Predaja

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 15,1-20; Marku 7,1-23

Očekujući da će vidjeti Isusa na Pashi, književnici i farizeji su Mu pripremili zamku. Ali znajući njihovu namjeru, On je izostao s toga skupa. “Tada pristupiše k Isusu farizeji i književnici.” Budući da On nije otišao k njima, oni su došli k Njemu. U jednom trenutku činilo se da će narod Galileje prihvatiti Isusa kao Mesiju i da će moć svećenika u tom području biti slomljena. Misija Dvanaestorice, koja je upućivala na razvitak Kristovog djelovanja i dovodila učenike još neposrednije u sukob s rabinima, ponovno je izazvala ljubomoru vođa u Jeruzalemu. Uhode koje su na početku Njegove službe poslane u Kafarnaum, i koje su Mu pokušale pripisati krivnju zbog kršenja subote, bile su dovedene u zabunu, ali rabini su bili riješeni da sprovedu svoju namjeru. Sad su poslali drugo poslanstvo da motri Njegovo kretanje i pronađe neku optužbu protiv Njega.

Kao i ranije, motiv za optužbe bilo je Njegovo nepoštivanje odredbi predaja koje su opterećivale Božji zakon. One su bile neposredno određene da štite držanje Zakona, ali su ih držali svetijima od samog Zakona. Kad su dolazile u sukob sa zapovijedima danim na Sinaju, prednost se davala rabinskim odredbama.

Među propisima najrevnosnije se primjenjivao onaj o obrednom čišćenju. Zanemarivanje formi što ih je trebalo poštovati prije objeda smatralo se strašnim grijehom, koji će biti kažnjen i na ovom i na onom svijetu, pa se stoga i uništenje prijestupnika držalo vrlinom.

Bilo je bezbroj pravila o čišćenju. Cijeli čovjekov život bio bi jedva dovoljan da ih sve nauči. Život onih koji su se pokušavali pridržavati rabinskih zahtjeva bio je duga borba protiv obredne nečistoće i beskrajan niz pranja i čišćenja. Dok su ljudi bili zaokupljeni beznačajnim sitnicama i pravilima koje Bog nije zahtijevao, njihova pozornost bila je skrenuta s velikih načela Njegovog Zakona.

Krist i Njegovi učenici nisu poštovali ova obredna pranja, i uhode su ovo zanemarivanje učinile osnovom svoje optužbe. Oni nisu izvršili neposredan napad na Krista, već su došli k Njemu optužujući Njegove učenike. U nazočnosti mnoštva rekli su: “Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Ne peru rukû prije jela.”

Kad god vijest istine s posebnom silom dopre do duša, Sotona pokreće svoje predstavnike da otpočnu rasprave oko nekih beznačajnih pitanja. Tako on pokušava skrenuti pozornost sa stvarnog predmeta. Kad god se započne neko dobro djelo, uvijek postoje sitničari koji su spremni raspravljati o formi ili tehničkim pitanjima, da bi odvojili misli sa žive stvarnosti. Kad se čini da Bog na poseban način radi za svoj narod, neka on ne dopusti da bude uvučen u rasprave koje će samo upropastiti duše. Pitanja koja sadrže najveće značenje za nas glase: Vjerujem li u Božjeg Sina vjerom koja spašava? Je li moj život u skladu s božanskim Zakonom? “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” “Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” (Ivan 3,36; 1. Ivanova 2,3)

Isus nije učinio nikakav pokušaj da obrani sebe ili svoje učenike. On se nije pozivao na optužbe protiv sebe, već je i dalje otkrivao duh koji je pokrenuo ove pobornike ljudskih obreda. On im je dao primjer njihovog svakidašnjeg postupanja, onog što su učinili neposredno prije svojeg dolaska k Njemu. “A zašto vi kršite Božju zapovijed”, rekao je, “zbog svoje predaje? Mojsije je, naime, rekao: ‘Ispuni svoje dužnosti prema ocu i majci!’ i ‘Tko prokune oca ili majku, neka se kazni smrću!’ A vi kažete: ‘Tko god rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti mogao pomoći posvetni je dar, taj je sigurno slobodan od dužnosti prema ocu i majci.’ Tako ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje.” Oni su ukinuli petu zapovijed kao da nema značenja, no bili su vrlo točni u provođenju predaja svojih starješina. Učili su narod da je davanje imovine Hramu daleko svetija dužnost čak i od potpomaganja roditelja; kao da je, ma koliko velika bila potreba, svetogrđe dati ocu ili majci bilo koji dio od onoga što je tako posvećeno. Bilo je dovoljno da nemarni potomak izgovori riječ korban nad svojim imetkom, posvetivši ga tako Bogu, pa ga je mogao tijekom cijelog svojeg života zadržati za svoje potrebe, a da nakon njegove smrti bude prenesen u službu Hramu. Na taj je način imao slobodu da u životu, pa i u smrti, ne poštuje svoje roditelje i vara ih pod pokrivalom lažne posvećenosti Bogu.

