Ovaj prima grešnike
Ovo se poglavlje temelji Luki 15,1-10.
Dok su se “carinici i grešnici” okupljali oko Krista, rabini 185 su glasno izražavali svoje nezadovoljstvo. Govorili su: “Ovaj prima grešnike i jede s njima.”
Ovom optužbom željeli su nagovijestiti da Krist uživa u druženju s grešnima i pokvarenima; da Mu ne smeta njiho va zloća. Isus je doista teško razočarao književnike. Zašto čovjek tako uzvišena karaktera izbjegava druženje s njima i ne želi se služiti njihovim metodama poučavanja? Zašto se ponaša tako jednostavno, zašto se kreće među pripadnici ma svih društvenih slojeva? Kad bi On bio pravi prorok, govorili su o Njemu, složio bi se s njima, a prema carinici ma i grešnicima ponašao bi se ravnodušno, kao što i zaslu žuju. Ti čuvari društvenog morala bjesnjeli su što se Onaj s kojim su se stalno sukobljavali, čija je neporočnost života izazivala u njima strahopoštovanje, iako ih je osuđivala, s toliko izrazite naklonosti druži s izopćenicima iz društva. Nisu se slagali s Njegovim metodama. Smatrali su sebe obra zovanima, plemenitima i, prije svega, pobožnima; ali je ova Kristova usporedba razotkrila njihovu sebičnost.- 186
Ljutilo ih je, osim toga, što se oni koji su pokazivali jedino prijezir prema rabinima i koje se nikada nije moglo vidjeti u sinagogama, okupljaju oko Isusa i s napetom pozor nošću slušaju Njegove riječi. Književnici i farizeji osjećali su da ih Njegova neporočna prisutnost osuđuje; pa zašto se, onda, carinici i grešnici okupljaju oko Njega?
Nisu znali da se objašnjenje krije upravo u riječima ko je su izgovorili da bi Ga podcjenjivački opisali: “Ovaj pri ma grešnike.” Duše koje su dolazile k Isusu osjećale su u Njegovoj prisutnosti da i za njih postoji izlaz iz ponora gri jeha. Farizeji su za njih imali samo riječi prijezira i osude; a Krist ih je pozdravljao kao Božju djecu koja su se, istina, udaljila iz Očevog doma, ali su ostala bliska Očevom srcu. Upravo je zbog njihove bijede i njihovog grijeha imao još više suosjećanja prema njima. Što su dalje odlutali od Nje ga, to je dublja bila Njegova čežnja za njima i veća žrtva da ih izbavi.
Sve su to učitelji u Izraelu mogli naučiti iz svetih spisa koje su ponosno čuvali i tumačili. Zar nije David napisao — David, koji je upao u smrtonosni grijeh: “Ko ovca izgublje na ja zalutah: o, potraži slugu svojega.” (Psalam 119,176) Zar nije Mihej prikazao Božju ljubav prema grešnicima kad je rekao: “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilova nju?” (Mihej 7,18)
Izgubljena ovca
Ovom prilikom Krist nije pokušao podsjetiti svoje sluša telje na riječi Biblije, već se pozivao na njihovo životno is kustvo. Prostrana visoravan istočno od Jordana pružala je obilnu pašu stadima, a u klancima i na pošumljenim bre- 187 žuljcima često bi zalutala ovca koju bi pastir s mukom pro nalazio i vraćao u stado. U mnoštvu koje se okupilo oko Isusa bilo je pastira i ljudi koji su svoj novac ulagali u stada krupne i sitne stoke, pa su svi mogli slijediti Njegovu uspo redbu: “Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe?”
Ove duše koje vi prezirete, htio je Isus reći, pripadaju Bogu. I stvaranjem i otkupljenjem one su Njegove, i drago cjene su u Njegovim očima. Kao što pastir voli svoje stado i ne može ostati na miru ako mu samo jedna nedostaje, isto tako, samo u beskrajno većoj mjeri, Bog voli svaku izgub ljenu i odbačenu dušu. Ljudi mogu odbaciti Njegovu ljubav, mogu odlutati od Njega, mogu izabrati drugog gospodara; ipak, pripadaju Njemu i On ih želi vratiti k sebi. Sam Go spodin kaže: “Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka.” (Ezekiel 34,12)
U ovoj usporedbi pastir odlazi tražiti samo jednu ovcu — posljednju koja je nedostajala prilikom brojenja. Prema tomu, da je postojala samo jedna izgubljena duša, Krist bi umro i za tu jednu.
Ovca koja se izgubi iz stada najbespomoćnije je od svih stvorenja. Pastir je mora tražiti, jer se sama ne zna vratiti. Tako je i s dušom koja je odlutala od Boga; ona je isto tako bespomoćna kao i izgubljena ovca i ukoliko joj božanska lju bav ne priskoči u pomoć, nikad se neće uspjeti vratiti k Bogu.
Pastir koji ustanovi da jedna od njegovih ovaca nedo staje, ne gleda bezbrižno svoje stado koje se nalazi u sigur nom zaklonu, niti kaže: “Imam devedeset devet ovaca. Mo rao bih uložiti prevelik napor da idem tražiti zalutalu. Neka 188 se sama vrati, a ja ću otvoriti vrata tora i pustiti je da uđe!” Ne, čim se ovca udalji od stada, pastir je pun straha i bri ge! On broji i ponovo broji svoje stado. Kad se uvjeri da je jedna ovca doista odlutala, ne oklijeva. Ostavlja devedeset devet u toru i polazi u potragu za jednom izgubljenom. Što je mračnija i olujnija noć i opasniji put, to je veća pastiro va briga i to ozbiljnija njegova potraga. On ulaže svaki na por da pronađe izgubljenu ovcu.
