao razvitak Njegove misije. Cijelo se Nebo pokrenulo. Anđeli su pripremali put za Njegovu službu, djelujući na ljudska srca i privlačeći ih Spasitelju.

Svjedok Kristove sile u Kafarnaumu bio je sin cezarovog čovjeka kojega je Krist izliječio. Dvorski službenik i njegov dom radosno su svjedočili o svojoj vjeri. Kad se saznalo da je Učitelj osobno među njima, sav je grad uzavreo. Mnoštvo se okupilo oko Njega. U subotu je narod prepunio sinagogu, tako da se mnoštvo moralo vratiti u nemogućnosti da uđe.

Svi koji su slušali Spasitelja oduševili su se “njegovom naukom, jer mu riječ bijaše puna moći”. “Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici.” (Luka 4,32; Matej 7,29) Učenje književnika i starješina je bilo hladno i kruto, kao lekcija naučena napamet. Za njih Božja riječ nije imala nikakvu životnu silu. Njezina su učenja zamijenili vlastitim pojmovima i predajom. U uobičajenom redoslijedu službe izjavljivali su da objašnjavaju Zakon, ali nikakvo nadahnuće od Boga nije pokretalo njihova srca ili srca njihovih slušatelja.

Isus nije imao ničeg zajedničkog s raznolikim temama o kojima se raspravljalo među Židovima. Njegov je cilj bio iznositi istinu. Njegove su riječi bacale silnu svjetlost na učenja patrijarha i proroka, a sveti spisi izgledali su ljudima kao nova objava. Nikada ranije Njegovi slušatelji nisu sagledavali takvu dubinu značenja Božje riječi.

Isus je susretao ljude na njihovom tlu, kao Onaj koji poznaje njihove nevolje. On je učinio istinu lijepom time što ju je iznosio na najneposredniji i najjednostavniji način. Njegov jezik bio je čist, dostojanstven i jasan kao rijeka koja teče. Njegov glas bio je kao glazba onima koji su slušali monotone glasove rabina. Ali, iako je Njegovo učenje bilo jednostavno, govorio je kao Onaj koji ima vlast. Ovo obilježje postavilo je Njegovo učenje nasuprot učenjima svih ostalih. Rabini su govorili sa sumnjom i neodlučnošću, kao da se Sveto pismo može tumačiti tako da znači jedno ili sasvim suprotno od toga. Slušatelji su svakodnevno bili sve više zbunjeni. Međutim, Isus je izlagao učenje Pisma u skladu s Njegovom nepogrešivom vlašću. O bilo čemu da je govorio On je govorio sa silom, tako da se Njegovim riječima nije moglo suprotstavljati.

Nastupao je ozbiljno, ali ne i ogorčeno. Govorio je kao onaj koji pred sobom ima određeni cilj. Ljudima je prikazivao stvarnosti vječnog svijeta. U svakoj temi otkrivao je Boga. Isus je pokušao razbiti zaslijepljenost koja je držala ljude zaokupljene zemaljskim ciljevima. On je vrijednosti ovoga života postavio u pravilan odnos: podređene vječnom dobru; ali nije omalovažavao njihovo značenje. Učio je da su Nebo i Zemlja međusobno povezani. Poznavanje božanske istine priprema ljude da bolje obavljaju dužnosti svakodnevnog života. Govorio je kao Onaj koji je blizak Nebu, svjestan svoje veze s Bogom, a ipak priznajući svoju zajednicu sa svakim članom ljudske zajednice.

Poruke milosti učinio je raznovrsnima da bi odgovarale Njegovim slušateljima. Znao je “riječju krijepiti umorne” (Izaija 50,4); jer je milost tekla s Njegovih usana, da može ljudima na najprivlačniji način prenijeti blaga istine. Imao je strpljivosti u sučeljavanju s umovima punim predrasuda, iznenađujući ih slikovitim prikazima koji su privlačili njihovu pozornost. Uz pomoć mašte dopirao je do srca. Njegovi slikoviti prikazi bili su preuzeti iz svakodnevnog života, pa premda jednostavni, imali su začudnu dubinu smisla. Ptice u zraku, ljiljani u polju, sjeme, pastir i ovce — tim pojmovima Krist je slikovito prikazao vječne istine; i svaki put kad su nakon toga Njegovi slušatelji vidjeli te pojave u prirodi, sjećali su se Njegovih riječi. Kristovi slikoviti prikazi stalno su ponavljali Njegove poruke.

Krist nikad nije laskao ljudima. Nikad nije govorio o onome što bi potaklo njihove sklonosti, iluzije i obmane, niti ih je hvalio zbog njihovih oštroumnih pronalazaka; ali duboki mislioci prihvatili su bez predrasuda Njegovo učenje i utvrdili da ono okušava njihovu mudrost. Divili su se duhovnoj istini izraženoj najjednostavnijim jezikom. Najobrazovaniji su bili očarani Njegovim riječima, a neobrazovanima su uvijek bile od koristi. Imao je vijest za neuke; pa čak je i neznabošce uvjerio da On ima vijest za njih.

Iscjeljujućim dodirom Njegova se nježna sućut spuštala na umorna i ojađena srca. Čak i usred neobuzdanosti ljutih neprijatelja bio je okružen ozračjem mira. Ljepota Isusove pojave, ljupkost Njegovog karaktera, a nadasve ljubav izražena u pogledu i boji glasa, privlačila je k Njemu sve one koji nisu okorjeli u nevjerstvu. Da nije bilo blagog, suosjećajnog duha koji je zračio iz svakog pogleda i riječi, On ne bi uspio privući tako veliko mnoštvo. Oni koji su patili i dolazili k Njemu, osjećali su da je povezao svoje dobro s njihovim kao vjerni i nježni prijatelj, pa su željeli saznati više o istinama što ih je učio. Nebo se prignulo Zemlji. Čeznuli su da prebivaju u Njegovoj nazočnosti, kako bi utjeha Njegove ljubavi mogla stalno biti uz njih.