Nikada, riječju ili djelom, Isus nije smanjio čovjekovu obvezu u davanju darova i prinosa Bogu. Krist je sâm davao sve upute Zakona o desetini i prinosu. Kad je bio na Zemlji, pohvalio je onu siromašnu ženu koja je sve što je imala priložila u hramsku riznicu. Međutim, svećenici i rabini su od prividne revnosti za Boga stvorili izgovor kojim su prikrivali vlastitu želju za samoisticanjem. Obmanjivali su narod. Natovarili su mu teške terete koje Bog nije nametnuo. Čak ni Kristovi učenici nisu bili sasvim oslobođeni jarma koji im je nametnut naslijeđenim predrasudama i vlašću rabina. Sada, otkrivanjem pravog rabinskog duha, Isus je težio osloboditi robovanja predaji sve one koji su stvarno željeli služiti Bogu.

“Licemjeri!” rekao je On obraćajući se lukavim uhodama, “lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.’” Kristove riječi bile su optužba protiv cjelokupnog farizejskog sustava. Izjavio je da rabini, postavljanjem svojih zahtjeva iznad božanskih pravila, stavljaju sebe iznad Boga.

Poslanici iz Jeruzalema bili su prepuni bijesa. Nisu mogli optužiti Krista kao prekršitelja Zakona sa Sinaja, jer je govorio kao njegov branitelj protiv njihove predaje. Velika pravila Zakona, koja je On iznosio, bila su u uočljivoj suprotnosti prema sitničarskim pravilima koja su izmislili ljudi.

Isus je objasnio mnoštvu, a nakon toga znatno iscrpnije svojim učenicima, da oskrvnuće ne dolazi izvana, već iznutra. Čistoća i nečistoća u vezi su s dušom. Zla djela, zle riječi, zle misli, prekršaj Božjeg zakona, a ne zanemarivanje vanjskih obreda koje je stvorio čovjek, pogane čovjeka.

Učenici su zamijetili bijes uhoda kad je razobličeno njihovo lažno učenje. Vidjeli su ljutite poglede i čuli poluglasne riječi nezadovoljstva i osvetoljubivosti. Zaboravljajući koliko je često Isus dokazao da čita srce kao otvorenu knjigu, govorili su Mu o utjecaju Njegovih riječi. Nadajući se da će On moći odobrovoljiti razbjesnjele dužnosnike, rekli su Isusu: “Znaš li da se sablazniše farizeji kad čuše tu riječ?”

On je odgovorio: “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac.” Običaji i predaja, koje su rabini tako visoko vrednovali, bili su od ovoga svijeta, a ne s Neba. Ma koliko veliki ugled uživali kod naroda, nisu mogli izdržati Božju kušnju. Svaki ljudski izum koji je zamijenio Božje zapovijedi pokazat će se bezvrijednim onog dana kad “će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud” (Propovjednik 12,14).

Zamjenjivanje Božjih zapovijedi ljudskim pravilima nije prestalo. Čak i među kršćanima nalaze se odredbe i običaji koji nemaju bolju osnovu nego što je predaja otaca. Takve odredbe, koje počivaju samo na ljudskom autoritetu, istisnule su one što ih je Bog uspostavio. Ljudi se čvrsto drže svoje predaje, poštuju svoje običaje i gaje mržnju prema onima koji ih žele upozoriti na njihovu pogrešku. Danas, kad nam se nalaže da usmjerimo pozornost na Božje zapovijedi i vjeru Isusovu, vidimo isto neprijateljstvo koje se pokazalo i u Kristove dane. O Ostatku Božjeg naroda stoji napisano: “Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.” (Otkrivenje 12,17)

Znajmo, “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac”. Umjesto vlasti takozvanih crkvenih otaca, Bog nam zapovjeda da prihvatimo riječ vječnog Oca, Gospodara Neba i Zemlje. U njoj se jedino nalazi istina koja nije pomiješana sa zabludom. David je rekao: “Umniji sam od svih svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim. Razumniji sam i od staraca, jer tvoje čuvam naredbe.” (Psalam 119,99.100) Neka svi koji prihvaćaju ljudski autoritet, crkvene običaje ili predaju otaca, poslušaju opomenu izrečenu Kristovim riječima: “Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.”

