Iziđi na putove i među ograde

Ovo se poglavlje temelji na Luki 14,1.12-24.

Spasitelj se našao kao gost na gozbi nekog farizeja. On 219 je rado prihvaćao pozive bogatih, ali i siromašnih, i te je prigode, po svojemu običaju, povezivao sa svojim poukama o istini. Ovakva svečana gozba bila je među Židovima sastavni dio svih nacionalnih i vjerskih svetkovina. Ona je za njih bila simbol blagoslova koje će uživati u vječnom životu. Velika gozba na kojoj će sjediti zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom, dok će neznabošci ostati vani i promatrati ih čeznutljivim očima, bila je tema o kojoj su s uživanjem raspravljali. Pouku koju im je želio pružiti, riječi savjeta
2 opomene koje im je htio uputiti, Krist je sada oblikovao kao usporedbu o velikoj večeri. Božje blagoslove, i u sadašnjem i u budućem životu, Židovi su željeli zadržati isključivo za sebe. Odbijali su i samu pomisao da bi Bog mogao biti milostiv i prema neznabošcima. Ovom poukom Krist je pokazao da upravo u tom trenutku i oni sami odbijaju pozive milosti, pozive da uđu u Božje kraljevstvo. Otkrio im je da 220 će poziv koji su odbili biti upućen onima koje su prezirali, onima koje nisu htjeli dodirnuti ni svojim haljinama kao da su gubavci od kojih se moraju čuvati.
Birajući goste za svoju gozbu, farizej se rukovodio svojim sebičnim probicima. Krist mu je zato rekao: “Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi i oni tebe za uzvrat pozvali, te tako primio plaću. Nego, kad priređuješ gozbu, pozivaj siromahe, sakate, hrome i slijepe! Tada će ti biti blago, jer ti nemaju čime uzvratiti! To će ti se uzvratiti o uskrsnuću pravednika.”
Krist je ovdje ponavljao pouke koje je davao Izraelu preko Mojsija. Po Gospodnjoj naredbi, na njihove svete gozbe trebali su dolaziti “levit — jer nema udjela ni baštine s tobom — došljak, sirota i udovica, koji budu živjeli u tvom gradu, i neka jedu i neka se nasite” (Ponovljeni zakon 14,29). Ova okupljanja morala su služiti kao uzor Izraelu. Kad na taj način spoznaju radosti istinskog gostoprimstva, Izraelci će se i tijekom godine brinuti o ožalošćenima i siromašnima. Ove 221 gozbe pružale su i širu pouku. Duhovni blagoslovi, dani Izraelu, nisu bili namijenjeni samo njima. Bog im je dao kruh života da bi ga mogli podijeliti svijetu.
Ovo djelo oni nisu ispunili. Zato su Kristove riječi bile ukor njihovoj sebičnosti. Farizejima su Njegove riječi bile posebno neugodne. Nadajući se da će razgovor skrenuti u drugom smjeru, jedan od njih je, pun licemjerno pobožnog žara, uskliknuo: “Blago onomu koji bude na objedu u kraljevstvu Božjem!” Čovjek je govorio s čvrstom uvjerenošću, kao da je siguran da će dobiti mjesto u tom kraljevstvu. Njegovo držanje bilo je vrlo slično držanju onih koji se raduju što su spašeni u Kristu iako ne ispunjavaju uvjete pod kojima je spasenje obećano. Njegov duh je bio sličan duhu Bileama kad je molio: “O, da mi je umrijeti smrću pravednika! O, da svršetak moj bude kao njegov!” (Brojevi 23,10) Farizej nije razmišljao o svojoj spremnosti za Nebo, već o onomu što se nadao da će uživati na Nebu. Svojom primjedbom želio je misli gostiju skrenuti s rasprave o njihovoj praktičnoj dužnosti. Želio ih je u mislima povesti iz ovog sadašnjeg života u udaljeno vrijeme uskrsnuća pravednika.