Isus je vrlo pomno zamjećivao promjenu u izrazu lica svojih slušatelja. Radovao se licima koja su izražavala zanimanje i zadovoljstvo. Spasitelj je bio sretan kad su strijele istine prodrle do duše, lomeći prepreke sebičnosti, pokrećući pokajanje i na kraju zahvalnost. Kad je očima prelazio preko mnoštva slušatelja i prepoznao lica koja je ranije vidio, Njegovo se lice ozarilo radošću. Vidio je u njima buduće podanike svojega kraljevstva. Kad je jasno izrečena istina dotakla neki ljubomorno čuvani idol, zamijetio je promjenu na licu; hladan, neprivlačan pogled koji je govorio da svjetlost nije dobrodošla. Kad je vidio da ljudi odbacuju vijest mira, srce Mu je bilo duboko ranjeno.

U sinagogi je Isus govorio o kraljevstvu što ga je došao zasnovati i o svojoj zadaći da oslobodi Sotonine sužnje. Iznenada je bio prekinut krikom užasa. Jedan je umobolnik istrčao između ljudi uzviknuvši: “Ha, što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas upropastiš? Znam tko si: Svetac Božji.”

Nastala je opća zbrka i uzbuna. Narod je odvratio pozornost od Krista ne prateći Njegove riječi. To je bio Sotonin cilj zbog kojeg je doveo svoju žrtvu u sinagogu. Međutim, Isus je ukorio demona rekavši: “‘Umukni i iziđi iz njega!’ Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.”

Sotona je pomračio um ovog nesretnog patnika, ali u Kristovoj je nazočnosti zračak svjetlosti probio mrak. U njemu se probudila čežnja za oslobođenjem od Sotonine vlasti, ali se zli duh opirao Kristovoj sili. Kad se čovjek pokušao obratiti Kristu za pomoć, zli duh je stavio riječi u njegova usta i on je povikao u dubokoj duševnoj patnji i strahu. Opsjednuti od zlog duha djelomično je shvatio da se nalazi u nazočnosti Onoga tko ga može osloboditi, ali kad je pokušao doći nadohvat toj moćnoj ruci, druga volja ga je zadržala i riječi drugoga našle su svoj izraz. Sukob između sotonske sile i njegove osobne čežnje za oslobođenjem bio je strahovit.

Onaj tko je pobijedio Sotonu u pustinji kušnje ponovno se našao licem u lice sa svojim neprijateljem. Zli duh pokazao je svu silu da bi zadržao vlast nad svojom žrtvom. Izgubiti tlo značilo bi prepustiti Isusu pobjedu. Činilo se kao da mučeni čovjek mora izgubiti svoj život u borbi s neprijateljem koji je uništio njegovo muževno doba. Međutim, Spasitelj je progovorio s vlašću i oslobodio zarobljenika. Čovjek koji je bio opsjednut stajao je pred zadivljenim narodom radostan što vlada sobom. Čak je i zao duh posvjedočio o Spasiteljevoj božanskoj sili.

Čovjek je slavio Boga zbog svojega oslobođenja. Oko koje je donedavno sijevalo žarom ludila, sad je odsjajivalo razumom i bilo puno suza zahvalnica. Narod je zadivljen zanijemio. Kad im se vratila moć govora, doviknuli su jedan drugome: “Što je ovo? Nova i silna nauka! — Samim nečistim duhovima zapovijeda! I slušaju ga!” (Marko 1,27)

Tajni uzrok patnje koja je od ovog čovjeka načinila pojavu zastrašujuću za prijatelje i teret za samoga sebe, bio je u njegovom životu. Bio je opčinjen zadovoljstvima grijeha misleći da život učini velikom zabavom. Nije ni sanjao da će postati strah i trepet svijetu i sramota obitelji. Smatrao je da svoje vrijeme može prepustiti nevinim ludostima. Ali kad se jednom našao na nizbrdici, noge su brzo silazile. Neumjerenost i lakomislenost izopačile su plemenite osobine njegove naravi i Sotona je njime potpuno zavladao.

Kajanje je stiglo prekasno. Kad je htio žrtvovati bogatstvo i zadovoljstvo da bi povratio svoje izgubljeno ljudsko dostojanstvo, postao je bespomoćan u rukama Zloga. Stao je na neprijateljsko tlo i Sotona se dokopao svih njegovih sposobnosti. Kušač ga je namamio mnogim očaravajućim ponudama; ali kad je nesretnik pao pod njegovu moć, neprijatelj je postao nemilosrdan u svojoj svireposti i strašan u žestini svojih napada. Tako će biti sa svima koji popuste zlu; ono što je počelo zanosnim zadovoljstvom, završit će u tami očajanja i ludilu razorene duše.

Isti zli duh koji je kušao Krista u pustinji i koji je držao u svojoj vlasti duševnog bolesnika iz Kafarnauma, vladao je i nevjernim Židovima. Ali kod njih je on uzeo oblik pobožnosti, želeći ih u području njihovih pobuda prevariti za odbacivanje Spasitelja. Njihovo stanje bilo je znatno beznadnije nego stanje opsjednutog od zlog duha, jer nisu osjećali nikakvu potrebu za Kristom i zato su čvrsto držani pod Sotoninom vlašću.

Vremensko razdoblje Kristove osobne službe među ljudima bilo je vrijeme kad su sile kraljevstva tame najviše djelovale. Vjekovima je Sotona sa svojim zlim anđelima težio da zavlada tijelima i dušama ljudi da bi im donio grijeh i patnje; a tada je za svu ovu bijedu teretio Boga. Isus je ljudima otkrivao Božji karakter. Slamao je Sotoninu silu i oslobađao njegove robove. Novi život, ljubav i sila s Neba pokrenuli su ljudska srca, i knez zla ustao je da se bori za nadmoć svojega kraljevstva. Sotona je prikupio sve svoje snage i na svakom se koraku borio protiv Kristovog djela.