S kakvim olakšanjem čuje iz daljine njezin prvi jedva čujni poziv. Idući za zvukom, penje se uz najstrmije padi ne, dolazi do samog ruba ponora i izlaže opasnosti svoj ži vot. I tako traži dok pozivi, sve slabiji, pokazuju da je ovca na kraju svojih snaga. Konačno su njegovi napori nagrađe ni; izgubljena ovca je pronađena. On je tada ne grdi što mu je zadala toliko briga. Ne tjera je bičem. Čak je ne pokuša va ni povesti prema toru. U svojoj radosti uzima drhtavo stvorenje na svoje rame; ako je ozlijeđena ili ranjena, uzima je na ruke, pritišće je na svoje grudi da je toplina njegovog srca vrati u život. Pun zahvalnosti što njegova potraga nije bila uzaludna, nosi je natrag u tor.
Hvala Bogu što Isus nije učinio da moramo zamišljati sliku žalosnog pastira koji se vraća bez ovce! Usporedba ne govori o neuspjehu, već o uspjehu i radosti izbavljenja. U njoj nam je pruženo božansko jamstvo da ni jedna jedina od zalutalih ovaca iz Božjega tora neće biti zaboravljena, ni jedna neće biti ostavljena bez pomoći. Sve koji žele biti iz- bavljeni Krist će izvući iz ponora pokvarenosti i iz trnjaka grijeha.- 189
Klonula dušo, ohrabri se, iako si griješila! Nemoj misliti da će Bog možda oprostiti tvoje prijestupe i dopustiti ti da dođeš k Njemu. Bog je učinio prvi korak. Dok si još bila u pobuni protiv Njega, On je krenuo u potragu za to bom. S nježnim srcem pastira ostavio je devedeset devet i krenuo u divljinu da nađe onu koja se izgubila. Dušu, ozli jeđenu i izranjenu, na rubu smrti, uzima u naručje svoje ljubavi i radosno nosi u siguran zaklon svojeg tora.
Židovi su govorili da se grešnik mora pokajati prije ne go što može uživati Božju ljubav. Po njihovom mišljenju, po kajanje je djelo kojim čovjek zaslužuje naklonost Neba. Upra vo je ta misao navela farizeje da uzviknu puni zaprepašte nja i gnjeva: “Ovaj prima grešnike!” U skladu s njihovim zami slima, On nije smio dopustiti nikome da Mu se približi, osim onima koji su se pokajali. Međutim, u pouci o izgubljenoj ovci Krist govori da se spasenje ne stječe zato što mi traži mo Boga, već zato što Bog traži nas. “Nema razumna, ne ma nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili.” (Rimljanima 3,11.12) Mi se ne kajemo da bi nas Bog mogao zavoljeti, već nam On objavljuje svoju ljubav da bi nas naveo na po kajanje.
Kad je izgubljenu ovcu konačno donio u tor, pastir je svoju zahvalnost izrazio melodičnim, radosnim pjesmama. Sazvao je i svoje prijatelje i susjede govoreći im: “Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!” I tako, kad veliki Pastir ovaca nađe svoju izgubljenu ovcu, i Nebo i zemlja sjedinjuju se u zahvaljivanju i radosti.
“Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jed nog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pra vednika kojima ne treba obraćenja.” Vi, farizeji, htio je reći Krist, smatrate sebe miljenicima Neba. Uvjereni ste u svoju pravednost. Znajte, zato, da se moje poslanje ne odnosi na
190 vas ukoliko mislite da vam pokajanje nije potrebno! One ja dne duše koje su svjesne svojeg siromaštva i svoje grešnosti upravo su duše koje sam došao izbaviti. Nebeski anđeli za interesirani su za te izgubljene duše koje vi prezirete. Vi prigovarate i rugate se kad se jedna od tih duša pridruži meni; ali znajte da se anđeli raduju i da nebeskim dvorovi ma odjekuju pobjedonosne pjesme.
Rabini su imali izreku da na Nebu vlada radost kada bude uništen onaj tko je sagriješio protiv Boga, dok je Isus govo rio da je djelo uništenja strano Bogu; da se cijelo Nebo ra duje kad se Božja slika obnovi u dušama koje je On stvo rio.
Kad se onaj koji je odlutao daleko u grijeh želi vratiti Bogu, suočava se s kritikom i nepovjerenjem. Ima onih koji sumnjaju da je njegovo pokajanje istinsko, ili onih koji go vore u pola glasa: “Nije on ustrajan; sumnjam da će izdržati.” Takve osobe ne obavljaju Božje djelo, već djelo Sotone, koji je tužitelj svoje braće. Služeći se njihovim kriticizmom, Ne častivi se nada da će obeshrabriti dušu i da će je otjerati još dalje od Boga i nade. Neka zato pokajani grešnik raz mišlja o radosti Neba kad se vrati jedna izgubljena duša. Neka počiva u Božjoj ljubavi i neka se ne da obeshrabriti rugali cama i sumnjičenjima farizeja.
Rabini su smatrali da se Isusova usporedba odnosi na carinike i grešnike; ali ona ima i šire značenje. Izgubljenom ovcom Isus ne prikazuje samo pojedinačne grešnike, već i svijet koji je otpao od Boga i bio opustošen grijehom. Ovaj svijet je samo atom među beskrajnim svjetovima kojima Bog upravlja, a ipak je taj mali grešni svijet — jedna izgubljena ovca — dragocjeniji u Njegovim očima od devedeset devet svjetova koji nisu zalutali iz stada. Krist, omiljeni Zapovjed nik u nebeskim dvorovima, ostavio je svoj visoki položaj, 191 odložio slavu koju je imao kod Oca da bi spasio ovaj izgub ljeni svijet. Zbog njega je ostavio bezgrešne svjetove u sve miru, devedeset devet onih koji su Ga ljubili, i došao na ovu Zemlju da bude proboden za naše grijehe, da bude sa- trven za naše opačine (Vidi Izaija 53,5). U svojem Sinu Bog je dao sebe da bi mogao uživati radost primanja izgubljene ovce koja se vraća.
“Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!” (1. Ivanova 3,1) Krist kaže: “Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet” (Ivan 17,18) — da dovrše “što nedostaje Kristovim mukama — za Tijelo njegovo, koje je Crkva.” (Kološanima 1,24) Svaka du- sa koju je Krist izbavio pozvana je da radi u Njegovo ime na spasenju izgubljenih. To djelo bilo je zanemareno u Izra elu. Zar ga i danas ne zanemaruju upravo oni koji sebe sma traju Kristovim sljedbenicima?
Koliko si onih koji su odlutali ti, čitatelju, potražio i vratio u tor? Kad se odvraćaš od onih koji su neprivlačni i ne obe ćavaju mnogo, shvaćaš li da zanemaruješ upravo one duše koje Krist traži? Možda upravo u vrijeme kad se ti odvraćaš od njih imaju najveću potrebu za tvojim suosjećanjem. U svakom mnoštvu koje se okuplja na bogoslužju nalaze se duše koje čeznu za odmorom i mirom. Možda izgleda da vode bezbrižan život, ali one nisu neosjetljive za utjecaj Svetoga Duha. Mnoge među njima mogu se zadobiti za Krista.
Ako se izgubljena ovca ne vrati u tor, ona će lutati dok ne propadne. Mnoge duše padaju u propast samo zato što nema ruke koja je ispružena da ih spasi. Ove zalutale duše možda izgledaju ravnodušne i otvrdnule; ali da su uživale iste prednosti koje su imale druge, možda bi pokazale da- 192 leko veću plemenitost duše i više revnosti za korisnu služ bu. Anđelima je žao tih zalutalih duša. Oni plaču dok su ljudske oči suhe i srca zatvorena za samilost.
O, kako je rijetka duboka, dirljiva samilost prema zalu- talima i iskušanima! O, kad bismo imali više Kristovog du ha, a manje, mnogo manje, sebe i svojeg duha!
Farizeji su shvatili da im je Kristova usporedba upuće na kao prijekor. Umjesto da prihvati njihove kritike na svoj rad, On ih je ukorio zbog zanemarivanja carinika i grešni- ka! On to nije učinio otvoreno, da ne bi zatvorio njihova srca za svoj nauk; ali im je svojim riječima otkrio djelo ko je Bog od njih očekuje i koje su propustili obaviti. Da su se pokazali kao pravi pastiri, ti starješine u Izraelu obavili bi djelo pastira, pokazali bi Kristovu milost i Njegovu lju bav i sjedinili bi se s Njime u Njegovom poslanju. Odbija jući to učiniti, pokazali su da je njihova pobožnost lažna. I danas mnogi odbijaju Kristov ukor; ali ima i onih koje su Njegove riječi osvjedočile. Na takve se nakon Kristovog uz nesenja izlio Sveti Duh i oni su se sjedinili s Njegovim učenici ma u onom istom djelu koje je opisano u usporedbi o iz gubljenoj ovci.
Izgubljena drahma
Posto je ispričao usporedbu o izgubljenoj ovci, Krist je izrekao i drugu govoreći: “Ili koja žena, ako ima deset dra- hmi pa izgubi jednu, ne užeže svjetiljku, ne pomete kuću i ne traži pomnjivo dok je ne nađe?”
Na Istoku su se kuće siromaha obično sastojale od sa mo jedne prostorije, često bez prozora i mračne. Prostorija se rijetko čistila i kovani novac, ako bi pao na pod, brzo bi bio prekriven prašinom i smećem. Da bi se mogao pronaći, čak i po danu, trebalo je upaliti svjetiljku i pažljivo poči stiti cijelu sobu.
Miraz, koji je žena donosila u brak, obično se sastojao 193 od kovanog novca koji je ona čuvala kao svoje najdragocje nije blago, da bi ga poslije predala svojim kćerima. Gubi tak samo jednog od tih komada značio bi ozbiljnu nesreću, a njegovo pronalaženje veliku radost u kojoj su i ženine su sjede rado sudjelovale.
Krist je to i naglasio: “A kad je nađe, zove prijateljice i susjede pa im rekne: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našla izgubljenu drahmu!’ Tako, kažem vam, biva veselje među Bož jim anđelima zbog jednog jedinog grešnika koji se obrati.”
“Ko izgubljene ovce bijaše narod moj, pastiri ih zavedoše, te zalutaše po brdima: moradoše s brda na brežuljke, zaboraviše gdje su im torovi.” (Jere- mija 50,6) “Ko ovca izgubljena ja zalutah: o, po traži slugu svojega, jer zapovijedi tvoje ja ne za boravih.” (Psalam 119,176)
Ova usporedba, kao i prethodna, opisuje gubitak neče ga što se pažljivim traženjem može naći i prouzročiti veliko veselje. Međutim, ove dvije usporedbe opisuju različite sku pine. Izgubljena ovca zna da je izgubljena. Ona je sama na pustila pastira i stado i ne zna se vratiti. Ona prikazuje one koji shvaćaju da su se odvojili od Boga i obavijeni su obla kom zbunjenosti, poniženi i u gorkoj kušnji. Izgubljeni novčić prikazuje one koji su izgubljeni u prijestupima i grije sima, ali nisu svjesni svojeg stanja. Oni su se otuđili od Bo ga, ali to ne znaju. Njihove su duše u opasnosti, ali su nesvjesni toga i bezbrižni. U ovoj usporedbi Krist uči da su čak i oni koji su ravnodušni prema Božjim zahtjevima pred met Njegove milosrdne ljubavi. I njih treba potražiti da bi se mogli vratiti Bogu.- 194
Ovca je odlutala iz stada; bila je izgubljena u pustinji ili na planinama. Drahma je bila izgubljena u kući. Bila je nadohvat ruke, ali se mogla pronaći samo pozornim traže njem.
