“Lazare, iziđi!”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 10,38-42; Ivanu 11,1-44

Lazar iz Betanije bio je među najpostojanijim Kristovim učenicima. Od njihovog prvog susreta njegova vjera u Krista bila je snažna, njegova ljubav prema Njemu duboka, a i on je Spasitelju bio vrlo mio. Za Lazara je Krist učinio svoje najveće čudo. Spasitelj je blagoslivljao sve koji su tražili Njegovu pomoć; On voli cijeli ljudski rod, ali s nekima je povezan osobito nježnim vezama. Njegovo je srce bilo povezano čvrstim vezama ljubavi prema obitelji u Betaniji, pa je za jednog njezinog člana učinio svoje najdivnije djelo.

U Lazarovu je domu Isus često nalazio odmor. Spasitelj nije imao svojeg doma i ovisio je o gostoprimstvu svojih prijatelja i učenika, pa Mu je često, kad je bio umoran i željan ljudskog prijateljstva, bilo drago naći utočište u ovom mirnom domu, daleko od sumnjičenja i ljubomore srditih farizeja. Ovdje je nalazio iskrenu dobrodošlicu i čisto, sveto prijateljstvo. Ovdje je mogao govoriti jednostavno i sasvim slobodno, znajući da će se Njegove riječi shvatiti i cijeniti.

Naš Spasitelj je cijenio tihi dom i pažljive slušatelje. On je čeznuo za ljudskom nježnošću, ljubaznošću i toplinom. Oni koji su prihvaćali nebesku poduku, koju je On uvijek bio spreman dati, bili su vrlo blagoslovljeni. Dok je mnoštvo išlo za Kristom preko otvorenih polja, otkrivao im je ljepote svijeta prirode. Težio je da otvori oči njihovog razuma da bi mogli vidjeti kako Božja ruka održava svijet. Da bi pokrenuo uvažavanje Božje dobrote i dobročinstva, pozornost svojih slušatelja usmjerio je na rosu koja nježno pada, na blage pljuskove kiše i na sjajno sunce, podjednako darovano i dobrima i zlima. Želio je da ljudi potpunije shvate pažnju koju Bog poklanja ljudskim oruđima koja je stvorio. Međutim, mnoštvo nije bilo spremno slušati, pa je u domu u Betaniji Krist nalazio odmor od iscrpljujućih sukoba u javnom životu. Tu je zahvalnim slušateljima otvarao knjigu Providnosti. U takvom prisnom razgovoru otkrivao je svojim slušateljima ono što nije pokušavao reći raznolikom mnoštvu. Svojim prijateljima nije imao potrebe govoriti u usporedbama.

Dok je Krist iznosio svoje divne pouke, Marija je sjedila kraj Njegovih nogu kao predana slušateljica puna poštovanja. Jednom prigodom je Marta, zauzeta brigom oko pripreme objeda, došla Kristu govoreći: “Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” To je bilo u vrijeme Kristovog prvog posjeta Betaniji. Spasitelj i Njegovi učenici upravo su stigli sa svojeg zamornog pješačenja iz Jerihona. Marta se brinula da im osigura udobnost i u svojoj brižljivosti zaboravila je ljubaznost koju duguje svojem gostu. Isus joj je odgovorio blagim i strpljivim riječima: “Marta, Marta! … brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.” Marija je u svoj um slagala dragocjene riječi koje su silazile sa Spasiteljevih usana, riječi koje su joj bile dragocjenije od najskupocjenijih zemaljskih dragulja.

To “jedno” što je bilo potrebno Marti bio je blagi duh odanosti, dublje staranje za znanje o budućem besmrtnom životu i vrlinama nužnim za duhovno napredovanje. Trebala se manje brinuti za prolazno, a više za ono što će trajati vječno. Isus želi poučiti svoju djecu da iskoriste svaku priliku kako bi stekli ovo znanje koje će ih učiniti mudrima za spasenje. Kristovom djelu potrebni su promišljeni, uporni djelatnici. Postoji široko polje za Marte s revnošću za djelotvorni vjerski rad. Međutim, neka one najprije sjednu zajedno s Marijom kraj Isusovih nogu. Neka marljivost, točnost i snaga budu posvećeni Kristovom milošću, pa će tada život biti nepobjediva sila na dobro.