Tako će biti i u posljednjoj velikoj borbi, u sukobu između pravde i grijeha. Dok novi život, svjetlost i sila silaze s Neba na Kristove učenike, dotle novi život izvire odozdo i daje silu Sotoninim posrednicima. Žestina vlada svakim zemaljskim elementom. Lukavstvom stečenim tijekom stoljeća borbe, knez zla djeluje prerušen. Pojavljuje se obučen kao anđeo svjetlosti i mnoštvo sluša “prijevarne duhove i đavolske nauke” (1. Timoteju 4,1).

U Kristovo doba vođe i učitelji Izraela bili su nemoćni da se odupru Sotoninom djelu. Zanemarili su jedino sredstvo kojim su se mogli oduprijeti zlim duhovima. Božjom riječju Krist je pobijedio Zloga. Izraelski vođe bili su po imenu tumači Božje riječi, ali proučavali su je samo da bi poduprli svoju predaju i nametnuli svoje ljudske običaje. Svojim tumačenjem učinili su da postane izraz mišljenja koje Bog nikada nije dao. Njihovo tajanstveno tumačenje učinilo je nejasnim ono što je Bog tako jasno izrekao. Raspravljali su o beznačajnim tehničkim pitanjima, a zapravo su poricali najosnovnije istine. Na taj način sijalo se nevjerstvo. Božja riječ bila je lišena sile, a zli duhovi provodili su svoju volju.

Povijest se ponavlja. S otvorenom Biblijom pred sobom, izjavljujući da poštuju njezina načela, mnogi vjerski vođe našeg vremena razaraju vjeru u nju kao Božju riječ. Bave se sitničavim ispitivanjem Riječi, stavljajući svoja mišljenja iznad njezinih najjasnijih učenja. U njihovim rukama Božja riječ gubi silu koja obnavlja. To je razlog zašto nevjerstvo bjesni, a bezakonje se nezadrživo širi.

Kad je potkopao vjeru u Bibliju, Sotona je usmjerio ljude na druge izvore svjetlosti i sile. Na taj način on neprimjetno prodire. Oni koji se odvraćaju od jasnih učenja Svetog pisma i uvjerljive sile Božjeg Svetog Duha, prizivaju upravu demona. Kriticizam i sračunato tumačenje Svetog pisma otvorili su put spiritizmu i teozofiji — tim osuvremenjenim oblicima starog neznaboštva — da bi stekli uporište čak i u crkvama koje tvrde da pripadaju Gospodinu Isusu Kristu.

Usporedno s propovijedanjem Evanđelja, rade i posrednici lažljivih duhova. Mnogi ljudi iz radoznalosti počinju suradnju s njima, ali kad vide dokaze o djelovanju nadljudske sile, sve više su primamljeni, dok ne budu podređeni volji koja je jača od njihove. Oni se ne mogu osloboditi njezine tajanstvene sile.

Obrana duše je slomljena. Ona nema nikakvu branu protiv grijeha. Kad se jednom odbace ograničenja Božje riječi i Njegov Duh, nitko ne zna do kojih dubina poniženja može potonuti. Tajni grijeh ili strast koja je zavladala njime, može ga držati robom tako bespomoćnim kao što je bio opsjednuti od zlog duha u Kafarnaumu. Pa ipak, njegovo stanje nije beznadno.

Sredstvo kojim možemo svladati Zloga isto je ono kojim ga je Krist pobijedio — silom Riječi. Bog ne upravlja našim umovima bez našeg pristanka; ako želimo saznati i činiti Njegovu volju, Njegova obećanja postaju naša: “Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi. … Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (Ivan 8,32; 7,17) Vjerom u ova obećanja, svatko može biti oslobođen zamki zabluda i vlasti grijeha.

Svatko ima slobodu da izabere silu koja će vladati njime. Nitko nije tako nisko pao, nitko nije tako loš da ne može naći oslobođenje u Kristu. Opsjednuti od zlih duhova mogao je, umjesto molitve, izgovarati samo Sotonine riječi; pa ipak, neizrečena molba srca bila je ispunjena. Nijedan vapaj duše u nevolji, premda i ne mora biti izražen riječima, neće ostati neuslišan. Oni koji pristanu stupiti u zavjetni odnos s Bogom Neba nisu prepušteni Sotoninoj sili ili slabostima vlastite naravi. Njih Spasitelj poziva: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Duhovi tame borit će se za dušu koja je ranije bila pod njihovom vlašću, ali Božji anđeli borit će se za tu dušu sa silom koja će nadvladati. Gospodin kaže: “Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku? Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izbaviti.” (Izaija 49,24.25)

Dok je skup u sinagogi još uvijek bio obuzet strahopoštovanjem, Isus se povukao u Petrov dom da se malo odmori. Međutim, i tu je pala sjenka. Majka Petrove žene ležala je bolesna od groznice. Isus je zaprijetio bolesti, i bolesnica je ustala i služila potrebama Učitelja i Njegovih učenika.

Vijesti o Kristovom djelu brzo su se proširile po cijelom Kafarnaumu. Iz straha od rabina, narod se nije usuđivao doći i potražiti izlječenje dok nije prošla subota, ali čim je sunce zašlo s obzorja, svi su se pokrenuli. Iz domova, od prodavaonica, tržnica, stanovnici grada slijevali su se prema skromnom prebivalištu u koje se Isus sklonio. Bolesne su nosili na nosilima, a drugi su, oslanjajući se na štake ili na prijatelje, nemoćno klecali dolazeći Spasitelju.

