Božanski Pastir

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 10,1-30

“Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce.” “Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce.”

Slikama iz svakidašnjeg života Isus je ponovno našao pristup umu svojih slušatelja. Utjecaj Duha povezao je s hladnom, osvježavajućom vodom. Sebe je prikazao kao svjetlost, izvor života i radost za prirodu i čovjeka. Sad je krasnom pastirskom slikom prikazao svoju vezu s onima koji Ga vjeruju. Nijedna slika nije bila poznatija Njegovim slušateljima od ove, i Kristove su je riječi zauvijek povezale s Njim. Učenici više nisu mogli gledati pastire kako se brinu za svoja stada, a ne sjetiti se Spasiteljeve pouke. Oni će vidjeti Krista u svakom vjernom pastiru, a sebe u svakom bespomoćnom i ovisnom stadu.

Ovu je sliku prorok Izaija primijenio opisujući utješnim riječima Mesijino djelo: “Glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: Evo Boga vašega! … Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju.” (Izaija 40,9-11) David je pjevao: “Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.” (Psalam 23,1) A Sveti je Duh preko Ezekiela objavio: “Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti. … Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu. … I sklopit ću s njima Savez mira. … I neće više biti plijenom narodima … nego će mirno živjeti, i nitko ih neće plašiti.” (Ezekiel 34,23.16.25.28)

Krist je primijenio ova proročanstva na sebe i pokazao suprotnost između svojega karaktera i karaktera izraelskih vođa. Farizeji su upravo otjerali jednoga iz tora jer se usudio svjedočiti o Kristovoj moći. Oni su otjerali jednu dušu koju je pravi Pastir privlačio k sebi. Ovim su pokazali kako ne poznaju zadaću što im je povjerena te kako su nedostojni povjerenja da se nazivaju pastiri stadu. Isus je sada razlučio njih i dobrog Pastira i pokazao na sebe kao na stvarnog čuvara Gospodnjeg stada. Pa ipak, prije nego što je to učinio, govorio je o sebi primjenjujući drugu sliku.

On je rekao: “… Tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjestu, on je lopov i razbojnik. Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca.” Farizeji nisu razabrali da su ove riječi izgovorene protiv njih. Pošto su o njihovom značenju prosuđivali u svojim srcima, Isus im je otvoreno rekao: “Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Lopov ne dolazi, osim da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.”

Krist je vrata Božjeg tora. Kroz ova vrata sva Njegova djeca, od najranijih vremena, nalazila su ulaz. U Kristu, kao što je to prikazano u slikama, kao što je naviješteno u simbolima, kao što je jasno prikazano u proročkim objavama, kao što je otkriveno u poukama Njegovim učenicima i u čudima što ih je činio za sinove ljudske, gledali su “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29), i kroz Njega su dovedeni u tor Njegove milosti. Mnogi su dolazili ističući druge ciljeve za vjeru svijeta; ustanovljavali su se obredi i sustavi uz pomoć kojih su se ljudi nadali da će primiti opravdanje i pomirenje s Bogom, i tako naći pristup u Njegov tor. Međutim, Krist predstavlja jedina vrata; i svi koji su uspostavili nešto da zauzme Kristovo mjesto, svi koji su pokušali ući u tor nekim drugim načinom, jesu lupeži i hajduci.

Farizeji nisu ušli na ta vrata. Oni su se uvukli u tor nekim drugim putom, osim Krista, i nisu izvršavali djelo pravog pastira. Svećenici i poglavari, književnici i farizeji uništili su životne pašnjake i zagadili izvore vode života. Nadahnute riječi vjerno opisuju te lažne pastire: “Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite.” (Ezekiel 34,4)

Kroz sve vjekove filozofi i učitelji davali su ovom svijetu teorije kojima su željeli ispuniti potrebe duše. Svaki mnogobožački narod imao je svoje velike učitelje i vjerske sustave, koji su nudili neko drugo sredstvo spasenja a ne Krista, skrećući oči ljudi s Očevog lica i puneći njihova srca strahom od Onoga tko im je davao samo blagoslov. Težnja njihovog djelovanja bila je da uskrate Bogu ono što je Njegovo i po stvaranju i po otkupljenju. Ovi lažni učitelji isto tako uskraćuju i čovjeka. Milijuni ljudskih bića robuju lažnim religijama u okovima ropskog straha i tupe ravnodušnosti, mučeći se kao tegleće životinje, lišeni nade, radosti i istinskog prava, ostajući samo s nejasnim strahom od budućnosti. Jedino Radosna vijest o Božjoj milosti može uzdignuti dušu. Razmišljanje o Božjoj ljubavi objavljenoj u Njegovom Sinu pokrenut će srce i kao ništa drugo uzdići duševne snage. Krist je došao kako bi obnovio Božju sliku u čovjeku; i onaj tko odvraća ljude od Krista, odvraća ih od izvora pravog razvitka; takav ih prijevarom lišava svake nade, cilja i slave života. On je lupež i hajduk.

“Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca.” Krist je vrata i pastir. On ulazi kroz samoga sebe. Svojom žrtvom On je postao pastir ovcama. “Njemu vratar otvara, a ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van. Kad god izvede sve ovce, krene pred njima i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas.”

Od svih stvorenja ovca je jedna od najbojažljivijih i najbespomoćnijih pa je na Istoku pastirovo staranje za stado neumorno i neprekidno. U stara vremena izvan utvrđenih gradova bilo je malo sigurnosti. Pljačkaši iz skitačkih pograničnih plemena ili grabljive zvijeri iz svojih skrovišta u stijenama čekali su u zasjedi da oplijene stada. Pastir je budno motrio na ono što mu je povjereno, znajući da tako izlaže svoj život opasnosti. Jakov koji je čuvao Labanova stada na haranskim pašnjacima, rekao je opisujući svoj neumoran, mukotrpan rad: “Često sam danju skapavao od žeđe, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.” (Postanak 31,40) Zbog toga se i David, čuvajući stado svog oca, goloruk sukobio s lavom i medvjedom spasivši iz njihovih čeljusti ukradeno janje.

Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i divlje uvale, na travna skrovišta kraj rijeke, dok ga čuva u planinama tijekom osamljenih noći, štiteći ga od pljačkaša, nježno se starajući za bolesne i slabe u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privrženost sjedinjuje ga sa stvorenjima za koja se stara. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku ovcu. Svaka ima svoje ime i odaziva se prema svojem imenu na pastirov zov.

Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski pastir poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelom svijetu. “Vi, ovce moje, vi ste stado paše moje, a ja sam Bog vaš — riječ je Jahve Gospoda.” Isus kaže: “Imenom sam te zazvao; ti si moj!” “Gle, u dlanove sam te svoje urezao.” (Ezekiel 34,31; Izaija 43,1; 49,16)

Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On nas zna sve po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog njezinog stanovnika. On je ponekad davao upute svojim slugama da pođu u određenu ulicu u određenom gradu, u tu i tu kuću i pronađu jednu od Njegovih ovaca.

Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju je Spasitelj umro. Bol svake duše dira Njegovo srce. Svako preklinjanje za pomoć dopire do Njegova uha. On je došao privući sve ljude k sebi. On im nalaže: “Hajdete za mnom!”, a Njegov Duh djeluje na njihova srca kako bi ih privukao da dođu k Njemu. Mnogi odbacuju mogućnost da budu privučeni. Isus zna tko su oni. On također zna one koji rado čuju Njegov zov i spremni su doći zbog Njegovog pastirskog staranja. On kaže: “Poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene.” On se brine za svaku od njih kao da ne postoji nijedna druga na licu zemaljskom.

“On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van … i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas.” Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce. On se ne oslanja na silu ili strah, većih zove idući ispred njih. Tako čini i Spasitelj-Pastir sa svojim ovcama. Pismo kaže: “Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.” Preko proroka Isus objavljuje: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” On nikoga ne primorava da ide za Njim. “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi”, kaže On. (Psalam 77,21; Jeremija 31,3; Hošea 11,4)

Strah od kazne ili ljubav prema vječnoj nagradi nije ono što navodi Kristove učenike da Ga slijede. Oni promatraju Spasiteljevu neusporedivu ljubav, otkrivenu kroz Njegov boravak na Zemlji, od jasala u Betlehemu do križa na Golgoti, a Njegova pojava privlači, omekšava i pokorava dušu. Ljubav se budi u srcu onih koji promatraju. Oni čuju Njegov glas i slijede Ga.

Kao što pastir ide ispred svojih ovaca, susrećući se prvi s opasnostima na putu, tako čini i Krist sa svojim narodom. “Kad god izvede sve ovce, krene pred njima.” Put prema Nebu osvećen je Spasiteljevim stopama. Staza može biti strma i neravna, ali Isus je već njome prošao i Njegova su stopala ugazila oštro trnje da bi učinio naš put lakšim. Svaki teret koji smo pozvani ponijeti i On je sâm nosio.