Ova usporedba sadrži pouku upućenu obiteljima. U do movima često vlada potpuna nebriga o dušama njegovih čla nova. Među njima može biti i onih koji su se udaljili od Bo ga; međutim, u obiteljskim odnosima osjeća se tako malo zabrinutosti hoće li se izgubiti jedan od Božjih povjerenih darova.
Novčić, iako leži u prašini i smeću, i dalje je srebrnjak. Njegova vlasnica ga traži zato što je vrijedan. Tako i svaka duša, iako ponižena grijehom, u Božjim je očima i dalje dra gocjena. Kao što novčić nosi lik i natpis vladara, tako je i čovjeku prilikom stvaranja utisnut lik i natpis Boga; i iako je taj natpis danas pokvaren i napola izbrisan pod utjeca jem grijeha, njegovi tragovi ostaju u svakoj duši. Bog želi vratiti k sebi svaku takvu dušu i obnoviti u njoj lik svoje pravednosti i svetosti.
Žena o kojoj Isus govori marljivo traži svoj izgubljeni novčić. Ona pali svjetiljku i čisti kuću. Uklanja sve što bi joj moglo zasmetati u potrazi. Iako je izgubljen samo jedan novčić, ona neće prestati sve dok ga ne nađe. Tako i u obitelji, ukoliko je jedan član izgubljen za Boga, mora biti uložen svaki mogući napor za njegovo vraćanje. Svi ostali članovi obitelji moraju marljivo i temeljito ispitati sebe. Neka se is pita stvarno ponašanje svih. Neka se ustanovi nije li neka pogreška, neki propust u međusobnim odnosima učinio da se ta osoba učvrsti u svojem nepokajanju.
195 Ukoliko u obitelji neko dijete nije svjesno svojega greš nog stanja, roditelji ne smiju mirovati. Neka zapale svjetilj ke. Neka pretražuju Božju riječ, neka se u njezinom svjetlu temeljito ispita sve u domu da bi se ustanovilo zašto je dijete izgubljeno. Neka roditelji ispitaju svoje srce, neka ispitaju svoje navike i običaje. Djeca su nasljedstvo od Gospodina, i mi smo Njemu odgovorni kako upravljamo Njegovom imo vinom.
Ima očeva i majki koji čeznu za tim da rade u nekom dalekom misijskom polju; mnogi su aktivni u kršćanskom djelu izvan doma, dok su njihova djeca stranci za Spasitelja i Njegovu ljubav. Djelo zadobivanja svoje djece za Krista mnogi roditelji prepuštaju propovjedniku ili učitelju u su- botnjoj školi, ali čineći to zanemaruju odgovornost koju im je Bog povjerio. Odgajanje i podučavanje djece da postanu kršćani najveća je služba koju roditelji mogu obaviti za Bo ga. To je djelo koje zahtijeva strpljiv rad, marljiv i ustrajan napor tijekom cijelog života. Zanemarujući taj posao, poka zujemo da smo nevjerni upravitelji. Bog neće prihvatiti nika kvu ispriku za takvo postupanje.
Ali ni oni koji su krivi za takvo zanemarivanje dužnosti ne trebaju očajavati. Žena koja je izgubila svoj novčić, tra žila ga je uporno sve dok ga nije našla. Neka i roditelji u ljubavi, vjeri i molitvi rade za članove svoje obitelji sve dok ne budu mogli radosno stupiti pred Boga govoreći: “Evo, ja 196 i djeca koju mi Jahve dade.” (Izaija 8,18)
To je pravo misionarsko djelo u domu i ono je isto tako korisno za one koji ga obavljaju kao i za one za koje se čini. Svojom odanom zainteresiranošću za one koji žive u domu mi se pripremamo raditi za pripadnike Gospodnje obitelji s kojima ćemo, ukoliko budu vjerni Kristu, živjeti kroz vječ nost. Prema našoj braći i sestrama u Kristu trebamo poka zati istu zainteresiranost koju kao članovi iste obitelji poka zujemo jedni prema drugima.
“Isus dozva k sebi dječicu te reče: Pustite dječicu da dođu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstvo Božje kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj.’” (Luka 18,16.17)
Bog želi da se na taj način pripremimo i za rad s drugima. Kad se krug naše skrbi proširi i naša ljubav poveća, na sve strane ćemo naći posla za sebe. Božja velika ljudska obitelj obuhvaća cijeli svijet, i nijedan od njezinih članova ne smi je biti zanemaren.
Ma gdje se nalazili, neki izgubljeni srebrni novčić čeka da ga potražimo. A tražimo li ga? Iz dana u dan srećemo se s ljudima koji ne pokazuju nikakvo zanimanje za vjerska pi tanja; razgovaramo s njima, posjećujemo ih; pokazujemo li neko zanimanje za njihovo duhovno dobro? Predstavljamo li im Krista kao Spasitelja koji oprašta grijehe? Ako je naše srce doista zagrijano Kristovom ljubavlju, govorimo li i nji ma o toj ljubavi? Ako to ne činimo, kako ćemo se sresti s tim dušama — izgubljenima, izgubljenima za vječnost — kad se zajedno s njima budemo pojavili pred Božjim prijesto ljem?