Dolazili su i odlazili iz časa u čas, jer nitko nije znao hoće li sutrašnji dan zateći Iscjelitelja među njima. Nikada ranije Kafarnaum nije bio svjedok takvog dana. Zrak je bio ispunjen glasovima pobjede i poklicima oslobođenja. Spasitelj je bio radostan u radosti koju je pobudio. Dok je bio svjedok patnje onih koji su dolazili k Njemu, Njegovo srce bilo je pokrenuto suosjećanjem i u svojoj sili radovao se da im povrati zdravlje i sreću.

Isus nije prestao s radom dok i posljednji patnik nije bio izliječen. Noć je već odmakla kad se mnoštvo udaljilo i mir se spustio na Šimunov dom. Dug, uzbudljiv dan je prošao, i Isus je potražio odmor. Ali, dok je grad još bio u snu, Spasitelj “iziđe i ode na samotno mjesto, … na goru da se moli”.

Tako su prolazili dani Isusovog zemaljskog života. Često je otpuštao svoje učenike da posjete svoje domove i da otpočinu i odmore se, ali se s blagošću opirao njihovim naporima da Ga odvoje od rada. Cijele dane je naporno radio, učeći neuke, liječeći bolesne, vraćajući vid slijepima, hraneći mnoštvo, a uvečer ili rano ujutro povlačio se u tišinu gore da razgovara sa svojim Ocem. Često je provodio čitave noći u molitvi i razmišljanju, vraćajući se u osvit dana svojem djelu među ljudima.

Rano ujutro Petar i njegovi drugovi došli su k Isusu, govoreći Mu da Ga narod iz Kafarnauma već traži. Učenici su bili gorko razočarani prijamom na koji je Krist dotad nailazio. Vlasti u Jeruzalemu tražile su da Ga ubiju, čak su Mu i Njegovi sugrađani pokušali oduzeti život; ali u Kafarnaumu je dočekan s radosnim oduševljenjem, i nade učenika ponovno su se probudile. Možda bi među slobodoljubivim Galilejcima bilo moguće naći pristaše novoga kraljevstva. S iznenađenjem su slušali Kristove riječi: “I drugim gradovima moram donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, jer sam za to poslan.”

U uzbuđenju što je tada zavladalo Kafarnaumom, postojala je opasnost da se izgubi iz vida cilj Njegove misije. Isus nije bio zadovoljan samo tim da privuče pozornost na sebe kao na čudotvorca ili iscjelitelja od tjelesnih bolesti. Težio je da privuče ljude k sebi kao Spasitelju. Dok je narod želio dolazak kralja koji će uspostaviti zemaljsku vladavinu, On je želio skrenuti njihove misli sa zemaljskog na duhovno. Samo svjetovni uspjeh bio bi zapreka za Njegovo djelo.

Divljenje bezbrižnog mnoštva opterećivalo je Njegov duh. U Njegovom životu nije se pojavilo ni najmanje zalaganje za sebe. Sinu Čovječjemu bile su strane počasti koje svijet ukazuje položaju, bogatstvu ili darovitosti. Isus nije upotrebljavao nijedno od sredstava kojima su ljudi pribavljali odanost ili zahtijevali poštovanje. Vjekovima prije Njegovog rođenja, bilo je prorečeno o Njemu: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.” (Izaija 42,2-4)

Farizeji su težili da se razlikuju svojim krajnje savjesnim držanjem obreda, razmetljivošću svojeg bogoštovlja i djelima milosrđa. Revnost za vjeru dokazivali su time što su je načinili predmetom rasprave. Rasprave među protivničkim sljedbama bile su glasne i duge, i nije bilo neobično čuti na ulicama žučne prepirke učenih tumača Zakona.

U odnosu na sve to, Isusov život je bio uočljivo suprotan. U tom životu nikada se nije zamijetila nikakva bučna rasprava, nikakvo razmetljivo bogoštovlje, nikakvo djelo kojim bi se zadobilo odobravanje. Krist je bio skriven u Bogu, a Bog se otkrio u karakteru svojega Sina. Isus je želio tom otkrivenju usmjeriti umove ljudi i njihovo poštovanje.

Sunce pravde nije obasjalo svijet veličanstvenim sjajem da bi svojom slavom zasjenilo osjetila. O Kristu je napisano: “… ko zora pouzdan mu dolazak” (Hošea 6,3). Tiho i blago pomalja se dnevna svjetlost na Zemlji, rastjerujući sjenke mraka i budeći svijet u život. Isto je tako granulo Sunce pravde “sa zdravljem u zrakama” (Malahija 4,2).

“Ako hoćeš, možeš me ozdraviti”

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,2-4; 9,1-8.32-34; Marku 1,40-45; 2,1-12; Luki 5,12-28

Od svih bolesti poznatih na Istoku, guba je bila najstrašnija. Njezina neizlječivost, zaraznost i užasne posljedice na žrtvama ispunjavali su strahom i najhrabrije. Među Židovima smatrala se osudom zbog grijeha, i otuda je nazvana “bičem”, “prstom Božjim”. Duboko ukorijenjena, neuništiva, smrtonosna, smatrana je znamenjem grijeha. Obredni zakon proglašavao je gubavca nečistim. Bio je izdvojen iz ljudskih boravišta kao da je već mrtav. Sve što je dodirnuo bilo je nečisto. Zrak je bio okužen njegovim dahom. Onaj na koga se sumnjalo da se razbolio morao se pokazati svećenicima koji su ispitivali i odlučivali o njegovom slučaju. Ako je proglašen gubavcem, bio je izdvojen iz obitelji, odsječen od Izraelovog skupa i osuđen na druženje samo s onima koji su bolovali od iste bolesti. Zakon je u svojim zahtjevima bio strog. Čak ni kraljevi i vladari nisu bili iznimka. Vladar koji se razbolio od ove opake bolesti morao je odložiti žezlo i napustiti društvo.