Premda se uznio na Nebo u Božju nazočnost dijeleći prijestolje svemira, Isus nije ništa izgubio od svoje suosjećajne naravi. Danas je isto nježno, suosjećajno srce otvoreno za sve patnje čovječanstva. Ruka koja je bila probodena, danas je ispružena da mnogo obilnije blagoslovi Njegov narod koji je na svijetu. “One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke.” Duša koja se predala Kristu u Njegovim je očima dragocjenija od cijeloga svijeta. Spasitelj bi prošao kroz samrtne muke na Golgoti da bi samo jedan čovjek mogao biti spašen za Njegovo kraljevstvo. On nikada neće napustiti čovjeka za koga je umro. Ako Ga Njegovi sljedbenici ne odluče napustiti, On će ih čvrsto držati.

U svim našim kušnjama imamo sigurnog Pomoćnika. On nas neće ostaviti same da se borimo s kušnjama, da se borimo sa zlom i na kraju budemo slomljeni teretom i tugom. Premda je sada skriven od očiju smrtnika, uho vjere može čuti Njegov glas kako govori: “Ne boj se, jer ja sam s tobom.” “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 1,18) Ja sam podnio vaše žalosti, iskusio vaše borbe, sretao se s vašim kušnjama. Ja poznajem vaše suze, jer sam i sâm plakao. Poznajem boli koje su tako duboke da se ne mogu povjeriti nijednom ljudskom uhu. Ne mislite da ste napušteni i ostavljeni. Premda vaša bol nije taknula nijednu osjetljivu strunu nekog srca na Zemlji, pogledajte u mene i živite. “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)

Koliko god pastir može voljeti svoje ovce, On još više voli svoje sinove i kćeri. Isus nije samo naš Pastir, On je “Otac vječni”. On kaže: “Poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca.” (Ivan 10,14.15) Kakva je to izjava — jedinorođeni Sin, On koji je u Očevom naručju, On koga je Bog objavio kao “čovjeka, moga srodnika” (Zaharija 13,7) u bliskoj je zajednici s nama; zajednica između Njega i vječnog Boga prikazuje zajednicu između Krista i Njegove djece na Zemlji.

Isus nas voli zato što smo dar Njegovog Oca i nagrada za Njegov rad. On nas voli kao svoju djecu. Čitatelju, On te voli. Sámo Nebo ne može podariti ništa veće, ništa bolje. Stoga imaj povjerenja!

Isus je mislio na ljude po cijelom svijetu koje su zaveli lažni pastiri. Oni koje je On čeznuo sabrati kao ovce svoje paše, rasijani su među vukove i On je rekao: “Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.” (Ivan 10,16)

“Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem.” To znači, moj Otac toliko vas je volio da mene još više voli zato što sam svoj život dao da vas spasim. Ja sam omilio svome Ocu time što sam postao vaša zamjena i sigurnost, što polažući svoj život uzimam vaše obveze, vaše prijestupe.

“Ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Vlast imam dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” Dok je kao član ljudske zajednice bio smrtnik, On je kao Bog bio izvor života za svijet. On se mogao oduprijeti nadiranju smrti i nije se morao podčiniti njezinoj vlasti; ali On je dobrovoljno položio svoj život, da bi iznio na vidjelo život i besmrtnost. On je ponio grijeh svijeta, podnio njegovo prokletstvo, položio svoj život kao žrtvu, da ljudi ne moraju zauvijek umrijeti. “A on je bolesti naše ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,4-6)

Posljednje putovanje iz Galileje

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 9,51-56; 10,1-24

Što se više približavao kraj Kristove službe, to se u Njegovom načinu rada uočavala veća promjena. Ranije je želio izbjeći uzbuđenje i pozornost javnosti. Nije prihvaćao poštovanje naroda, brzo prelazeći iz mjesta u mjesto kad je izgledalo da se oduševljenje za Njega u mnoštvu neobuzdano rasplamsava. Mnogo puta morao je zapovjediti da Ga ne oglašavaju Pomazanikom.

U vrijeme Blagdana sjenica Njegovo je putovanje u Jeruzalem bilo brzo i tajno. Kad su Njegova braća zahtijevala da se javno prikaže kao Mesija, Njegov je odgovor bio: “Moje vrijeme još nije došlo.” (Ivan 7,6) Doputovao je u Jeruzalem neopaženo i ušao u grad neprimijećen i neproslavljen od mnoštva. Ali na Njegovom posljednjem putovanju nije bilo tako. Napustio je Jeruzalem za neko vrijeme zbog zle namjere svećenika i rabina. Ali sad je krenuo natrag, putujući najprometnijim, zaobilaznim putem, čemu je prethodilo takvo objavljivanje Njegova dolaska kakvo se nikada ranije nije zbilo. Išao je ususret prizorima svoje velike žrtve i na njih je morala biti usmjerena pozornost naroda.