Tuga je ušla u mirni dom u kojem se Isus često odmarao. Lazara je pogodila iznenadna bolest i njegove su sestre poručile Spasitelju: “Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš.” Vidjele su snagu bolesti koja je zahvatila njihovog brata, ali znale su da je Isus mogao liječiti sve vrste bolesti. Vjerovale su da će suosjećati s njima u njihovoj žalosti i stoga nisu uputile hitan zahtjev da odmah dođe, već su poslale samo povjerljivu vijest: “Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš.” Mislile su da će On odmah odgovoriti na njihovu poruku i biti s njima čim bude mogao stići u Betaniju.

Nespokojno su očekivale poruku od Njega. Dokle god je iskra života gorjela u njihovom bratu, molile su i čekale da Isus dođe. Ali vjesnik se vratio bez Njega. Ipak, donio je vijest: “Ova bolest nije smrtonosna”, a to im je ulilo nadu za koju su se uhvatile da će Lazar živjeti. Nježno su pokušavale govoriti riječi nade i ohrabrenja gotovo besvjesnom patniku. Kad je Lazar umro, bile su gorko razočarane, ali su osjećale Kristovu milost koja ih je podupirala, i to ih je sačuvalo da ni za što ne okrivljuju Spasitelja.

Kad je Krist čuo vijest, učenicima se učinilo da ju je hladno primio. Nije izrazio žalost koju su očekivali da će pokazati. Pogledavši ih, rekao je: “Ova bolest nije smrtonosna, … već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega.” Dva dana ostao je u mjestu u kojem je bio. Ovo je odgađanje bilo tajna za učenike. Kakva bi utjeha bila Njegova nazočnost tom ožalošćenom domu, mislili su oni. Njegova snažna ljubav prema obitelji u Betaniji bila je dobro poznata učenicima, i bili su iznenađeni što toj žalosnoj vijesti ne pridaje važnost. “Bolestan je onaj koga ljubiš.”

Tijekom ta dva dana činilo se kao da je Isus ovu vijest odstranio iz svojeg uma, jer nije spominjao Lazara. Učenici su razmišljali o Ivanu Krstitelju, Isusovom preteči. Pitali su se zašto je Isus i pored sile da učini veličanstvena čuda, dopustio da Ivan propada u tamnici i umre nasilnom smrću. Budući da je imao takvu silu, zašto Krist nije spasio Ivanov život? Ovo pitanje su često postavljali farizeji koji su to iznosili kao nepobitan dokaz protiv Kristove tvrdnje da je Božji Sin. Spasitelj je upozorio svoje učenike na nedaće, gubitke i progonstva. Hoće li ih zaboraviti u nedaćama? Neki su se pitali nisu li pogrešno razumjeli Njegovo poslanje. Svi su bili duboko ožalošćeni.

Nakon dva dana čekanja Isus je rekao svojim učenicima: “Hajdemo opet u Judeju!” Učenici su se pitali zašto je Isus, ako je namjeravao poći u Judeju, čekao dva dana. Ali bojazan za Krista i njih osobno sasvim je obuzela njihove misli. Nisu mogli vidjeti ništa drugo do opasnosti na putu kojim je namjeravao poći. “Rabbi,” rekli su, “pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo! Zar dan nema dvanaest sati? — odgovori Isus.” Moj me Otac vodi, i sve dok činim Njegovu volju, moj je život siguran. Dvanaest sati mojeg dana još nije isteklo. Ušao sam u ostatak svojeg dana, ali dokle god preostaje i najmanji dio, ja sam siguran.

“Tko hodi po danu,” nastavio je, “ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga svijeta.” Onaj koji čini Božju volju, koji ide stazom koju je Bog označio, ne može se spotaknuti i pasti. Svjetlost Božjeg Duha koji ga vodi daje mu jasnu predodžbu o njegovoj dužnosti i vodi ga pravo do završetka njegovog djela. “A tko ide po noći, spotiče se, jer nema u sebi svjetla.” Onaj tko ide stazom koju je sâm izabrao, na koju ga Bog nije pozvao, spotaknut će se. Za njega se dan pretvara u noć i ma gdje se nalazio, nije siguran.