Srušene ograde

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 15,21-28; Marku 7,24-36

Nakon sukoba s farizejima Isus se povukao iz Kafarnauma i, prešavši preko Galileje, uputio se u brdovit predio na granicama Fenicije. Gledajući prema zapadu, mogao je vidjeti kako su se u dolini raširili stari gradovi Tir i Sidon, sa svojim mnogobožačkim hramovima, veličanstvenim palačama, trgovačkim centrima i lukama punim brodova. Iza toga rasprostiralo se plavetnilo Sredozemnog mora, preko kojeg će vjesnici Evanđelja ponijeti Radosnu vijest središtima velikog svjetskog imperija. Ali, još nije došlo vrijeme tome. Neposredan rad koji je stajao pred Isusom bila je priprema učenika za njihovo poslanje. Dolazeći u ovaj kraj nadao se da će naći mir koji nije imao u Betsaidi. Ipak, kad je krenuo na put, to nije bio Njegov jedini cilj.

“Najedanput, žena Kananejka, koja dođe iz toga kraja, povika: ‘Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli duh.’” (Matej 15,21.22) Narod iz ovoga kraja imao je staro kanaansko podrijetlo. Bili su idolopoklonici i Židovi su ih stoga prezirali i mrzili. Ovom je narodu pripadala i ta žena koja je sada došla Isusu. Bila je neznaboškinja i stoga su joj bile nedostupne prednosti koje su Židovi svakodnevno uživali. Među Feničanima je živjelo i puno Židova, te su vijesti o Kristovom radu dospjele i u ovaj kraj. Neki od tih ljudi slušali su Njegove riječi i bili očevici Njegovih čudesnih djela. Ova žena čula je o Proroku koji je, kako se govorilo, liječio sve vrste bolesti. Kad je čula o Njegovoj moći, u njezinom se srcu rodila nada. Nadahnuta materinskom ljubavlju, odlučila Mu je iznijeti slučaj svoje kćeri. Čvrsto je odlučila svoju nesreću povjeriti Isusu. On mora izliječiti njezino dijete. Tražila je pomoć od poganskih bogova, ali nije dobila nikakvo olakšanje. Pokatkad je dolazila u kušnju da misli: što taj židovski Učitelj može učiniti za mene? Međutim, stigla je vijest da On liječi sve vrste bolesti, i to jednako za bogate kao i za siromašne. Odlučila je ne napustiti svoju jedinu nadu.

Krist je poznavao stanje ove žene. Znao je kako Ga ona želi vidjeti i stoga je izišao na njezinu stazu. Služeći joj u njezinoj boli, mogao je pružiti živi prikaz pouke koju je želio otkriti. Stoga je poveo svoje učenike u ovo područje. Želio je da upoznaju neznanje koje vlada u gradovima i selima u blizini zemlje Izraela. Ljudi kojima je bila pružena svaka prilika da razumiju istinu, nisu ništa znali o potrebama onih koji su živjeli oko njih. Nije učinjen nikakav napor da se pomogne dušama u tami. Zid razdvajanja koji je podigla židovska oholost priječio je čak i učenike da suosjećaju s neznabožačkim svijetom. Ali ta se ograda morala srušiti.

Krist nije odmah odgovorio na ženinu molbu. On je prihvatio ovu predstavnicu prezrena roda kao što bi to Židovi učinili. Ovim je namjeravao pokazati učenicima kakvom bi se hladnoćom i bezdušnošću Židovi odnosili u takvom slučaju, što je pokazao svojim dočekom ove žene, kao i sažaljivo postupanje koje On želi pokazati u takvoj nesreći, što je otkrio svojim kasnijim uslišanjem njezine molbe.

Međutim, premda Isus nije odgovorio, žena nije izgubila vjeru. Kad je prošao kao da nije čuo, ona Ga je slijedila, izričući i dalje svoje molbe. Budući da im je dosadila svojom nametljivošću, učenici su zahtijevali od Isusa da je otjera. Vidjeli su da je njihov Učitelj postupao prema njoj ravnodušno i stoga su mislili da odobrava židovske predrasude prema Kanaancima. Međutim, Spasitelj kojemu je ova žena iznijela svoju molbu bio je milostiv pa je odgovarajući na zahtjev učenika rekao: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Premda je ovaj odgovor izgledao kao da je u skladu s predrasudama Židova, on je nosio ukor učenicima, koji su kasnije razumjeli kao podsjetnik na ono što im je često govorio — da je došao na svijet spasiti sve koji Ga budu prihvatili.