“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji.” (Ivan 3,14) Kao što su oči cijelog Izraela bile uprte u podignutu zmiju, simbol određen za njihovo izlječenje, tako sve oči moraju biti upravljene ka Kristu, Žrtvi koja donosi spasenje izgubljenom svijetu.

Pogrešna predodžba o Mesijinu djelovanju i nedostatak povjerenja u Isusov božanski karakter naveli su Njegovu braću da Ga nagovaraju na javno prikazivanje narodu o Blagdanu sjenica. Sada su Ga, sa sličnim porivom, učenici željeli spriječiti da putuje u Jeruzalem. Sjetili su se Njegovih riječi o onome što će Mu se tamo dogoditi, i poznavajući strašno neprijateljstvo vjerskih vođa, bili su skloni svojeg Učitelja odvraćati od tog puta.

Nastaviti svoj put unatoč strahovanju, razočaranju i nevjerstvu svojih voljenih učenika, za Kristovo je srce bila teška zadaća. Bilo je mukotrpno voditi ih u susret boli i razočaranju koji su ih očekivali u Jeruzalemu. Sotona je bio spreman kušati Sina Čovječjeg. Stoga treba li ići u Jeruzalem u sigurnu smrt? Posvuda oko Njega bile su duše gladne kruha života. Na svakom su koraku bili patnici koji su čekali Njegovu riječ iscjeljenja. Djelo što ga je trebalo izvršiti Evanđeljem Njegove milosti tek što je otpočelo. A On je bio u punoj snazi muževnog doba. Zašto da ne krene u široka polja ovog svijeta riječima svoje milosti, dodirom svoje iscjeljujuće moći? Zašto se sâm ne bi radovao pružanjem svjetlosti i radosti milijunima onih koji su bili u tami i tuzi? Zašto prepustiti prikupljanje žetve svojim učenicima, tako slabima u vjeri, koji tako teško razumijevaju i koji su tako spori u djelovanju? Zašto se sada sučeliti sa smrću i ostaviti djelo u njegovom povoju? Neprijatelj koji se u pustinji suočio s Kristom sad Ga je napadao žestokim i lukavim kušnjama. Da je Isus popustio samo za trenutak, da je promijenio svoje ponašanje u najmanjoj pojedinosti u želji da spasi sebe, sotonske bi sile slavile pobjedu, a svijet bi bio izgubljen.

Međutim, Isus “odlučno krenu u Jeruzalem”. Očeva volja bila je jedini zakon Njegovog života. Još u svojem djetinjstvu, za posjeta Hramu, rekao je Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) U Kani, kad je Marija željela da On otkrije svoju čudotvornu silu, Njegov je odgovor bio: “Zar moj čas nije već došao?” Istim riječima odgovorio je svojoj braći kad su Ga nagovarala da ide na Blagdan sjenica. Ali u Božjem je velikom planu bio određen čas Njegovog žrtvovanja za grijehe ljudi, i taj je čas uskoro trebao nastupiti. On neće pokleknuti niti se pokolebati. Njegovi koraci usmjereni su prema Jeruzalemu, u kojem su Njegovi neprijatelji dugo kovali zavjeru da Mu oduzmu život; sada ga On želi položiti. Nepokolebljivo je odlučio svoje korake upraviti k mučenju, odricanju, odbacivanju, osudi i smrti.

Pa On “posla pred sobom glasnike. Oni odu i dođu u jedno samarijansko selo da mu priprave prenoćište”. Ali narod Ga nije htio primiti zato što je putovao u Jeruzalem. Oni su to protumačili kao da Isus više voli Židove, koje su oni ogorčeno mrzili. Da je došao obnoviti hram i bogoslužje na gori Gerizimu, oni bi Ga rado prihvatili; ali On je išao u Jeruzalem, i stoga Mu nisu željeli ukazati nikakvu gostoljubivost. Oni nisu shvatili da su sa svojih vrata otjerali najbolji Dar Neba. Isus je pozivao ljude da Ga prime, On je tražio usluge iz njihovih ruku da bi im se mogao približiti i obasuti ih najbogatijim blagoslovima. Za svaku ljubaznost koja Mu je pokazana, uzvraćao je mnogo dragocjenijom milošću. Ali Samarijanci su sve to izgubili zbog svojih predrasuda i vjerske uskogrudnosti.