“To reče i potom im nastavi: ‘Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim.’” “Naš prijatelj Lazar zaspa.” Kako dirljive riječi! Kako pune sućuti! Misleći na opasnost kojoj će se njihov Učitelj izložiti odlaskom u Jeruzalem, učenici su gotovo zaboravili ožalošćenu obitelj u Betaniji. Ali ne i Krist. Učenici su se osjećali ukorenima. Bili su razočarani što Krist nije puno brže odgovorio na vijest. Došli su u kušnju da pomisle kako On nema nježne ljubavi prema Lazaru i njegovim sestrama, kao što su to mislili, jer bi inače požurio natrag s glasnikom. Ali riječi: “Lazar, naš prijatelj, zaspa” probudile su u njima prave osjećaje. Uvjerili su se da Krist nije zaboravio svoje prijatelje koji pate.

“Učenici mu na to rekoše: ‘Ako spava, Gospodine, bit će zdrav.’ Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spavanju.” Svojoj vjernoj djeci Krist predstavlja smrt kao san. Njihov je život skriven s Kristom u Bogu, i dok ne zatrubi posljednja truba, oni koji umiru spavat će u Njemu.

“Tada im istom reče otvoreno: Lazar je umro. I ja sam veseo radi vas što nisam bio ondje, da porastete u vjeri. Ali, hajdemo k njemu!” Toma nije mogao vidjeti ništa drugo osim smrti koja čeka njegovog Učitelja ako pođe u Judeju, ali zapregnuo je svoj duh i rekao drugim učenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Poznavao je mržnju Židova prema Kristu. Njihova je namjera bila da Ga ubiju, ali ona nije uspjela, zato što Mu je ostalo još malo od određenog vremena. Tijekom ovog vremena Isusa su čuvali nebeski anđeli. Nikakvo Mu se zlo nije moglo dogoditi, čak niti u predjelima Judeje, u kojoj su rabini kovali zavjeru kako da Ga uhvate i ubiju.

Učenici su se začudili Kristovim riječima kad je rekao: “Lazar je umro. I ja sam veseo … što nisam bio ondje.” Je li Spasitelj svojim osobnim izborom izbjegao dom svojih prijatelja koji su patili? Naoko su Marija, Marta i Lazar na umoru bili prepušteni sebi samima. Ali nisu bili sami. Krist je gledao cijeli prizor i nakon Lazarove smrti. Njegova milost pružala je potporu ožalošćenim sestrama. Isus je vidio žalost koja je raspinjala njihova srca, dok se njihov brat borio s moćnim neprijateljem — smrću. On je osjećao svu težinu boli kad je rekao svojim učenicima: “Lazar je umro.” Pa ipak, Krist nije morao misliti samo na voljene iz Betanije, On je morao misliti i na poučavanje svojih učenika. Oni trebaju postati Njegovi predstavnici u svijetu, da bi Očev blagoslov mogao obgrliti sve. Zbog njih je dopustio da Lazar umre. Da ga je povratio iz bolesti u zdravlje, ne bi bilo učinjeno čudo koje je najodređeniji dokaz Njegovog božanskog karaktera.

Da se Krist nalazio u bolesničkoj sobi, Lazar ne bi umro, jer Sotona ne bi imao vlast nad njim. Smrt ne bi mogla uperiti svoju strijelu na Lazara u nazočnosti Darovatelja života. Stoga je Krist ostao po strani. On je pustio neprijatelju da upotrijebi svoju moć, da bi ga mogao odstraniti kao pobijeđenog neprijatelja. On je dopustio da Lazar padne pod vlast smrti, a žalosne su sestre vidjele svojega brata položenog u grobu. Krist je znao da će, dok budu gledale mrtvo lice svojega brata, njihova vjera u Otkupitelja biti okrutno kušana. Ali znao je da će iz borbe, kroz koju su tada prolazile, njihova vjera zasjati još većom snagom. On je podnosio svaki udar boli koji su one izdržale. Nije ih manje volio zato što je čekao, ali je znao da će izvojevati pobjedu za njih, za Lazara, za sebe osobno i za svoje učenike.