Žena je iznosila svoj slučaj s još većom ozbiljnošću, padajući pred Njegove noge i vičući: “Gospodine, pomozi mi!” Još uvijek očito odbacujući njezine molbe u skladu s bezosjećajnom židovskom predrasudom, Isus je odgovorio: “Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” To je, zapravo, bila izjava da nije pravedno rasipati blagoslove dodijeljene Božjem omiljenom narodu na strance i tuđine u Izraelu. Ovaj bi odgovor potpuno obeshrabrio nekog manje upornog molitelja. Međutim, žena je uvidjela da je došla njezina prilika. Ispod očitog Isusovog odbacivanja vidjela je samilost koju On nije mogao skriti. “Jest, Gospodine!”, odgovorila je, “jer i psići jedu mrvice što padaju sa stola njihovih gospodara.” Dok djeca u domu jedu za očevim stolom, ni psi ne ostaju nenahranjeni. Oni imaju pravo na mrvice što obilno padaju sa stola. Stoga, zar u mnoštvu blagoslova danih Izraelu postoji i jedan blagoslov za nju? Na nju se gledalo kao na psa, pa zar onda ona nema pravo psa na jednu mrvicu od Izraelova obilja?

Isus je tek napustio svoje polje rada jer su književnici i farizeji tražili da Mu oduzmu život. Gunđali su i žalili se. Pokazivali su nevjerstvo i gorčinu i odbili spasenje koje im se tako široko nudilo. Ovdje je Krist sreo jednu ženu iz nesretnog i prezrenog naroda koja nije imala prednost primiti svjetlost Božje riječi; ipak, ona se odmah podčinila Kristovom utjecaju i pokazala vjeru u Njegovu sposobnost da joj usliši molbu. Ona je molila za mrvice koje padaju s Gospodarova stola. Ako može dobiti pravo jednog psa, voljna je da je smatraju psom. Nije posjedovala narodne i vjerske predrasude ili oholost koja bi utjecala na njezino ponašanje i odmah je priznala Isusa kao Otkupitelja i kao Onoga koji može učiniti sve što od Njega traži.

Spasitelj je bio zadovoljan. On je okušao njezinu vjeru u sebe. Svojim je postupanjem prema njoj pokazao da ona koju su smatrali odbačenom od Izraela nije više tuđinka, već dijete Božje obitelji. Kao dijete ima pravo na Očeve darove. Krist sada ispunjava njezin zahtjev i završava pouku učenicima. Okrenuvši se prema njoj s izrazom sažaljenja i ljubavi, rekao je: “O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!” Od tog trenutka njezina je kći ozdravila. Zli duh je više nije uznemiravao. Žena se udaljila, priznajući svojega Spasitelja, sretna što je uslišana njezina molitva.

To je bilo jedino čudo što ga je Isus učinio dok je bio na ovom putu. Došao je do granica Tira i Sidona da bi izvršio ovo djelo. Želio je pomoći ucviljenoj ženi, istodobno svojim djelom milosti prema pripadniku prezrenog naroda ostavljajući primjer na dobrobit svojim učenicima kad ne bude više s njima. Želio ih je povesti iz njihove židovske isključivosti da bi prihvatili rad za druge izvan svojeg vlastitog naroda.

Isus je čeznuo da otkrije duboke tajne istine koje su bile vjekovima skrivene, kako će neznabošci biti sunasljednici sa Židovima i “dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću” (Efežanima 3,6). Ovu istinu učenici su sporo učili i božanski Učitelj im je davao pouku za poukom. Nagrađujući kapetanovu vjeru u Kafarnaumu i propovijedajući Evanđelje stanovnicima Sikara, On je već dokazao da ne sudjeluje u netrpeljivosti Židova. Međutim, Samarijanci su imali neko znanje o Bogu; a kapetan je pokazao ljubaznost prema Izraelu. Sad je Isus doveo učenike u dodir s jednom neznaboškinjom za koju su smatrali da od bilo kog iz svojega naroda nema nikakav jači razlog očekivati pomoć od Njega. Želio je pružiti primjer kako treba postupati prema takvoj osobi. Učenici su smatrali da On previše darežljivo dijeli darove svoje milosti. Želio je pokazati da se Njegova ljubav ne može ograničiti na rasu ili narod.

Kad je rekao: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”, izrekao je istinu, a svojim djelom prema Kanaanki ispunio je svoju zadaću. Ova je žena bila jedna od izgubljenih ovaca koju je Izrael trebao spasiti. To je bila njihova određena zadaća, zadaća koju su zanemarili, a Krist ju je izvršio.