Jakov i Ivan, Kristovi vjesnici, bili su vrlo ljutiti zbog uvrede nanesene njihovom Gospodinu. Bili su ispunjeni opravdanim gnjevom jer su Samarijanci tako grubo postupali prema Njemu koji im je ukazao počast svojom prisutnošću. Oni su nedavno bili s Njim na Gori preobraženja i vidjeli Ga proslavljenog od Boga i poštovanog od Mojsija i Ilije. Izražavanje takvog nepoštovanja kakvo su pokazali Samarijanci ne smije — kako su oni mislili — proći bez izrazite kazne.

Došavši k Isusu, prenijeli su Mu riječi naroda, govoreći da su Mu uskratili čak i prenoćište. Smatrali su da Mu je učinjeno veliko zlo i gledajući u daljini goru Karmel, na kojoj je Ilija pobio lažne proroke, rekli su: “Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Bili su iznenađeni kad su vidjeli da su Isusa njihove riječi zaboljele, i još više iznenađeni Njegovim ukorom koji je stigao do njihovih ušiju: “Ne znate vi kakva ste duha! Ta Sin Čovječji nije došao uništiti ljudske živote, nego spasiti.” (Varaždinska Biblija) Otišao je u drugo selo.

Ni u jednom dijelu svoje misije Krist nije prisiljavao ljude da Ga prime. Sotona i ljudi potaknuti njegovim duhom teže da izvrše nasilje nad savješću. Ljudi koji su u savezu sa zlim anđelima lažnom revnošću za pravdom nanose patnje svojim bližnjima, da bi ih preobratili na svoje vjerske zamisli; ali Krist uvijek pokazuje milost, uvijek teži pridobiti očitovanjem svoje ljubavi. On ne može dopustiti pristup duši nijednom suparniku, niti može prihvatiti djelomičnu službu; On želi samo dragovoljnu službu, voljnu predaju srca potaknutu ljubavlju. Ne postoji očitiji dokaz da imamo Sotonin duh od sklonosti da povrijedimo i uništimo one koji ne cijene naš rad ili koji djeluju suprotno našim zamislima.

Svako ljudsko biće — tijelom, dušom i duhom — Božja je svojina. Krist je umro da otkupi sve. Ništa ne može biti uvredljivije za Boga nego kad ljudi u vjerskom zanesenjaštvu nanose patnje onima koji su otkupljeni Spasiteljevom krvlju.

“Isus ode odande i dođe u judejski kraj, s onu stranu Jordana. Mnogo se naroda opet slegne k njemu, te ih je ponovo, prema svom običaju, učio.” (Marko 10,1)

Znatan dio posljednjih mjeseci svoje službe Krist je proveo u Pereji, pokrajini “preko Jordana” u odnosu na Judeju. Mnoštvo Ga je i ovdje pratilo u stopu, kao na početku Njegove službe u Galileji, a On im je ponavljao veći dio svojeg ranijeg učenja.

Kao što je poslao Dvanaestoricu, tako je izabrao još “sedamdesetoricu te ih posla po dvojicu pred sobom u svaki grad i mjesto kamo je kanio doći” (Luka 10,1). Ovi su učenici bili neko vrijeme s Njim pripremajući se za svoj rad. Kad su Dvanaestorica bila poslana na svoju prvu samostalnu zadaću, drugi su učenici pratili Isusa na putu kroz Galileju. Na taj su se način imali prednost prisno družiti s Njim i neposredno primiti upute. Sada je ovaj veći broj također trebao poći na posebnu zadaću.

Upute sedamdesetorici bile su slične onima koje su dane Dvanaestorici; ali zapovijed Dvanaestorici da ne ulaze u neki mnogobožački ili samarijanski grad nije dana sedamdesetorici. Premda su Samarijanci upravo odbacili Isusa, Njegova je ljubav prema njima ostala nepromijenjena. Kad su sedamdesetorica pošla u Njegovo ime, najprije su posjetili samarijanske gradove.