“Radi vas … da porastete u vjeri.” Svima koji žele osjetiti vodstvo Božje ruke, trenutak najvećeg obeshrabrenja je vrijeme kad je božanska pomoć najbliža. Oni će se sa zahvalnošću osvrnuti na najmračniji dio svojeg puta. “Gospodin može izbaviti prave štovatelje.” (2. Petrova 2,9) Iz svake kušnje, iz svake nevolje On će ih izvesti s jačom vjerom i bogatijim iskustvom.

Odugovlačeći s dolaskom Lazaru, Krist je imao namjeru pokazati milost onima koji Ga nisu primili. Odugovlačio je kako bi uskrsnućem Lazara iz mrtvih mogao dati svojem tvrdokornom i nevjernom narodu još jedan dokaz da je On doista “uskrsnuće i život”. Nije se želio odreći sveopće nade naroda, sirotih, zabludjelih ovaca doma Izraelova. Njegovo se srce kidalo zbog njihove okorjelosti. U svojoj im je milosti namjeravao dati još jedan dokaz više da je On Obnovitelj, Jedini koji može iznijeti na vidjelo život i besmrtnost. To je trebao biti dokaz koji svećenici neće moći pogrešno protumačiti. To je bio razlog Njegovog oklijevanja da dođe u Betaniju. Ovo čudo — podizanje Lazara iz mrtvih — trebalo je kao kruna svega staviti Božji pečat na Njegov rad i na Njegovu tvrdnju o Njegovom Božanstvu.

Na svojem putu do Betanije Isus je, po svojem običaju, služio bolesnima i nevoljnima. Kad je stigao u grad, poslao je glasnika sestrama s viješću o svojem dolasku. Krist nije odmah ušao u kuću, već je ostao na jednom tihom mjestu kraj puta.

Nametljivi prizori što su ih priređivali Židovi prigodom smrti prijatelja ili rođaka, nisu bili u skladu s Kristovim duhom. On je čuo odjekivanje plača unajmljenih narikača i nije se želio sresti sa sestrama u takvoj zbrci. Među ožalošćenim prijateljima nalazili su se i rođaci ove obitelji, od kojih su se neki nalazili na visokim, odgovornim položajima u Jeruzalemu. Među njima su bili neki od najogorčenijih Kristovih neprijatelja. Krist je znao njihove namjere i stoga se nije odmah pojavio.

Vijest je prenesena Marti tako tiho da je drugi u prostoriji nisu čuli. Ophrvana tugom, Marija nije čula te riječi. Marta je odmah ustala i izišla da sretne svojega Gospodina, a Marija, misleći da je Marta pošla na mjesto na kojem je Lazar sahranjen, sjedila je tiho i nijema od boli.

Marta je požurila ususret Isusu. Njezino je srce lomila bujica suprotnih osjećaja. Na Njegovu je izražajnu licu čitala istu nježnost i ljubav koja je tu uvijek postojala. Njezino povjerenje u Njega bilo je nepokolebano, ali mislila je na svojeg dragog brata koga je i Isus volio. Sa žalošću koja je uskolebala njezino srce zato što Krist nije došao ranije, a ipak s nadom da će čak i sad učiniti nešto da ih utješi, rekla je: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.” Usred pometnje koju su podizale narikače, sestre su stalno ponavljale ove riječi.

S ljudskim i božanskim sažaljenjem Isus je promatrao njezino žalosno i brigom izborano lice. Marta nije imala sklonosti pričati o onome što je prošlo; sve je izrekla dirljivim riječima: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.” Ali gledajući u lice puno ljubavi, dodala je: “Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.”

Isus je ohrabrio njezinu vjeru riječima: “Uskrsnut će brat tvoj.” Njegov odgovor nije imao cilj oživjeti nadu u trenutačnu promjenu. On je Martine misli poveo preko sadašnjeg oživljavanja njezinog brata i usmjerio ih na uskrsnuće pravednika. On je ovo učinio da bi u Lazarovu uskrsnuću mogla vidjeti jamstvo uskrsnuća svih mrtvih pravednika i sigurnost da će to biti ostvareno Spasiteljevom silom.

Marta je odgovorila: “Znam da će uskrsnuti … o uskrsnuću, u posljednji dan.”