Ovaj je čin otvorio dušu apostolâ znatno potpunije prema radu koji ih je očekivao među neznabošcima. Vidjeli su široko polje korisnog rada izvan Judeje. Vidjeli su duše koje podnose žalosti nepoznate onima koji su sretniji od njih. Među onima koje su bili naučeni prezirati bilo je duša koje su iščekivale pomoć moćnog Iscjelitelja, koje su bile gladne svjetlosti istine, koja je tako izobilno bila dana Židovima.

Nakon toga, kad su se Židovi mnogo upornije odvraćali od učenika zato što su izjavili da je Isus Spasitelj svijeta i kad je zid razdvajanja između Židova i neznabožaca bio porušen Kristovom smrću, ova pouka i pouke slične njoj, koje su pokazivale da je djelo Evanđelja nesputano običajima ili nacionalnošću, imale su moćni utjecaj na Kristove predstavnike kao smjernice u njihovom radu.

Spasiteljev posjet Feniciji i čudo što ga je ovdje učinio sadržavali su znatno dublju namjeru. Ovo djelo nije učinjeno samo za ojađenu ženu, niti samo za Njegove učenike i one koji će prihvatiti njihov rad, već “da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu” (Ivan 20,31). Iste sile koje su priječile ljude da dođu Kristu prije tisuću i osam stotina godina [pisano 1898., primjedba prevoditeljice] djeluju i danas. Duh koji je podigao zid razdvajanja između Židova i neznabožaca još je uvijek aktivan. Gordost i predrasude podigle su jake zidove razdvajanja između različitih skupina u ljudskom društvu. Krist i Njegovo poslanje predočeni su pogrešno i vrlo mnogo ljudi je smatralo da su, zapravo, isključeni iz službe Evanđelja. Međutim, neka se ne osjećaju odvojenima od Krista. Ne postoji nikakva prepreka koju čovjek ili Sotona može podignuti a da je vjera ne može svladati.

Feničanka se vjerom suprotstavila preprekama koje su bile podignute između Židova i neznabožaca. Nasuprot obeshrabrenju, ne gledajući na okolnosti koje bi je mogle navesti da posumnja, pouzdala se u Spasiteljevu ljubav. Krist želi da se i mi tako pouzdamo u Njega. Blagoslovi spasenja pripadaju svakoj duši. Ništa drugo, osim vlastitog izbora, ne može spriječiti čovjeka da postane sudionikom u Kristovim obećanjima preko Evanđelja.

Društvene razlike su mrske Bogu. On ne priznaje ništa što ima takvo obilježje. U Njegovim očima duše svih ljudi imaju jednaku vrijednost. On je “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas”. Bez razlike u godinama, društvenom položaju, narodnosti i vjerskoj pripadnosti, svi su pozvani da dođu k Njemu i žive. “Tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.” Jer “nema razlike”; “Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka.” “Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Jahve stvori.” “Isti je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju, jer: Tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se.” (Djela 17,26.27; Galaćanima 3,28; Izreke 22,2; Rimljanima 10,11-13)

Pravi znak

Ovo poglavlje zasniva se na Mateju 15,29-39; 16,1-12; Marku 7,31-37; 8,1-21

“Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa.” (Marko 7,31)

Stanovnici Gerase, opsjednuti od zlih duhova, bili su izliječeni u području Dekapolisa. Ovdje je narod, uzbuđen uništenjem svinja, primorao Isusa da ih napusti. Ali slušali su glasnike koje je ostavio za sobom i sada su Ga željeli vidjeti. Kad je ponovno došao u ovaj kraj, mnogo se ljudi okupilo oko Njega i doveli su Mu gluhonijemog čovjeka. Isus nije po svojem običaju izliječio čovjeka samo riječju. Uzevši ga u stranu iz mnoštva, stavio je svoje prste u njegove uši i dodirnuo njegov jezik; gledajući prema nebu uzdahnuo je na misao o ušima koje se neće otvoriti istini i jezicima koji nisu htjeli priznati Otkupitelja. Na riječi: “Otvori se!”, čovjeku se povratila moć govora i, zanemarujući nalog da nikome ne govori, objavljivao je posvuda o svojem izlječenju.