Spasiteljev osobni posjet Samariji i kasnije pohvala milostivog Samarijanca, te zahvalna radost gubavca Samarijanca koji se jedini od desetorice vratio zahvaliti Kristu, imali su veliko značenje za učenike. Pouka se duboko urezala u njihova srca. U nalogu koji im je dao upravo prije svojega uzašašća, Isus je spomenuo Samariju, a i Jeruzalem i Judeju, kao mjesta u kojima trebaju najprije propovijedati Radosnu vijest. Njegovo poučavanje pripremilo ih je za izvršenje ovog naloga. Kad su došli u Samariju u ime svojega Učitelja, našli su narod spreman da ih primi. Samarijanci su čuli o Kristovim riječima pohvale i o Njegovim djelima milosrđa prema ljudima iz njihovog naroda. Uvidjeli su da je On unatoč njihovim grubim postupcima prema Njemu gajio samo misli pune ljubavi za njih, i to je zadobilo njihova srca. Nakon Njegovog uzašašća dobrodošlicom su pozdravili Spasiteljeve vjesnike i učenici su sakupili dragocjenu žetvu među onima koji su nekada bili njihovi najogorčeniji neprijatelji. “On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu.” “U njegovo ime uzdat će se narodi.” (Izaija 42,3; Matej 12,21)

Poslavši sedamdesetoricu, Isus im je zapovjedio, kao što je zapovjedio i Dvanaestorici, da se svojom nazočnošću ne nameću gdje nisu dobrodošli. “U koji god grad uđete i ne prime vas, iziđite na njegove ulice i recite: ‘Čak i prah iz vašega grada, što nam se uhvatio za noge, otresamo sa sebe i ostavljamo vama. Ali ovo znajte: blizu je kraljevstvo Božje.’” To ne trebaju činiti pokrenuti ozlojeđenošću, ili povrijeđenom čašću, već da bi pokazali kako je žalosno odbaciti Gospodnju vijest ili Njegove vjesnike. Odbaciti Gospodnje sluge znači odbaciti samoga Krista.

“Kažem vam”, dodao je Isus, “da će Sodomi biti lakše u onaj Dan nego tome gradu.” Tada su se Njegove misli vratile galilejskim gradovima u kojima je proveo znatan dio svoje službe. Uzviknuo je žalosnim glasom: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila čudesa što su se u vama dogodila, već bi se odavno, obučeni u kostrijet i sjedeći u pepelu, obratili. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama! A ti, Kafarnaume, zar ćeš se do neba dići? Do pakla ćeš biti oboren!”

Tim prometnim gradovima oko Galilejskog mora bili su obilno pruženi najbogatiji nebeski blagoslovi. Dan za danom Knez života dolazio je u njih i iz njih odlazio. Božja slava, koju su čeznuli vidjeti proroci i kraljevi, zasjala je nad mnoštvom koje je u stopu pratilo Spasitelja. Ipak su odbacili nebeski Dar.

Sa željom da prikažu svoju veliku razboritost rabini su upozoravali narod da ne prihvaća novi nauk koji uči ovaj novi učitelj, jer da su Njegova tumačenja i postupci u suprotnosti s učenjima otaca. Narod je imao povjerenja u ono što su svećenici i farizeji učili, umjesto da teži sam razumjeti Božju riječ. Poštovali su svećenike i poglavare, umjesto da poštuju Boga, i odbacivali istinu da bi mogli održati svoje predaje. Mnogi su bili oduševljeni i gotovo uvjereni, ali nisu djelovali po svojem osvjedočenju i nisu se ubrajali u Kristove pristaše. Sotona je napadao svojim kušnjama sve dok svjetlost nije izgledala kao tama. Na taj su način mnogi odbacili istinu koja bi ih spasila.

Vjerni Svjedok kaže: “Evo stojim na vratima i kucam.” (Otkrivenje 3,19) Svaka opomena, ukor i usrdna molba u Božjoj riječi, ili preko Njegovih vjesnika, predstavlja kucanje na vrata srca. To je Isusov glas, a On traži da uđe. Sa svakim kucanjem na koje se ne odgovara, sklonost da se otvori postaje slabija. Ako se danas zanemari djelovanje Svetoga Duha, ono sutra neće biti tako snažno. Srce postaje manje prijemčivo i zapada u pogubnu nesvjesnost o kratkoći života i neprolaznoj vječnosti iza toga. Naša osuda na Sudu neće proizići iz činjenice da smo bili u zabludi, već iz činjenice da smo zanemarili prilike što ih je Nebo slalo da naučimo što je istina.

Kao i apostoli, sedamdesetorica su primila nadnaravne darove kao obilježje svoje službe. Kad je njihov rad bio okončan, vratili su se radosno govoreći: “Gospodine! čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.” Isus je odgovorio: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!”

Isusovom duhu prikazani su prizori iz prošlosti i budućnosti. Vidio je prvo Lucifera kako je bio zbačen s Neba. Promatrao je unaprijed prizore svojih samrtnih muka, kad će pred svim svjetovima biti otkriven karakter varalice. Čuo je uzvik “Svrši se!” (Ivan 19,30) kojim se objavljuje da je otkup izgubljenog ljudskog roda zauvijek osiguran, da je Nebo zauvijek obranjeno od optužbi, prijevara i laži koje Sotona potiče.