Želeći njezinu vjeru još pravilnije usmjeriti, Isus je izjavio: “Ja sam uskrsnuće i život.” U Kristu je iskonski, nepozajmljeni, nestečeni život. “Tko ima Sina, ima život.” (1. Ivanova 5,12) Kristovo Božanstvo je pouzdano obećanje vječnog života svakom vjerniku. “Tko vjeruje u mene,” rekao je Isus, “ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?” Krist ovdje unaprijed gleda u vrijeme svojega drugog dolaska. Tada će umrli pravednici ustati u neraspadljivosti, a živi pravednici uzet će se na Nebo ne vidjevši smrti. Čudo koje će Krist upravo učiniti, uskrsnuće Lazara iz mrtvih, predstavljat će uskrsnuće svih umrlih pravednika. Svojom riječju i svojim djelima On je proglasio sebe Začetnikom uskrsnuća. On, koji će i sâm uskoro umrijeti na križu, stajao je s ključevima smrti, kao pobjednik nad grobom, pokazujući svoje pravo i silu darovati vječni život.

Na Spasiteljeve riječi: “Vjeruješ li ovo?”, Marta je odgovorila: “Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.” Nije shvatila riječi što ih je Krist izgovorio u njihovom cjelovitom značenju, ali priznala je svoju vjeru u Njegovo Božanstvo i svoje povjerenje da On može izvršiti sve što želi.

“Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: ‘Učitelj je ovdje’ — reče joj tiho — ‘i zove te.’” Vijest je izrekla što je tiše mogla, jer su svećenici i poglavari bili spremni uhititi Isusa kad im se pruži prilika. Vika narikača spriječila je da se čuju njezine riječi.

Čuvši vijest, Marija je hitro ustala i s izrazom iščekivanja na licu napustila prostoriju. Misleći da je pošla na grob plakati, ožalošćeni su je pratili. Kad je stigla na mjesto na kojem je Isus čekao, kleknula je kraj Njegovih nogu i drhtavim usnama rekla: “Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.” Teško je podnosila uzvike narikača, jer je čeznula da nasamo razmijeni s Isusom nekoliko mirnih riječi. Međutim, znala je za zlobu i ljubomoru koju su neki od nazočnih u svojim srcima gajili prema Isusu, pa se uzdržala od potpunog izražavanja svoje boli.

“Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši.” On je čitao srca svih okupljenih. Vidio je da je kod mnogih pokazivanje žalosti samo pretvaranje. Znao je da će neki iz ovog skupa, koji sad pokazuju licemjernu žalost, uskoro planirati smrt ne samo za moćnog Čudotvorca već i za onog koji će biti podignut iz mrtvih. Krist je mogao strgnuti s njih odjeću lažne žalosti. Ali, zadržao je svoj pravedni gnjev. Riječi što ih je mogao izgovoriti kao izraz potpune istine nije izgovorio, zbog drage osobe koja je u boli klečala kraj Njegovih nogu i koja je istinski vjerovala u Njega.

“Gdje ste ga položili?” upitao je. “Gospodine — rekoše mu — dođi pa ćeš vidjeti!” Zajedno su krenuli ka grobu. Bio je to žalostan prizor. Lazar je bio vrlo omiljen i njegove sestre su slomljena srca plakale za njim, a njegovi se prijatelji pridružili boli i suzama ožalošćenih sestara. Pred tom ljudskom bijedom i činjenicom da nesretni prijatelji mogu oplakivati mrtvoga dok Spasitelj svijeta stoji kraj njih — “Isus proplaka”. Premda je bio Božji Sin, ipak je uzeo ljudsku narav na sebe i bio pokrenut ljudskom žalošću. Njegovo nježno, sažaljivo srce uvijek je pokrenuto suosjećajnošću prema onima koji pate. On plače s onima koji plaču i raduje se s onima koji se raduju.