Isus je otišao na jedno brdo i tu se oko Njega okupilo mnoštvo, donoseći i polažući svoje bolesne i hrome pred Njegove noge. On ih je sve iscijelio, a narod, premda mnogobožački, slavio je Boga Izraelova. Tri su se dana nastavili okupljati oko Spasitelja, spavajući noću na otvorenom, a preko dana tiskajući se puni čežnje da čuju Kristove riječi i vide Njegova djela. Na kraju ta tri dana nestalo im je hrane. Isus ih nije želio otpustiti gladne i tražio je od učenika da im daju hrane. Učenici su ponovno otkrili svoje nevjerstvo. U Betsaidi su vidjeli kako je s Kristovim blagoslovom njihova mala zaliha bila dovoljna da nahrani mnoštvo; ipak sada nisu iznijeli sve što su imali s pouzdanjem u Njegovu silu da to umnoži za gladno mnoštvo. Štoviše, oni koje je nahranio u Betsaidi bili su Židovi; a ovi su bili neznabošci i mnogobošci. Židovske predrasude bile su u srcima učenika još uvijek jake, pa su odgovorili Isusu: “Otkud bi ih netko mogao ovdje u pustinji nasititi kruhom?” Ipak, poslušni Njegovoj riječi, donijeli su Mu ono što su imali — sedam kruhova i dvije ribe. Mnoštvo je bilo nahranjeno, i preostalo je sedam velikih košara. Četiri tisuće ljudi, osim žena i djece, bilo je tako okrijepljeno i Isus ih je otpustio radosnih i zahvalnih srca.

Tada je uzeo lađu i sa svojim učenicima otplovio jezerom do Magdale, na južnom dijelu Genezaretske nizine. Na granici Tira i Sidona Njegov se duh osvježio dubokim povjerenjem Sirofeničanke. Neznabožački Ga je narod iz Dekapolisa radosno primio. Sad kad se još jednom iskrcao u Galileji, u kojoj se Njegova sila najdojmljivije otkrila i u kojoj je učinio najviše djela milosti i iznosio svoje učenje, bio je dočekan s oholim nevjerstvom.

Jednom poslanstvu farizeja pridružili su se predstavnici bogatih i dostojanstvenih saduceja — jedne stranke svećenika — sumnjičavaca i narodnih plemića. Ove dvije sljedbe bile su u ljutom neprijateljstvu. Saduceji su se dodvoravali vladajućoj sili da bi sačuvali svoj položaj i ugled. S druge strane, farizeji su poticali narodnu mržnju prema Rimljanima, čeznuvši za danom kad će zbaciti jaram osvajača. Ali farizeji i saduceji sad su se ujedinili protiv Krista. Sličan teži sličnome; pa se zlo, gdje god ono postoji, udružuje sa zlom da bi se uništilo dobro.

Sad su farizeji i saduceji došli Kristu tražeći znak s Neba. Kad je u vrijeme Jošue Izrael izašao u boj s Kanaancima kod Bet-Horona, Sunce je stalo na zapovijed vođe sve dok nije izvojevana pobjeda; mnoga su se slična čuda pokazala u njihovoj povijesti. Takav su neki znak tražili od Isusa. Ali ono što je bilo potrebno Židovima nisu bili takvi znakovi. Samo vanjski dokaz ne bi im mogao koristiti. Ono što je njima bilo potrebno nije bilo umno prosvjetljenje, već duhovna obnova.

“Tako vi znate”, rekao je Isus, “protumačiti izgled neba” — proučavanjem neba mogli su unaprijed odrediti vrijeme — “a znake vremena ne znate!” Kristove riječi, izgovorene u sili Svetoga Duha, koje su ih osvjedočile o grijehu, bile su znak koji je Bog dao za njihovo spasenje. Dani su i znakovi izravno s Neba da bi se potvrdilo Kristovo poslanje. Pjesma anđela pastirima, zvijezda koja je vodila mudrace, golub i glas s Neba prigodom Njegova krštenja bili su svjedoci za Njega.

“On uzdahnu iz dna duše te reče: Čemu ovaj naraštaj traži znak?” “Ali mu se neće dati drugi znak, osim znaka — Jone.” Kao što je Jona bio tri dana i tri noći u kitovom trbuhu, Krist će biti isto toliko vremena “u krilu zemlje”. Kao što je Jonino propovijedanje bilo znak Ninivljanima, tako je i Kristovo propovijedanje bilo znak Njegovom naraštaju. Međutim, kakva suprotnost u prihvaćanju riječi! Narod velikog neznabožačkog grada zadrhtao je kad je čuo Božju opomenu. Kraljevi i plemići su se ponizili; uzvišeni i niski zajedno su plakali pred nebeskim Bogom i On im je podario milost. “Ninivljani će na sudu ustati s ovim naraštajem”, rekao je Krist, “i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone!” (Matej 12,40.41)

Svako čudo što ga je Krist učinio bilo je znak Njegovog božanstva. On je vršio upravo onaj rad koji je naviješten kao Mesijin; ali su za farizeje ta djela milosrđa bila izričita sablazan. Židovski su vođe gledali na ljudske patnje s bezdušnom ravnodušnošću. U mnogim slučajevima njihova sebičnost i ugnjetavanje prouzročili su patnje što ih je Krist otklonio. Tako su Njegova čuda bila za njih prijekor.