Daleko od svojih prijatelja i rođaka, gubavac je morao nositi prokletstvo svoje bolesti. Bio je primoran objavljivati svoju nesreću, razderati svoju odjeću i oglašavati uzbunu, opominjući sve da bježe iz njegove zarazne nazočnosti. Uzvik: “Nečist! Nečist!” koji se javljao plačnim glasom s osamljenih mjesta progonstva, bilo je upozorenje koje se slušalo sa strahom i jezom.

U djelokrugu Kristove službe bilo je puno takvih patnika, i vijesti o Njegovom radu dopirale su do njih, pobuđujući zračak nade. Ali od vremena proroka Elizeja nije bilo poznato da je čovjek za kojega se prilijepila ova bolest bio očišćen. Nisu se usuđivali od Isusa očekivati da za njih učini ono što nikada nije učinjeno ni za jednog čovjeka. Ali postojao je jedan gubavac u čijem se srcu probudila vjera. A ipak, nije znao kako doći do Isusa. Bez dodira sa svojim bližnjima, kako se može pojaviti pred Iscjeliteljem? Pitao se hoće li ga Krist htjeti iscijeliti. Hoće li se sagnuti da primijeti čovjeka za kojega se vjerovalo da pati pod Božjim sudom? Neće li i On, kao farizeji, pa čak i liječnici, izreći prokletstvo nad njim i upozoriti ga da napusti boravište ljudi? Razmišljao je o svemu što mu je bilo rečeno o Isusu. Nitko tko je tražio Njegovu pomoć nije bio odbijen. Jadnik je odlučio naći Spasitelja. Premda se morao kloniti gradova, možda će Ga moći sresti na nekoj sporednoj stazi uz gorske putove, ili Ga naći izvan gradova kako poučava. Poteškoće su izgledale nepremostive, ali to je bila njegova jedina nada.

Gubavac je doveden Spasitelju. Isus je učio kraj jezera i narod je bio okupljen oko Njega. Gubavac je izdaleka razabrao nekoliko Spasiteljevih riječi. Vidio Ga je kako polaže ruke na bolesnike. Vidio je hrome, slijepe, oduzete i one koji su bili na umoru od različitih bolesti kako ustaju zdravi, hvaleći Boga za svoje oslobođenje. Vjera je jačala u njegovom srcu. On se sve više približavao okupljenom mnoštvu. Zaboravio je na graničenja koja su mu nametnuta, na sigurnost ljudi i strah s kojim su ga svi promatrali. Mislio je samo o blaženoj nadi u izlječenje.

Njegova je pojava bila stravična. Bolest je strahovito poodmakla i bilo je užasno pogledati njegovo tijelo u raspadanju. Kad su ga spazili, ljudi su se u strahu povukli unatrag. U želji da izbjegnu dodir s njim, gazili su jedni druge. Neki su ga pokušavali spriječiti da se približi Isusu, ali uzalud. On ih nije ni vidio niti čuo; njihovi izrazi gađenja nisu dopirali do njega. On je vidio jedino Božjeg Sina. On je čuo samo glas koji daje život umirućima. Probijajući se do Isusa, bacio se pred Njegove noge s uzvikom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.”

Isus je odgovorio: “Hoću. Ozdravi!” položivši ruku na njega. (Matej 8,3)

Promjena je odmah zahvatila gubavca. Njegovo je tijelo postalo zdravo, njegovi živci osjetljivi, njegovi mišići čvrsti. Gruba ljuskasta površina, svojstvena gubi, iščezla je, a pojavila se meka, rumena koža kao u zdravog djeteta.

Isus je naložio čovjeku da ne objavi učinjeno djelo, već da se sa žrtvom odmah pokaže u Hramu. Takva žrtva nije mogla biti primljena sve dok svećenici ne pregledaju čovjeka i proglase ga potpuno oslobođenim od bolesti. Koliko god nevoljko vršili ovu dužnost, nisu mogli izbjeći pregled i donošenje odluke u ovom slučaju.

Riječi iz Pisma pokazuju s kakvom je odlučnošću Krist naložio čovjeku nužnu šutnju i brzo djelovanje. “Isus mu reče: Pazi, nikomu to ne kazuj! Već idi, pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije — njima za svjedočanstvo.” Da su svećenici bili upoznati s činjenicama o izlječenju gubavca, njihova bi ih mržnja prema Kristu mogla navesti da donesu nepoštenu odluku. Isus je želio da se čovjek pokaže u Hramu prije nego što bilo kakvi glasovi o ovom čudu dopru do njih. Tako se mogla osigurati pravična odluka i izliječenom gubavcu dopustiti da se vrati svojoj obitelji i prijateljima.

Postojali su i drugi ciljevi što ih je Krist imao u vidu kad je preporučio čovjeku da šuti. Spasitelj je znao da su Njegovi neprijatelji stalno željeli ograničiti Njegov rad i odvratiti narod od Njega. Znao je da bi objavljivanje izlječenja gubavog po okolini navelo druge bolesnike od te strašne bolesti da se okupljaju oko Njega i da bi se podigao glas kako će se ljudi zaraziti dodirom s njima. Mnogi od gubavaca ne bi učinili dar zdravlja blagoslovom sebi ili drugima. Okupljanjem gubavaca pružao bi priliku za optužbu da krši ograničenja obrednog zakona. Na taj bi način Njegovo djelo propovijedanja Radosne vijesti bilo spriječeno.