Tko može procijeniti vrijednost jedne duše? Ako želite saznati njezinu vrijednost, idite u Getsemani i tamo bdijte zajedno s Kristom tijekom tih sati Njegove agonije, kad su krupne kapi znoja kao krv tekle s Njegova čela. Gledajte Spasitelja visoko na križu. Slušajte Njegov očajnički uzvik: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Marko 15,34) Gledajte Njegovu ranjenu glavu, probodeni bok, iznakažene noge. Sjetite se da je Krist sve stavio na kocku. Radi našeg otkupljenja, cijelo Nebo je dovedeno u opasnost. Kada se u podnožju križa sjetiš da bi Krist položio svoj život i za jed nog jedinog grešnika, tek tada ćeš moći cijeniti vrijednost jedne duše!
197 Ako ste u zajedništvu s Kristom, vi ćete po Njegovom mjerilu ocjenjivati svako ljudsko biće. Vi ćete osjećati pre ma drugima istu duboku ljubav koju Krist osjeća prema va ma. I tada ćete moći zadobiti, a ne natjerati, privući, a ne odbiti one za koje je On umro. Nitko nikada ne bi bio do veden natrag k Bogu da Krist nije uložio osobni napor oko njega; i samo takvim osobnim zalaganjem i mi možemo spašavati duše. Kad vidite one koji odlaze u smrt, nećete počivati u tihoj ravnodušnosti i dokolici. Što je veći njihov grijeh i dublja njihova bijeda, to će ozbiljniji i nježniji biti vaši napori da ih zadobijete. Vi ćete prepoznati potrebe onih koji pate, koji su griješili protiv Boga i koji su natovareni teretom krivnje. Vaše srce ispunit će se suosjećanjem prema njima, i vi ćete im pružiti ruku pomoćnicu. U zagrljaju svo je vjere i ljubavi vi ćete ih dovesti Kristu. Vi ćete bdjeti nad njima i hrabriti ih, i vaša sućut i vaše povjerenje spriječit će ih da odustanu od svoje ustrajnosti u vjeri.
U ovom djelu spremno će surađivati svi nebeski anđeli. Svi izvori Neba na raspolaganju su onima koji se trude da izbave izgubljene. Anđeli će vam pomoći da doprete i do onih najnemarnijih i najtvrđih. I kad se jedan od njih vrati Bogu, cijelo Nebo će se radovati; serafini i kerubini podig nut će svoje zlatne harfe i pjevati hvalu Bogu i Janjetu radi njihove milosti i dobrote prema sinovima ljudskim.
Izgubljen i nađen
Ovo se poglavlje temelji na Luki 15,11-32.
198 Usporedbe o izgubljenoj ovci, izgubljenom novčiću i iz gubljenom sinu vrlo jasno prikazuju Božju ljubav, punu sa žaljenja, prema onima koji su odlutali od Njega. Iako su se odvratili od Boga, On ih ne ostavlja u njihovom jadnom stanju. On je pun milosrđa i nježne sućuti prema onima koji su izloženi kušnjama prepredenog neprijatelja.
U pouci o izgubljenom sinu prikazano je Gospodnje postupanje prema onima koji su nekada poznavali Očevu ljubav i onda dopustili kušaču da ih zarobi i vodi po svojoj volji.
“Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: ‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada!’ Otac im podijeli ima nje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te kre ne u daleku zemlju.”
Ovaj mlađi sin postao je umoran od obuzdavanja u do mu svojeg oca. Smatrao je da mu je sloboda ograničena. Po grešno je tumačio očevu ljubav i brigu pa je odlučio slijediti svoje sklonosti.- 199
Mladić nije priznavao nikakve obveze prema svojem ocu niti mu je izrazio bilo kakvu zahvalnost; a ipak je tražio da kao njegovo dijete dobije dio njegovog imanja. Nasljedstvo koje bi mu bilo dodijeljeno nakon očeve smrti želio je primiti odmah. Važno mu je bilo trenutačno zadovoljstvo i nije mi slio o budućnosti.
Dobivši svoju očevinu, otišao je u “daleku zemlju”, daleko od očevog doma. Imajući obilje novca i slobodu da se po naša kako želi, zanosio se mišlju da će ispuniti sve želje svojeg srca. Nije bilo nikoga da mu kaže: Nemoj to činiti jer ćeš si naškoditi, ili: Učini to jer je tako pravo! Pokvareni prijatelji pomogli su mu da pada sve dublje u grijeh, tako da je ra- suo svoje imanje “provodeći život razvratno”.
Biblija govori o ljudima koji su “umišljajući da su mu dri” postali “ludi” (Rimljanima 1,22); i upravo je to povijest mladića iz ove usporedbe. Bogatstvo koje je sebično zatra žio od svojeg oca rasuo je na bludnice. Uludo je protratio 200 blago svoje mlade muževnosti. Dragocjene godine života, sna ga uma, blistave vizije mladosti, duhovne težnje — sve je iz gorjelo u ognju strasti.
Kad je zavladala velika glad, počeo je osjećati oskudicu te je otišao služiti k nekom čovjeku u onoj zemlji, koji ga je poslao u polja da pase svinje. Za Židova je to bio najniži i najsramotniji posao. Mladić koji se hvalisao svojom slobo dom, našao se u položaju roba. Bio je sputan najtežim lan cima — “sapet u… uža svojih grijeha” (Izreke 5,22). Nestalo je sjaja i blještavila koji su ga privlačili, osjećao je jedino težinu svojih okova. Sjedeći na tlu u toj opustošenoj i glađu pogođenoj zemlji, bez ikakvog društva osim društva svinja, bio je primoran hraniti se ljuskama mahunarki kojima su se hranile životinje. Od veselih prijatelja koji su se okupljali oko njega u danima blagostanja, koji su jeli i pili na njegov račun, nije ostao nijedan da mu pomogne. Gdje je sada nje govo buntovno veselje? Dok je umirivao svoju savjest i otup ljivao svoju osjetljivost, mogao je sebe smatrati sretnim; ali sada, bez novca, neutažene gladi, ponižen i moralno pro pao, oslabljene i kolebljive volje, obamrlih plemenitih osje ćaja, postao je bijedan osamljenik.