Ali Isus nije plakao samo zbog ljudske sućuti prema Mariji i Marti. Njegove su suze iskazivale bol koja je bila visoko iznad ljudske boli kao što je nebo više od zemlje. Krist nije plakao za Lazarom, jer ga je namjeravao pozvati iz groba. On je plakao zato što će mnogi koji su sad plakali za Lazarom uskoro planirati Njegovo ubojstvo, smrt Onoga koji je uskrsnuće i život. Kako li su samo nevjerni Židovi bili nespremni pravilno protumačiti Njegove suze! Neki, koji kao uzrok Njegove boli nisu mogli vidjeti ništa do samo vanjske okolnosti pred Njim, nježno su rekli: “Gledaj kako ga je ljubio.” Drugi, želeći posijati sjeme nevjerstva u srca nazočnih, podsmješljivo su rekli: “Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?” Ako je u Kristovoj moći bilo da Lazara spasi, zašto je dopustio da umre?

Proročkim je okom Krist vidio neprijateljstvo farizeja i saduceja. Znao je da oni unaprijed smišljaju Njegovu smrt. Znao je da će neki od ovih koji su naoko tako suosjećajni uskoro sami sebi zatvoriti vrata nade i vrata Božjega grada. Uskoro se treba dogoditi Njegovo poniženje i raspeće, što će imati za posljedicu razorenje Jeruzalema, a u to vrijeme nitko neće oplakivati mrtve. Odmazda koja treba doći na Jeruzalem jasno Mu je pokazana. Vidio je kako Jeruzalem opsjedaju rimske legije. Znao je da će mnogi koji sad plaču za Lazarom umrijeti tijekom opsade grada i da u njihovoj smrti neće biti nikakve nade.

Krist nije plakao samo zbog prizora koji je bio pred Njim. Teret vjekovne boli ležao je na Njemu. Vidio je strašne posljedice prijestupa Božjeg zakona. Vidio je da u povijesti svijeta, počevši s Abelovom smrti, borba između dobra i zla nije prestala. Gledajući u buduće godine, vidio je patnju i žalost, suze i smrt, koji će biti ljudska sudbina. Njegovo je srce bilo probodeno boli ljudskog roda svih vjekova i svih zemalja. Patnje grešnog ljudskog roda teško su pritiskale Njegovu dušu, a izvor Njegovih suza potekao je kad je zaželio otkloniti sve njihove nevolje.

“Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob.” Lazara su položili u jednu špilju u stijeni i jedan golem kamen bio je stavljen na ulaz. “Dignite kamen!” rekao je Krist. Misleći da samo želi pogledati umrlog, Marta je prigovorila rekavši da je tijelo već četiri dana u grobu i da je raspadanje već započelo. Ova tvrdnja, izrečena prije Lazarova uskrsnuća nije dala nikakve mogućnosti da Kristovi neprijatelji kažu kako je učinjena prijevara. U prošlosti su farizeji širili lažne tvrdnje o najveličanstvenijim izrazima Božje sile. Kad je Krist podigao u život Jairovu kćer, rekao je: “Dijete nije umrlo, već spava.” (Marko 5,39) Pošto je bila bolesna samo kratko vrijeme, a uskrsnuće se zbilo neposredno nakon smrti, farizeji su izjavili da dijete nije niti bilo mrtvo; da je sâm Krist rekao da ono spava. Nastojali su prikazati kao da Krist ne može izliječiti bolest i da su Njegova čuda bila obmana. Ali u ovom slučaju nitko nije mogao poreći da je Lazar bio mrtav.

Kad Gospodin namjerava učiniti neko djelo, Sotona utječe na nekoga da se usprotivi. “Dignite kamen!” rekao je Krist. Koliko je god moguće pripremite put za moje djelo. Ovdje se pokazala Martina samopouzdana i častoljubiva narav. Nije bila voljna da se tijelo u raspadanju iznese na vidjelo. Ljudsko srce sporo razumijeva Kristove riječi i Martina vjera nije shvatila pravo značenje Njegovog obećanja.

Krist je ukorio Martu, ali su Njegove riječi izgovorene vrlo blago. “Ne rekoh li ti … da ćeš vidjeti slavu Božju?” Zašto sumnjaš u moju silu? Zašto rasuđuješ suprotno mojim zahtjevima? Imaš moju riječ. Ako vjeruješ, vidjet ćeš Božju slavu. Prirodne nemogućnosti ne mogu spriječiti djelo Svemogućega. Sumnja i nevjerstvo nisu poniznost. Bezuvjetno vjerovanje u Kristovu riječ prava je poniznost, prava predaja samoga sebe.