Događaj je opravdao Kristov predosjećaj. Mnogi ljudi bili su svjedoci izlječenja gubavca i željno su očekivali da saznaju za odluku svećenika. Kad se čovjek vratio svojim prijateljima, nastalo je veliko uzbuđenje. Unatoč Isusovom upozorenju, čovjek nije činio nikakav napor da zataji činjenicu o svojem izlječenju. Premda bi je doista bilo nemoguće sakriti, gubavac ju je ipak objavljivao posvuda. Smatrajući da mu je samo Isusova skromnost stavila ovo ograničenje, išao je okolo objavljujući moć ovog Velikog Iscjelitelja. Nije shvatio da svako takvo objavljivanje čini svećenike i starješine odlučnijima da unište Isusa. Iscijeljeni je osjetio da je blagodat zdravlja vrlo dragocjena. Radovao se svojoj punoj snazi, svojem povratku obitelji i društvu i osjećao da je nemoguće uzdržati se od davanja slave Liječniku koji ga je iscijelio. Međutim, razglašavanje ovog događaja izazvalo je sprečavanje Spasiteljevog djela. To je pokrenulo ljude da se okupljaju oko Njega u prevelikom broju, što Ga je primoralo da za neko vrijeme prekine rad.

Svaki je čin Kristove službe imao dalekosežni cilj. On je sadržavao više nego što je sámo djelo pokazivalo. Tako je to bilo i u slučaju s gubavcem. Dok je služio svima koji su dolazili k Njemu, Isus je čeznuo blagosloviti i one koji Mu nisu dolazili. Dok je privlačio carinike, neznabošce i Samarijance, čeznuo je da dopre do svećenika i učitelja koji su bili zatvoreni predrasudama i predajom. Pokušao je sve da bi mogao doprijeti do njih. Slanjem izliječena gubavca svećenicima, pružio im je svjedočanstvo, smišljeno da razoruža njihove predrasude.

Farizeji su tvrdili da je Kristov nauk u suprotnosti sa zakonom što ga je Bog dao preko Mojsija, ali Njegova uputa dana izliječenom gubavcu da prinese dar po zakonu opovrgnula je te optužbe. To je bilo dovoljno svjedočanstvo za sve koji su bili spremni da budu osvjedočeni.

Vođe u Jeruzalemu poslale su uhode da nađu neki povod kako bi Krista osudili na smrt. Odgovorio je pružanjem dokaza o svojoj ljubavi prema ljudskom rodu, poštovanjem zakona i svojom silom da oslobađa od grijeha i smrti. Na ovaj im je način pružao svjedočanstvo. “Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.” (Psalam 109,5) On koji je na gori dao pravilo: “Ljubite svoje neprijatelje” i sâm je primjerom potvrdio to načelo ne vraćajući “zlo za zlo, ni uvredu za uvredu”, nego je blagoslivljao. (Matej 5,44; 1. Petrova 3,9)

Isti svećenici koji su osudili gubavca na progonstvo potvrdili su njegovo ozdravljenje. Ova odluka, javno izrečena i zabilježena, bila je trajno svjedočanstvo za Krista. A kad se iscijeljeni čovjek ponovno vratio u zbor Izraelov, nakon osobnog uvjerenja svećenika da na njemu nema više ni traga od bolesti, postao je živim svjedokom za svojeg Dobročinitelja. Radosno je prinio svoju žrtvu i veličao Isusovo ime. Svećenici su bili osvjedočeni u Spasiteljevu božansku silu. Pružena im je prilika da upoznaju istinu i iskoriste svjetlost. Odbačena, ona bi prošla da se nikad ne vrati. Iako su mnogi odbacili svjetlost, ona ipak nije uzaludno dana. Mnoga srca, koja u određenom razdoblju nisu pokazivala nikakav znak, bila su pokrenuta. Tijekom Spasiteljevog života činilo se da Njegova misija izaziva mali odaziv ljubavi kod svećenika i učitelja, ali nakon Njegovog uznesenja “mnogi su svećenici prihvaćali vjeru” (Djela 6,7).

Kristovo djelo očišćenja ovog gubavca od strašne bolesti slika je Njegovog djela očišćenja duše od grijeha. Čovjek koji je došao Isusu bio je “sav gubav”. Smrtonosni otrov te bolesti prožeo je cijelo njegovo tijelo. Učenici su htjeli spriječiti svojega Učitelja da ga dodirne, jer onaj tko se dotakne gubavca i sâm postaje nečist. Ali polaganjem svoje ruke na gubavca Isus se nije oskvrnuo. Njegov dodir prenio je životodavnu silu. Gubavac se očistio. Tako je i s gubom grijeha — duboko ukorijenjenom, smrtonosnom, koju je nemoguće izliječiti ljudskom silom. “Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane.” (Izaija 1,5.6) Došavši da prebiva u ljudskom rodu, Isus se nije oskvrnuo. Njegova nazočnost ima iscjeljujuću moć za grešnika. Tko god padne pred Njegove noge govoreći s vjerom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti”, čut će odgovor: “Hoću. Ozdravi!” (Matej 8,2.3)

U nekim slučajevima izlječenja Isus nije odmah podario traženi blagoslov. Međutim, u slučaju gube izrečena molba odmah je ispunjena. Kad se molimo za zemaljske blagoslove, odgovor na našu molitvu može biti odložen ili nam Bog može dati nešto drugo što nismo tražili; ali tako neće biti kad tražimo oslobođenje od grijeha. Njegova je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi da živimo svetim životom. Krist “je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!” (Galaćanima 1,4) “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo. … znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1. Ivanova 5,14.15) “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)

Izlječenjem oduzetog u Kafarnaumu Isus je opet dao pouku o istoj istini. Čudo je učinjeno da bi se otkrila Njegova sila da oprašta grijehe. Iscjeljenje oduzetog također slikovito prikazuje i druge dragocjene istine. Ono je puno nade i ohrabrenja, a farizejima koji su bili sitničavi ono je i pouka i opomena.