Ono što je navelo Židove da odbace Spasiteljev rad bilo je najuzvišeniji dokaz Njegovog božanskog karaktera. Najveće značenje Isusovih čuda očituje se u činjenici što su bila na blagoslov ljudskom rodu. Isusov je život otkrivao Božji karakter, i to je najveći dokaz da je došao od Boga. Činio je Božja djela i govorio Božje riječi. Takav je život najveće od svih čuda.

Kad se u naše vrijeme iznosi vijest istine, ima mnogih koji, kao i Židovi, viču: “Pokaži nam znak. Učini neko čudo.” Krist nije učinio nijedno čudo na zahtjev farizeja. On nije učinio nijedno čudo u pustinji kao odgovor na Sotonino podmetanje. On nam ne daje silu da se obranimo ili da zadovoljimo zahtjevima nevjerstva i oholosti. Ali Evanđelje ne ostaje bez znaka svojeg božanskog podrijetla. Zar nije čudo što se možemo otrgnuti iz Sotoninog ropstva? Neprijateljstvo prema Sotoni nije prirodno ljudskom srcu; ono je usađeno Božjom milošću. Kad se onaj koji je bio podvlašćen upornoj, kolebljivoj volji, oslobodi i cijelim srcem podčini Božjoj privlačnoj sili, ostvareno je čudo; isto je tako i kad čovjek koji je bio u velikoj zabludi shvati moralnu istinu. Svaki put kad se neka duša obrati i nauči ljubiti Boga i držati Njegove Zapovijedi, ispunjava se Božje obećanje: “I dat ću vam novo srce, i nov duh udahnut ću u vas.” (Ezekiel 36,26) Promjena ljudskog srca, preobražaj ljudskog karaktera čudo je što otkriva Spasitelja koji uvijek živi i radi na spašavanju duša. Dosljedan je život u Kristu veliko čudo. U propovijedanju Božje riječi, znak koji će se pokazati sada i uvijek jest prisutnost Svetoga Duha, koji pretvara riječ u obnavljajuću silu za one koji je slušaju. To je Božji svjedok pred svijetom o božanskom poslanju Njegovog Sina.

Oni koji su željeli znak od Isusa nevjerstvom su tako otvrdnuli svoje srce da u Njegovom karakteru nisu prepoznali Božji lik. Nisu htjeli vidjeti kako je Njegovo poslanje bilo ispunjenje Pisma. U priči o bogatašu i Lazaru Isus je rekao farizejima: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16,31) Nikakav znak koji bi im se mogao dati na nebu ili zemlji ne bi im bio od koristi.

Isus je “uzdahnuo iz dna duše” i, okrenuvši se od skupine sitničara, ponovno ušao u lađu sa svojim učenicima. U mučnoj tišini opet su prešli preko jezera. Nisu se vratili na mjesto koje su napustili, već su se usmjerili prema Betsaidi u čijoj je blizini bilo nahranjeno pet tisuća ljudi. Kad su stigli na drugu stranu, Isus je rekao: “Čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog.” Hebreji su još od Mojsijeva vremena imali običaj ukloniti kvasac iz svojih domova za vrijeme praznika Pashe, jer su bili naučeni smatrati ga znamenjem grijeha. Ipak učenici nisu razumjeli Isusa. Prilikom svojeg iznenadnog odlaska iz Magdale zaboravili su ponijeti kruh, pa su sa sobom imali samo jedan komad. Razumjeli su da se Krist poziva na ovu okolnost upozoravajući ih da ne kupuju kruh od farizeja ili saduceja. Njihov nedostatak vjere i duhovnog pronicanja često ih je dovodio do sličnih pogrešnih razumijevanja Njegovih riječi. Sad ih je Isus prekorio što su mislili da se On, koji je nahranio tisuće s malo riba i ječmenih kruhova, u ovoj svečanoj opomeni pozvao samo na zemaljsku hranu. Prijetila je opasnost da lukavo rasuđivanje farizeja i saduceja prožme Njegove učenike nevjerstvom kao kvascem, navodeći ih da olako razmišljaju o Kristovim djelima.