Kakvog li opisa pravog stanja grešnika! Iako okružen blagoslovima Njegove ljubavi, grešnik, sklon popuštanju svojim slabostima i grešnim užicima, najviše od svega želi se odvojiti od Boga. Kao i nezahvalni sin, smatra da mu božanski blago slovi s pravom pripadaju. On ih uzima kao nešto što se sa mo po sebi podrazumijeva, ne uzvraća zahvalnošću, ne služi Bogu iz ljubavi. Kao što je Kajin otišao iz Božje blizine da potraži sebi dom; kao što je izgubljeni sin odlutao u “dale ku zemlju”, tako i grešnici misle da će naći sreću ako zabo rave Boga (Rimljanima 1,28).
Bez obzira na vanjski izgled, svaki život, usredotočen na sebe, zapravo je protraćen. Tko god pokušava živjeti bez 201 Boga, troši glavnicu života. Rasipa dragocjene godine svo jeg života, rasipa sposobnosti uma, srca i duše te se sam osuđuje na trajnu propast. Čovjek koji se odvaja od Boga da bi mogao služiti sebi, postaje sluga boga novca. Um koji je Bog stvorio da bude u društvu anđela, srozava se na razi nu tjelesnog i životinjskog ponašanja. To su posljedice služenja sebi.
Ako ste izabrali takav život, tada znate da trošite svoj novac na ono što nije hrana i da radite za ono što vas neće nasititi. Svakako ćete se suočiti s trenucima kad ćete shva titi koliko ste nisko pali. Sami u svojoj “dalekoj zemlji” po stat ćete svjesni svoje bijede i u očaju uzviknuti: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Sveobuhvatna istina krije se u rije čima proroka: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sre ća na do maku, tavori dane u usahloj pustinji.” (Jeremija 17,5.6) Bog “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobri ma, i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5,45), ali ljudi imaju sposobnost da se zaštite i od sunca i od kiše. I tako, iako Sunce pravednosti sja, iako kiše božanske milo sti padaju obilno na sve, mi možemo, odvajajući se od Boga, i dalje živjeti u “usahloj pustinji”. 202
Božja ljubav i dalje čezne za onim tko je odlučio odvo jiti se od Njega i zato se služi različitim utjecajima da ga vrati u Očev dom. Izgubljeni sin je u svojoj bijedi “došao k sebi”. Prijevarna sila koju je Sotona imao nad njim bila je slomljena. Uvidio je da su njegove patnje posljedica njego vih ludosti, te je rekao: “Koliko najamnika u mog oca obi luje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome.” Iako se nalazio u jadnom položaju, uvjerenje da ga otac i dalje voli pružilo je nadu izgubljenom sinu. Ta ga je ljubav i pokrenula da se vrati kući. Prema tomu, sigur nost u Božju ljubav navodi grešnika da se vrati k Bogu. “A ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?” (Rim ljanima 2,4) Svaka ugrožena duša okružena je zlatnim lan cem milosti i sažaljive Božje ljubavi. Gospodin izjavljuje: “Lju bavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jeremija 31,3)
Sin je odlučio priznati svoju krivnju. Otići će k ocu i reći će mu: “Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam vise dosto jan da se zovem tvojim sinom.” I dodat će, pokazujući ka ko je ograničeno njegovo poznavanje očeve ljubavi: “Primi me kao jednog od svojih najamnika!”
Mladić ostavlja krdo svinja i ljuske mahunarki i polazi prema svojoj kući. Drhteći od slabosti, gubeći svijest od gladi, željno kreće na put. Nema plasta da pokrije svoju podera nu odjeću; ali je bijeda svladala njegov ponos i on žuri za- 203 tražiti mjesto sluge u domu u kojemu je nekad bio nasljed nik.
Dok je izlazio kroz vrata očevog doma, taj razdragani, nepromišljeni mladić nije imao ni pojma o boli i čežnji očevog srca. Dok je plesao i gostio se sa svojim razuzdanim prijate ljima, nije ni mislio o sjenci koja se nadvijala nad njegovim domom. A ni sada, dok se umoran i jadan kretao putem ku ći, nije znao da netko očekuje njegov povratak. Ali dok je “još bio daleko”, otac ga je prepoznao. Ljubav ima dobro oko. Ni duge godine grešnog života koje su promijenile njegov izgled nisu mogle skriti očevom oku sinovljevo lice. “Opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata”, prihvati ga u dug, čvrst i nježan zagrljaj.
Otac nije htio dopustiti nijednom prezrivom oku da se ruga bijedi i dronjcima njegovog sina. Skinuo je sa svojih ramena široki, krasni ogrtač i njime prekrio oronuli lik svojeg 204 sina, dok je mladić uz jecaje izgovarao riječi pokajanja go voreći: “Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.” Otac ga je čvrsto zagrlio i uveo u kuću. Nije mu dao priliku da traži mjesto sluge. On je sin koji će biti počašćen najboljim u kući i kojega će spremni sluge i sluškinje poštovati i služiti mu.
Otac je rekao svojim slugama: “‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jede mo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti.”