Ovaj oduzeti je, kao i gubavac, izgubio svaku nadu u ozdravljenje. Njegova bolest bila je posljedica grešnog života, a njegove su patnje bile zagorčane i grižnjom savjesti. Odavno se obraćao farizejima i učenim ljudima u nadi da će ublažiti umne patnje i tjelesnu bol. Međutim, oni su ga hladno proglasili neizlječivim i prepustili Božjoj srdžbi. Farizeji su patnje smatrali dokazom božanskog nezadovoljstva i držali su se podalje od bolesnih i nevoljnih. Međutim, često su ovi koji su sebe uzvisivali kao svete bili znatno grešniji od stradalnika koje su osuđivali.

Oduzeti čovjek bio je sasvim bespomoćan i videći da nema izgleda za pomoć s bilo koje strane, zapao je u očajanje. Tada je čuo o Isusovim veličanstvenim djelima. Rekli su mu da su drugi koji su bili isto tako grešni i bespomoćni kao on, izliječeni; čak su se i gubavci očistili. Prijatelji koji su mu ovo prenijeli ohrabrili su ga da vjeruje kako i on može biti izliječen ako bude odnesen Isusu. Ali njegova je nada klonula kad se sjetio kako je bolest na njega došla. Bojao se da ga bezgrešni Liječnik neće podnijeti u svojoj nazočnosti.

Ipak, nije toliko želio tjelesno ozdravljenje koliko oslobođenje od tereta grijeha. Ako bi mogao vidjeti Isusa i dobiti čvrsto obećanje o oprostu i pomirenju s Neba, bio bi zadovoljan da živi ili umre, u skladu s Božjom voljom. Uzvik samrtnika bio je: “O kad bih mogao doći pred Njega!” Nije bilo vremena za gubljenje; njegovo već upropašteno tijelo pokazivalo je znakove raspadanja. Preklinjao je svoje prijatelje da ga na postelji odnesu Isusu, i oni su s radošću prihvatili učiniti to. Ali, mnoštvo koje se sakupilo u kući i oko kuće u kojoj se nalazio Spasitelj bilo je tako zbijeno da je bolesniku i njegovim prijateljima bilo nemoguće doprijeti do Njega, pa čak niti čuti Njegov glas.

Isus je poučavao u Petrovoj kući. Po običaju, Njegovi su učenici sjedili odmah do Njega, a “ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema”. Ovi su došli kao uhode tražeći kakvu optužbu protiv Isusa. Osim ovih uglednika steklo se i šaroliko mnoštvo revnih, poniznih, radoznalih i nevjernih ljudi. Zastupljene su bile razne narodnosti i svi društveni slojevi. “A njega je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja.” Duh života nadnio se nad skupom, ali farizeji i učitelji nisu prepoznali Njegovu prisutnost. Nisu osjećali nikakvu potrebu, pa izlječenja nije bilo za njih. “Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.” (Luka 1,53)

Oni koji su nosili oduzetog pokušavali su prokrčiti put kroz mnoštvo, ali uzalud. Bolesnik je gledao unaokolo s neizrecivom patnjom. Kad je pomoć za kojom je čeznuo bila tako blizu, kako može napustiti nadu? Po njegovom prijedlogu prijatelji su ga odnijeli na krov kuće i, otvorivši krov, spustili ga kraj Isusovih nogu. Izlaganje je prekinuto. Spasitelj je promatrao bolnu pojavu i vidio oči koje su Ga molećivo promatrale. Razumio je slučaj; privukao je k sebi taj zbunjeni i sumnjičavi duh. Dok je oduzeti bio još u domu, Spasitelj je osvjedočio njegovu savjest. Kad se pokajao zbog svojih grijeha i povjerovao u Isusovu iscjeliteljsku moć, životodavna Spasiteljeva milost najprije je blagoslovila njegovo srce puno čežnje. Isus je promatrao prvi zračak vjere kako prerasta u čvrsto uvjerenje da je On jedini pomoćnik grešniku, i vidio kako jača sa svakim naporom da priđe u Njegovu blizinu. Riječima koje su kao glazba doprle do uha ovog patnika, Spasitelj je rekao: “Sinko, opraštaju ti se grijesi.”

Teret beznađa skinut je s duše bolesnog čovjeka; mir oprosta počivao je nad njegovim duhom i osvjetljivao njegovo lice. Nestalo je njegove tjelesne boli i cijelo je njegovo biće preobraženo. Bespomoćni oduzeti bolesnik je ozdravio! Grešniku je oprošteno!

Jednostavnom vjerom primio je Isusove riječi kao sreću novoga života. Nije postavio nikakav novi zahtjev, već je ležao u blaženoj tišini, presretan da bi to iskazao riječima. Nebeska svjetlost ozarila je njegovo lice, a narod je promatrao ovaj prizor sa strahopoštovanjem.

Rabini su nespokojno očekivali da vide kako će Krist postupiti u ovom slučaju. Prisjećali su se kako im se ovaj čovjek obraćao za pomoć i kako su mu uskratili nadu i sućut. Nezadovoljni, izjavili su da on podnosi Božje prokletstvo zbog svojih grijeha. Sve se to osvježilo u njihovom umu kad su pred sobom vidjeli bolesnog čovjeka. Primijetili su zanimanje kojim su svi promatrali ovaj prizor i osjećali užasan strah da ne izgube utjecaj nad narodom.

Ovi dostojanstvenici nisu međusobno razmjenjivali riječi, već promatrajući lice jedan drugoga čitali na njima istu misao da je potrebno nešto učiniti kako bi se zaustavila bujica osjećaja. Isus je izjavio da su grijesi oduzetog čovjeka oprošteni. Farizeji su se uhvatili za te riječi kao za bogohuljenje, predstavljajući sebi da to mogu prikazati kao grijeh koji zaslužuje smrt. Govorili su u svojem srcu: “On vrijeđa Boga! Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?” (Marko 2,7)

Usmjerivši na njih svoj pogled, od koga su se zaklonili i ustuknuli, Isus je rekao: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetomu reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji.” Okrenuvši se uzetome rekao je: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!”