Preko križa na Golgoti, s njegovim samrtnim mukama i sramotom, Isus je unaprijed vidio veliki posljednji dan u koji će knez sila tame doživjeti svoje uništenje na Zemlji, tako dugo upropaštavanoj njegovom pobunom. Isus je gledao zauvijek svršeno djelo zla i Božji mir koji ispunjava Nebo i Zemlju.

Stoga ubuduće Kristovi sljedbenici trebaju gledati Sotonu kao pobijeđenog neprijatelja. Na križu je Isus trebao za njih izvojevati pobjedu i želio je da je prihvate kao svoju vlastitu pobjedu. “Eto”, rekao je, “dao sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijateljskom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.”

Svemoćna sila Svetoga Duha predstavlja obranu svake ponizne duše. Nijednom koji u kajanju i vjeri potraži Njegovu zaštitu Krist neće dopustiti da padne pod utjecaj neprijateljeve sile. Spasitelj je kraj onih koji su u kušnji i u poteškoćama. S Njim ne postoji neuspjeh, gubitak, nemogućnost ili poraz; mi možemo sve kroz Njega koji nam daje snagu. Kad dođu kušnje i nedaće, ne čekajte da svladate sve poteškoće, već gledajte na Isusa, svojeg Pomoćnika.

Postoje kršćani koji previše razmišljaju i govore o Sotoninoj sili. Oni razmišljaju o svojem neprijatelju, mole se spominjući njega, govore o njemu i u njihovoj mašti on postaje sve veći i veći. Istina je da je Sotona moćno biće; ali, hvala Bogu, mi imamo silnog Spasitelja koji je s Neba zbacio zloga! Sotona je zadovoljan kad veličamo njegovu silu. Zašto ne govoriti o Isusu? Zašto ne veličati Njegovu moć i Njegovu ljubav?

Dúga obećanja koja okružuje prijestolje na visini vječno je svjedočanstvo o tome da “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) To svjedoči svemiru da Bog neće nikada napustiti svoj narod u njegovoj borbi sa zlom. To nam je čvrsto obećanje o snazi i zaštiti dokle god bude trajalo samo prijestolje.

Isus je dodao: “Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego što su vaša imena zapisana na nebesima!” Nemojte se radovati posjedovanju sile, da ne smetnete s uma svoju ovisnost o Bogu. Čuvajte se da vas ne zahvati pretjerano samopouzdanje i da ne radite u svojoj sili, a ne u duhu i sili svojega Učitelja. “Ja” je uvijek spremno sebi pripisati zasluge i za najmanji uspjeh koji se postiže u radu. “Ja” prima laskanja i uzdiže se, te tako zanemarujemo drugima pokazati da je Bog sve i u svemu. Apostol Pavao kaže: “Jer kad god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,10) Kad shvaćamo svoju slabost, učimo se ovisiti o sili koja nije naša. Ništa ne može tako silno izvršiti ujecaj na srce kao stalni osjećaj odgovornosti prema Bogu. Ništa ne dopire tako potpuno do najdubljih pobuda naših postupaka kao svijest o Kristovoj ljubavi koja prašta. Mi trebamo uspostaviti vezu s Bogom jer ćemo se tada ispuniti Svetim Duhom koji će nas osposobiti da dođemo u dodir s našim bližnjima. Tada se radujte što ste kroz Krista postali povezani s Bogom, što ste postali članovi nebeske obitelji. Dok budete gledali iznad sebe, stalno ćete imati osjećaj slabosti ljudske naravi. Ukoliko manje ugađate svome “ja”, jasnije ćete i potpunije shvatiti savršenstvo svojega Spasitelja. Ukoliko se ćvršće povežete s izvorom svjetlosti i sile, utoliko će vas obasjati veća svjetlost i utoliko ćete dobiti veću silu da radite za Boga. Radujte se što ste jedno s Bogom, jedno s Kristom i cijelom nebeskom obitelji.

Dok su sedamdesetorica slušala Kristove riječi, Sveti Duh je u njihov um utiskivao živu stvarnost i zapisivao istinu na pločama duše. Premda ih je okruživalo mnoštvo, osjećali su se kao da su sami s Bogom.

Znajući da su primili nadahnuće tog trenutka, “zatitra od veselja u Duhu Svetom te reče: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti.’”