U svojoj nemirnoj mladosti izgubljeni sin smatrao je oca strogim i surovim. Kako se sada promijenilo njegovo miš ljenje! Tako i oni koje je Sotona zaveo smatraju Boga stro gim i punim zahtjeva. Oni Ga zamišljaju kako samo gleda da bi optužio i kaznio, kako ne želi primiti grešnika sve dok ima neki zakonski izgovor da mu ne pomogne. Njegov za kon oni proglašavaju smetnjom čovjekovoj sreći, teškim jar mom kojega bi se rado riješili. Međutim, oni kojima je Kri stova ljubav otvorila oči, znaju da je Bog pun samilosti. On se ne pojavljuje kao tiransko, osvetoljubivo biće, već kao otac koji čezne za tim da zagrli svojeg pokajničkog sina. I zato grešnik može uskliknuti zajedno s psalmistom: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13)- 205
U ovoj usporedbi nema zajedljivosti, nema prigovaranja izgubljenom sinu zbog njegovog zlog puta. Sin osjeća da mu je prošlost oproštena i zaboravljena, izbrisana zauvijek. Ta ko i Bog kaže grešniku: “Kao maglu rastjerao sam tvoje opa čine i grijehe tvoje poput oblaka.” (Izaija 44,22) “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spo minjati.” (Jeremija 31,34) “Nek bezbožnik svoj put ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7) “U one dane, u vrijeme ono — riječ je Jahvina — tražit ću grijeh Izraelov, ali ga više neće biti; tražit ću opačine judejske, ali ih neće naći. Jer oprostih svima koje sačuvah.” (Jeremija 50,20)
Kakvog li obećanja o Božjoj spremnosti da primi poka- janog grešnika! Jesi li i ti, čitatelju, pošao nekim svojim pu tem? Jesi li odlutao daleko od Boga? Jesi li se pokušao gos- titi plodovima prijestupa, da bi ustanovio da su postali kao pepeo na tvojim usnama? A sada, kad je nestalo tvojega blaga, kad su se izjalovili tvoji životni planovi, kad su propale tvoje nade, sjediš li sam i osamljen? Sada, kad glas koji je već du go govorio tvojem srcu i koji nikad nisi htio slušati odje kuje jasno i određeno: “Ustanite, idite! Ovo nije počivali šte! Zbog nečistoće teško vas uže svezalo.” (Mihej 2,10) Vratite se domu svojeg Oca! On vas poziva govoreći: “Meni se obrati, jer ja sam te otkupio.” (Izaija 44,22) 206
Nemojte slušati neprijateljev prijedlog da se ne vratite Kristu sve dok ne postanete bolji; dok ne budete dovoljno dobri da se vratite Bogu! Ako budete dotad čekali, nikad se i nećete vratiti. Kad Sotona pokaže vaše prljave haljine, po novite Isusovo obećanje:
“A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Kažite neprijatelju da krv Isusa Krista čisti od svako ga grijeha. Neka Davidova molitva postane i vaša: “Poškro pi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!” (Psalam 51,9)
Ustani i idi svojem Ocu! On će ti izići daleko ususret. Ako učiniš samo jedan korak k Njemu u pokajanju, On će se požuriti da te prihvati u svoje naručje beskrajne ljubavi. Njegovo je uho otvoreno za vapaj skrušene duše. Njemu je poznato i kada se tvoje srce prvi put okrenulo Bogu. Nikad nije upućena molitva, ma koliko nesavršena, nikad nije prolivena suza, ma koliko potajna, nikad se nije javila iskre na težnja za Bogom, ma koliko slabašna, da se Božji Duh nije pokrenuo da je zadovolji. Čak i prije nego se molitva izgovori ili težnja srca objavi, milost izlazi od Krista da se sretne s milošću koja djeluje na ljudsko srce.
Vaš nebeski Otac želi skinuti s vas odjeću uprljanu gri jehom. U prekrasnom simboličkom Zaharijinom proročan stvu veliki svećenik Jošua stoji odjeven u prljave haljine pred Gospodnjim anđelom, predstavljajući grešnike. I Gospodin izgovara riječi: “‘Skinite s njega te prljave haljine!’ I reče mu: ‘Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u drago cjenu haljinu!… Stavite mu čist povez oko glave!’ Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene ha ljine u nazočnosti anđelovoj.” (Zaharija 3,4.5) Isto će tako Gospodin odjenuti i tebe u “haljinu spasenja” (Izaija 61,10). “Smirivši se u svojim krajevima, vi ste kao golubica, kojoj su krila posrebrena, a perje joj se zlatni.” (Psalam 68,13 DK) On će te odvesti u svoju kuću za gozbe, a nad tobom će biti Njegova zastava ljubavi (Pjesma 2,4). On sam izjavljuje: “Ako budeš mojim putovima hodio… ti ćeš biti upra vitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja, i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje” — među anđele koji okružuju Njegovo prijestolje (Zaharija 3,7).- 207
“Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zliko vac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodu šan u praštanju.” (Izaija 55,6.7)
“Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.” (Izaija 62,5) “Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Sefanija 3,17) Zemlja i Nebo sjedinit će se u Očevoj pjesmi radosti: “Jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i na đe se.”
Sve dovde u Spasiteljevoj usporedbi nema nekog nesklad nog tona da naruši sklad radosnog prizora; ali sada Krist uvodi novi element. Kad je izgubljeni sin stigao kući, stariji sin “bijaše u polju. Kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednog od slugu i upita ga što je to. ‘Došao ti brat — odgovori — pa tvoj otac zakla ugojeno tele, što opet sina ima zdrava.’ On se razljuti i ne htjede ući.” Stariji brat nije dijelio očev strah niti je čekao da se vrati izgubljeni brat. Zato nije dijelio ni očevu radost zbog njegova povratka. Zvuci veselja nisu budili radost u njego vom srcu. On se kod sluge raspituje za razloge veselja i od govor rasplamsava u njemu ljubomoru. Ne želi ući da bi po zdravio svojega izgubljenog brata. Naklonost pokazanu pre ma izgubljenom sinu on doživljava kao uvredu.