Učenici su bili skloni misliti da je njihov Učitelj trebao ispuniti zahtjev za znakom na nebu. Vjerovali su da je On imao potpunu mogućnost to učiniti i da bi takav znak ušutkao Njegove neprijatelje. Nisu razabrali licemjerstvo ovih sitničara.

Mjesecima nakon toga, “kad se skupilo golemo mnoštvo naroda, tako da su jedni drugima gazili noge”, Isus je ponovio isto učenje. “Isus poče govoriti najprije svojim učenicima: Čuvajte se farizejskog kvasca, to jest licemjerja!” (Luka 12,1)

Kvasac stavljen u tijesto djeluje neosjetno, mijenjajući čitavu količinu u skladu sa svojom naravi. Ako se tako dopusti licemjerju da živi u srcu, ono prožima karakter i život. Jedan uočljiv primjer farizejskog licemjerja Krist je već ukorio optužujući primjenu korbana kojim se prikrivalo zanemarivanje dužnosti djece takozvanom darežljivošću prema Hramu. Književnici i farizeji neprimjetno su podmetali prijevarna načela. Prikrivali su stvarnu namjeru svojih doktrina i koristili svaku priliku da ih vješto utisnu u misli svojih slušatelja. Ova lažna načela, kad se jednom prihvate, djeluju kao kvasac u tijestu, prožimajući i mijenjajući karakter. Ovo prijevarno učenje učinilo je da narod tako teško prihvati Kristove riječi.

Isti utjecaji djeluju i danas preko onih koji pokušavaju Božji zakon objasniti usklađujući ga sa svojim postupcima. Ova vrsta ljudi ne napada Zakon otvoreno, već uvodi spekulativne teorije koje potkopavaju njegova načela. Oni ga objašnjavaju tako da uništavaju njegovu snagu.

Licemjerstvo farizeja bilo je proizvod sebičnosti. Proslavljanje sebe samih bilo je cilj njihovog života. To ih je dovelo do toga da izvrću i pogrešno primjenjuju Pismo i zaslijepilo ih je u odnosu na cilj Kristove misije. Čak su se i Kristovi apostoli nalazili u opasnosti da gaje ovo podmuklo zlo. Oni koji su se ubrajali u Isusove sljedbenike, ali nisu napustili sve da bi postali Njegovi učenici, u velikoj mjeri podlegli su utjecaju farizejskog rasuđivanja. Oni su se često kolebali između vjere i nevjere i nisu prepoznali bogatstva mudrosti skrivene u Kristu. Čak i učenici, premda su naoko napustili sve zbog Isusa, u srcu nisu prestali tražiti za sebe nešto veliko. Takav duh potaknuo je svađu oko toga tko će biti najveći. On se postavio između njih i Krista, čineći ih tako malo suosjećajnima s Njegovim poslanjem samopožrtvovnošću, i tako sporima da razumiju tajnu otkupljenja. Kao što će kvasac, ako se ostavi da dovrši svoj rad, izazvati pokvarenost i raspadanje, tako će i sebičan duh, ako se gaji, izazvati oskvrnuće i uništenje duše.

Koliko je među Kristovim sljedbenicima danas, kao i u stara vremena, raširen ovaj podmukli, varljivi grijeh! Kako je često naša služba Kristu i naša zajednica jednog s drugim narušena tajnom željom za uzdizanjem svoga “ja”! Kako spremno dolazi misao da sami sebi čestitamo, i želja za ljudskim odobravanjem! Samoljublje, želja za lakšim putom od onoga koji je Bog odredio vodi k zamjeni božanskih pravila ljudskim teorijama i predajom. Riječi Kristove opomene izgovorene su Njegovim učenicima: “Čuvajte se kvasca farizejskoga.”

Kristova je vjera čista iskrenost. Revnost za Božju slavu je pobuda usađena Svetim Duhom i samo uspješno djelovanje Duha može usaditi ovu pobudu. Jedino Božja sila može otkloniti sebičnost i licemjerje. Takva je promjena znak Njegovog djelovanja. Kad vjera koju prihvaćamo razori sebičnost i prijetvornost, kad nas vodi da tražimo Božju slavu, a ne svoju, možemo biti sigurni da je to pravi put. “Oče, proslavi ime svoje!” (Ivan 12,28) bilo je osnovno pravilo Kristovog života i, ako Ga slijedimo, ono će biti osnovno pravilo i našeg života. On nam zapovijeda da živimo “kako je on živio”, i “ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo” (1. Ivanova 2,6.3).