Tada je onaj koga su donijeli Isusu na nosilima skočio na svoje noge s gipkošću i snagom mladića. Životodavna krv prostrujala je njegovim žilama. Svaki organ njegovog tijela počeo je iznenada raditi. Rumenilo zdravlja smijenilo je bljedilo smrti koja se približavala. “On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!”

O, čudesna Kristova ljubavi, koja si se nadvila da iscijeliš grešne i ucviljene! Božanstvo koje žali i ublažava nedaće čovječanstva koje trpi! O, čudesna silo koja se tako pokazuješ ljudskim sinovima! Tko može sumnjati u vijest o spasenju? Tko može podcijeniti milosrđe Otkupitelja punog sućuti?

Da bi se povratilo zdravlje tom tijelu u raspadanju, bila je potrebna prava stvaralačka sila. Isti glas koji je donio život čovjeku načinjenom od praha zemaljskoga, dao je život i oduzetom na samrti. Ista sila koja je dala život tijelu, obnovila je i srce. On, koji prilikom stvaranja “reče — i sve postade”, koji “naredi — i sve stvori” (Psalam 33,9) riječju je dao život duši mrtvoj u prijestupima i grijesima. Izlječenje tijela bio je dokaz sile koja je obnovila srce. Krist je naredio oduzetom da ustane i hoda. “Neka znate”, rekao je On, “da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe.”

Oduzeti je u Kristu našao izlječenje i za duh i za tijelo. Duhovno izlječenje bilo je praćeno obnovom tijela. Preko ove pouke ne smije se olako prijeći. Danas postoje tisuće koji pate od bolesti tijela i koji, kao i oduzeti, čeznu za viješću “Oprošteni su ti grijesi.” Teret grijeha sa svojim nemirom i nezadovoljenim željama osnova je njihove bolesti. Oni ne mogu naći olakšanje dok ne dođu Iscjelitelju duše. Mir koji samo On može dati pružit će snagu umu i zdravlje tijelu.

Isus je došao da “uništi đavolska djela”. “U njoj bijaše Život” i On, Riječ, kaže: “Ja sam došao da … imaju život i da ga imaju u izobilju.” On je “životvorni duh” (1. Ivanova 3,8; Ivan 1,4; 10,10; 1. Korinćanima 15,45). On još uvijek ima istu životodavnu silu kao onda kad je na Zemlji liječio bolesne i davao oprost grešnicima. On “ti otpušta sve grijehe”, On “iscjeljuje sve slabosti tvoje” (Psalam 103,3).

Izlječenje oduzetog djelovalo je na ljude kao da se Nebo otvorilo i otkrilo svu slavu boljega svijeta. Dok je čovjek koji je bio izliječen prolazio kroz mnoštvo, blagoslivljajući Boga na svakom koraku i noseći svoj teret koji mu je bio lak kao pero, ljudi su odstupali da bi mu napravili mjesta, s licima koja su odavala strahopoštovanje, i netremice ga gledali, tiho šapćući međusobno: “Danas vidjesmo čudesa!”

Farizeji su bili nijemi od začuđenosti i savladani porazom. Vidjeli su da ne postoji prilika da njihova ljubomora razjari mnoštvo. Veličanstveno djelo učinjeno čovjeku koga su oni predali Božjoj srdžbi ostavilo je takav dojam na narod da su rabini na neko vrijeme bili zaboravljeni. Vidjeli su da Krist posjeduje silu koju su oni pripisivali samo Bogu; ali plemenito dostojanstvo Njegovog držanja bilo je u uočljivoj suprotnosti s njihovim nadmenim ponašanjem. Bili su zbunjeni i posramljeni prepoznajući, ali ne priznajući nazočnost uzvišenijeg bića. Što je jači bio dokaz da Isus ima silu opraštati grijehe na Zemlji, to su se čvršće utvrdili u nevjeri. Iz Petrovog doma, u kojem su vidjeli oduzetog kako je izliječen Njegovom riječju, otišli su stvarati nove planove za ušutkivanje Božjeg Sina.

Tjelesna bolest, ma koliko zloćudna i duboko ukorijenjena, izliječena je Kristovom silom; ali bolest duha još jače je ovladala onima koji su svoje oči zatvorili pred svjetlošću. Guba i oduzetost nisu bile tako strašne kao fanatizam i nevjerstvo.

U domu izliječenog oduzetog čovjeka nastala je velika radost kad se vratio svojoj obitelji, noseći s lakoćom ležaj na kojem su ga prije kratkog vremena obazrivo iznijeli iz njihove sredine. Okupili su se oko njega sa suzama radosnicama, jedva se usuđujući povjerovati svojim očima. Stajao je pred njima u punoj snazi svoje muževnosti. Ruke koje su izgledale kao beživotne, sad su bile hitre poslušati njegovu volju. Tijelo koje je usahlo i imalo boju olova, sad je bilo svježe i rumeno. Hodao je čvrstim, slobodnim korakom. Radost i nada bili su ispisani na svakoj crti njegovog lica, a izraz čistoće i mira zauzeo je mjesto obilježja grijeha i patnji. Radosna zahvalnost uzdizala se iz tog doma i Bog se proslavio u svojem Sinu, koji je vratio nadu beznadnom i snagu ranjenom. Ovaj čovjek i njegova obitelj bili su spremni da svoje živote polože za Isusa. Nikakva sumnja nije pomračila njihovu vjeru, nikakva nevjera nije spriječila njihovu vjernost prema Onome koji je unio svjetlost u njihov mračni dom.