Uvaženi ljudi u svijetu, takozvani veliki i mudri, sa svom svojom hvaljenom mudrošću ne mogu shvatiti Kristov karakter. Oni su sudili o Njemu po Njegovom vanjskom izgledu, po poniženju koje je palo na Njega kao na ljudsko biće. Ali ribarima i carinicima bilo je dano da vide Nevidljivoga. Čak ni učenici nisu mogli razumjeti sve što im je Isus želio otkriti, ali s vremenom, kako su se podčinjavali sili Svetoga Duha, njihovi su umovi postali prosvijetljeni. Shvatili su da je moćni Bog, odjeven u ljudsko obličje, prebivao među njima. Isus se radovao što je ova spoznaja, koju nisu posjedovali mudri i razboriti, otkrivena ovim skromnim ljudima. Dok je iznosio učenja starozavjetnih spisa i primjenjivao ih na sebe i svoje djelo pomirenja, često su bili probuđeni Njegovim Duhom i podignuti u nebesko ozračje. O duhovnim istinama o kojima su govorili proroci oni su imali jasnije razumijevanje nego sami pisci izvornog djela. Kasnije će čitati spise Starog zavjeta, ne kao nauk književnika i farizeja, ne kao kazivanje mudraca koji su umrli, već kao novu objavu od Boga. Gledali su Onoga “kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Ivan 14,17)

Kristov Duh čini naše srce nježnim i pokornim, i to je jedini način na koji možemo steći savršenije razumijevanje istine. Duša mora biti očišćena od taštine i oholosti, i oslobođena svega što ju je obuzimalo, i Krist se mora ustoličiti u njoj. Ljudski nauk previše je ograničen da bi shvatio otkupljenje. Plan otkupljenja je tako dalekosežan da ga filozofija ne može objasniti. On će uvijek ostati tajnom koju ni najdublje razmišljanje ne može dokučiti. Nauk o spasenju ne može se objasniti, on se može upoznati samo iskustvom. Jedino onaj koji uočava svoju vlastitu grešnost može prepoznati kako je Spasitelj dragocjen.

Pouke što ih je Krist iznosio dok je polako išao putom iz Galileje prema Jeruzalemu sadržavale su mnoge upute. Narod je s čežnjom slušao Njegove riječi. U Pereji, kao i u Galileji, narod je bio manje pod vlašću židovskog fanatizma nego u Judeji, pa je Njegovo učenje našlo odjeka u njihovim srcima.

Tijekom ovih posljednjih mjeseci svoje službe, Krist je ispričao mnoge od svojih usporedbi. Svećenici i rabini su Ga sve žešće progonili, pa je svoje opomene upućene njima zaklonio simbolima. Nisu mogli pogriješiti u pokušaju da proniknu u njihovo značenje, ali ipak u Njegovim riječima nisu mogli naći ništa na čemu bi zasnovali bilo kakvu optužbu protiv Njega. U priči o farizeju i cariniku, samouvjerena molitva: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi”, stoji u oštroj suprotnosti s pokajnikovom molitvom: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,11.13) Na taj način Krist je ukorio licemjerstvo Židova. Zornim prikazom o nerodnoj smokvi i o velikoj večeri pretkazao je nesreću koja će uskoro zadesiti nepokajani narod. Oni koji su prezrivo odbili poziv na evanđeosku gozbu čuli su Njegove riječi upozorenja: “Kažem vam da ni jedan od onih koji bijahu pozvani neće okusiti moje večere.” (Luka 14,24)

Uputa dana učenicima bila je vrlo dragocjena. Usporedba o nametljivoj udovici i o prijatelju koji je tražio kruh u ponoć dala je novu snagu Njegovim riječima: “Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!” (Luka 11,9) Često je njihova kolebljiva vjera bila ojačana sjećanjem na Kristove riječi: “Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Luka 18,7.8)

Krist je ponovio onu divnu usporedbu o izgubljenoj ovci. U svojoj pouci išao je još dalje dok je govorio o izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu. Učenici tada nisu mogli u cijelosti procijeniti snagu tih pouka, ali nakon izlijevanja Svetoga Duha, kad su vidjeli sabiranje neznabožaca i zavidljivu srdžbu Židova, bolje su shvatili pouku o izgubljenom sinu i mogli bolje proniknuti u radost Kristovih riječi: “Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, … jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.” (Luka 15,32.24) Kad su krenuli u ime svojeg Učitelja, suočavajući se s predbacivanjima, siromaštvom i progonstvom, često su snažili svoja srca ponavljajući Njegov nalog izgovoren za ovog posljednjeg putovanja: “Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo! Prodajte svoje imanje i to dajte kao milostinju! Nabavite sebi torbe što ne stare: neprolazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize! Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.” (Luka 12,32-34)