Kad mu je otac prigovorio, otkrila se oholost i zloćud nost njegove naravi. On govori o svojem životu u očevoj kući kao o nizu neplaćenih poslova i onda u pogrešnom svjetlu prikazuje prednosti ukazane sinu koji se upravo vratio. Otvo reno naglašava da je njegova uloga u kući bila prije uloga 208 sluge nego sina. Kad se moglo očekivati da uživa trajnu ra dost u prisutnosti svojeg oca, on se u mislima bavi dobit kom koji će steći svojim besprijekornim životom. Njegove riječi pokazuju da se upravo zbog dobitka odrekao zadovolj stava grijeha. Prema tomu, ukoliko mlađi brat treba sudje lovati u očevim darovima, stariji brat smatra sebe oštećenim. Zato je nezadovoljan prednostima koje je dobio mlađi brat. Jasno pokazuje da ne bi primio izgubljenog sina da je bio na očevom mjestu. Ne priznaje ga čak ni kao brata, već hlad no govori o njemu kao o “tvom sinu”.
Ipak, otac postupa blago i prema njemu. Kaže mu: “Sine, ti si svagda sa mnom i sve je moje tvoje.” Zar ti nisi svih ovih godina koje je tvoj brat proveo kao prognanik uživao prednost da se družiš sa mnom?
Sve što je moglo poslužiti sreći očeve djece, stajalo mu je na raspolaganju u obilnoj mjeri. Sin nije imao potrebe 209 postavljati pitanje darova ili nagrada. “Sve je moje tvoje!” Trebao si samo vjerovati mojoj ljubavi i poslužiti se darom koji ti je u obilnoj mjeri ponuđen!
Jedan sin se privremeno udaljio iz doma, nesvjestan očeve ljubavi. Međutim, sada se vratio i plima radosti odnijela je svaku neugodnu misao: “Jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!”
Je li stariji brat postao svjestan svojega zlog, nezahval nog duha? Je li shvatio da je izgubljeni sin i dalje njegov brat iako se ponašao nedolično? Je li se stariji brat pokajao zbog svoje ljubomore i tvrdoće srca? O tome Krist ništa ne govori. Budući da se priča upravo događala, Kristovi sluša telji su mogli pogađati kakav će joj biti ishod.
Stariji sin je prikazivao neobraćene Židove Kristovog doba, ali i farizeje svih vremena koji su prezrivo gledali na one koje su smatrali carinicima i grešnicima. Smatrali su sebe pravednima, jer nisu pali u najdublje poroke. Krist se suko bio s tim cjepidlakama na njihovom tlu. Kao i stariji sin, i oni su uživali posebne prednosti pred Bogom. Smatrali su sebe sinovima u Božjem domu, ali su bili nadahnuti najam ničkim duhom. Radili su, ali ne iz ljubavi, već zato što su se nadali nagradi. Bog je u njihovim očima bio strogi poslo davac. Oni su vidjeli kako Krist poziva carinike i grešnike da prime obilan dar Njegove milosti — dar koji su rabini htjeli osigurati sebi teškim radom i pokorama — pa su bili uvrijeđeni. Povratak izgubljenog sina, koji je očevo srce is punio radošću, njih je samo pokrenuo da postanu ljubomor ni.
Očev prigovor starijem sinu nježni je poziv koji Nebo upućuje svim farizejima. “Sve je moje tvoje” — ne kao plaća, 210 već kao dar. Kao i izgubljeni sin, i vi ga možete primiti jedino kao nezasluženi dar Očeve ljubavi.
Vlastita pravednost navodi ljude da ne samo pogrešno prikazuju Boga, već i da budu hladnoga srca i kritički ras položeni prema svojoj braći. Stariji sin, u svojoj sebičnosti i ljubomori, bio je spreman vladati svojim bratom, kritizi rati svaki njegov potez i optužiti ga i za najmanji nedosta tak. On je tražio svaku pogrešku svojega brata i svaki je njegov pogrešni postupak preuveličavao. Na taj bi način pokušao opravdati svoj nepomirljivi duh. I danas mnogi čine to isto. Dok neka duša vodi svoje prve bitke protiv poplave kušnji, oni stoje po strani, tvrdoglavi, samovoljni, puni prigovora, optuživački raspoloženi. Oni sebe mogu smatrati Božjom dje com, ali djeluju nadahnuti sotonskim duhom. Svojim po našanjem prema svojoj braći ovi tužitelji stavljaju sebe u po ložaj u kojemu ih Bog ne može obasjati svjetlošću sa svojeg lica.
Mnogi se stalno pitaju: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Me đutim, “objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)
Ovo je služba koju je Bog odabrao — “kidati okove ne pravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu po tlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Izaija 58,6.7) Kad sebe promatramo kao grešnike koji su spašeni jedino ljubavlju svojega nebeskog Oca, tada ćemo osjećati nježnu sućut prema bližnjima koji pate u grijehu. Tada nećemo više 211 bijedu i pokajanje dočekivati ljubomorom i prijekorima. Kad se led sebičnosti otopi u vašem srcu, tad ćete se složiti s Bogom i dijeliti s Njim radost spašavanja izgubljenih.
Istina je da vi sebe smatrate Božjom djecom; ali ako je ta tvrdnja istinita, onda će onaj koji bijaše “mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se” doista biti “tvoj brat”! On je povezan s tobom najčvršćim vezama jer ga Bog priznaje kao svojeg sina. Odbiješ li svoje srodstvo s njim, pokazuješ da si samo najamnik u kući, a ne dijete u Božjoj obitelji.
Ukoliko se ne pridružiš iskazivanju dobrodošlice izgub ljenima, radost će se nastaviti, otkupljeni će dobiti svoje mje sto kraj Oca i u Očevom djelu. Ali ti ćeš ostati u tami, iz van doma. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog lju bav.” (1. Ivanova 4,8)