“Dignite kamen!” Krist je mogao zapovjediti stijeni da se skloni, i ona bi poslušala Njegov glas. On je mogao zapovjediti anđelima, koji su bili u Njegovoj neposrednoj blizini, da to učine. Na Njegovu zapovijed nevidljive bi ruke uklonile stijenu. Ali stijenuu trebaju ukloniti ljudske ruke. Tako je Krist želio pokazati kako ljudsko treba surađivati s božanskim. Ono što ljudska sila može učiniti, božanska sila nije pozvana učiniti. Bog ne odbacuje ljudsku pomoć. On jača čovjeka i surađuje s njim ako čovjek upotrebljava snagu i sposobnosti koje su mu darovane.

Poslušali su Isusovu zapovijed i uklonili kamen. Sve je učinjeno javno i s ciljem. Svima je pružena prilika da vide kako se ne čini nikakva obmana. U grobu u stijeni ležalo je Lazarovo tijelo, hladno i mirno u smrti. Uzvici narikača umuknuli su. Iznenađena i puna iščekivanja, gomila je stajala oko groba, čekajući da vidi što će uslijediti.

Krist je spokojno stajao ispred groba. Svečana ozbiljnost počivala je na nazočnima. Krist se primaknuo grobu. Podižući svoje oči k Nebu, rekao je: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.” Malo prije Kristovi neprijatelji optuživali su Ga za hulu na Boga i uzimali kamenje da bace na Njega zato što je tvrdio da je Božji Sin. Optuživali su Ga da čini čuda Sotoninom silom. Ali ovdje Krist tvrdi da je Bog Njegov Otac i sa savršenim povjerenjem izjavljuje da je On Božji Sin.

U svemu što je činio Krist je surađivao sa svojim Ocem. Uvijek je pažljivo pokazivao da ne radi neovisno o Njemu; a svoja čuda činio je vjerom i molitvom. Krist je želio da svi znaju o Njegovu odnosu prema Njegovom Ocu. “Oče,” rekao je On, “zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.” Ovdje je učenicima i narodu trebao biti dan najuvjerljiviji dokaz o odnosu koji postoji između Krista i Boga. Njima je trebalo pokazati da Kristova tvrdnja nije bila obmana.

“Rekavši to, viknu jakim glasom: ‘Lazare, iziđi!’” Njegov glas, razgovijetan i moćan, dopro je do ušiju umrloga. Dok je govorio, božansko je prosijavalo kroz Njegovu ljudsku narav. Na Njegovom licu, ozarenom Božjom slavom, narod je mogao vidjeti pouzdanost Njegove sile. Svako je oko bilo prikovano za ulaz u špilju. Svako je uho bilo spremno primiti i najmanji zvuk. S velikim i brižnim zanimanjem svi su iščekivali ispit Kristovog Božanstva, dokaz koji treba potvrditi Njegovu izjavu da je Božji Sin, ili ugušiti nadu za vječna vremena.

U tihom grobu nešto se pokrenulo i onaj koji je bio mrtav stao je na ulazu u grob. Njegove pokrete sputavali su mrtvački povoji kojima je bio obavijen, pa je Krist rekao zapanjenim gledateljima: “Razvežite ga i pustite ga da ide!” Ponovno je pokazano da čovjek treba surađivati s Bogom. Ljudi trebaju raditi za ljude. Lazara su oslobodili, i on je stajao pred mnoštvom; ne kao čovjek ispijen bolešću, sa slabim, klecavim udovima, već kao čovjek u najboljim godinama, u snazi plemenite muževnosti. Njegove su oči sjale razumom i ljubavlju prema svojem Spasitelju. U dubokoj odanosti bacio se pred Isusove noge.

Očevici su u početku stajali nijemi od čuđenja. Zatim je uslijedio neopisiv prizor radosti i zahvalnosti. Sestre su primile povratak svojega brata u život kao Božji dar i, prekidane suzama radosnicama, izrazile su svoju zahvalnost Spasitelju. Ali, dok su se brat, sestre i prijatelji radovali ovom ponovnom susretu, Isus se povukao s mjesta događaja. Kad su potražili Darovatelja života, nisu Ga mogli naći.