“O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela.” (Izaija 55,1.2)

Krist je čitao srce ovog licemjera i, iako je svoj pogled usmjerio prema njemu, svim ostalim gostima počeo je opisivati značaj i vrijednost njihovih sadašnjih prednosti. Objasnio je da im je namijenjena uloga koju moraju odigrati u sadašnje vrijeme da bi mogli uživati u blagoslovima budućeg vremena.
Rekao je: “Neki čovjek pripremi veliku večeru na koju pozva mnoge. Kad bijaše vrijeme večeri, pozva slugu svojega da rekne uzvanicima: ‘Dođite, već je sve gotovo!’” Međutim, oni su pokazali čudnu ravnodušnost. “Svi se, kao po dogovoru, počeše ispričavati. Prvi mu reče: ‘Kupio sam njivu, moram otići da je vidim.’ Drugi mu reče: ‘Kupio sam 222 pet jarmova volova, idem da ih okušam. Molim te, smatraj me ispričanim!’ Treći reče: ‘Oženio sam se, zato ne mogu doći!’”
Nijedan izgovor nije bio utemeljen na stvarnoj potrebi. Čovjek, koji je morao otići da vidi svoj komad zemlje, već ga je kupio. Njegova žurba da ide i pregleda njivu mogla se pripisati jedino njegovoj potpunoj obuzetosti tom trgovinom. I volovi su već bili kupljeni. “Okušati volove” značilo je samo zadovoljiti svoju radoznalost. Ni treći izgovor nije imao pravi razlog. Činjenica da se pozvani gost oženio nije ga morala spriječiti da prisustvuje gozbi. Svakako da bi i njegova žena bila dobrodošla. Međutim, on je imao svoje zamisli o zadovoljstvima i izgleda da su mu one bile mnogo privlačnije od onih koje bi mu se nudile na gozbi. On se navikao tražiti zadovoljstva u druženju s drugim osobama, a ne s domaćinom gozbe. Zato se nije ni pokušavao opravdati, nije se potrudio pružiti makar samo prividno pristojan izgovor za svoje odbijanje. Njegovo “ne mogu” bilo je samo prikrivanje istine koja je glasila: “Nije mi stalo da dođem!”
Svi izgovori otkrivaju um preokupiran drugim poslovima. Tim su pozvanim gostima drugi probici bili mnogo preči. Poziv koji su trebali prihvatiti bio je odbijen, a velikodušni prijatelj povrijeđen njihovom ravnodušnošću.
Velikom večerom Krist prikazuje blagoslove ponuđene preko Evanđelja. Zapravo, bio je ponuđen i sam Isus Krist. On je kruh koji silazi s Neba; i od Njega teku rijeke spasenja. Gospodnji vjesnici najavili su Židovima dolazak Spasitelja;
oni su ukazali na Krista kao na “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta” (Ivan 1,29). Na gozbi koju je priredio, Bog
223 im nudi najveći dar koji Nebo može dati — dar koji se ne može procijeniti. Božja ljubav je priredila skupocjenu gozbu, pripremila neiscrpne zalihe. Sam Krist naglašava: “Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek!” (Ivan 6,51)
Međutim, da bi mogli prihvatiti poziv na evanđeosku gozbu, svoje zemaljske probitke morali su podrediti jednom cilju: da prihvate Krista i Njegovu pravednost. Bog je za čovjeka dao sve i On traži od njega da Njegovu službu stavi iznad svih zemaljskih i sebičnih probitaka. On ne može prihvatiti podijeljeno srce. Srce koje je preokupirano zemaljskim sklonostima ne može biti posvećeno Bogu.
Ova pouka vrijedi za sva vremena. Mi moramo slijediti Janje Božje kamo god Ono pođe. Moramo izabrati Njegovo vodstvo, Njegovo društvo cijeniti više od društva zemaljskih prijatelja. Krist kaže: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan.” (Matej 10,37)
Mnogi, okupljeni oko obiteljskog stola dok su lomili svoj svakidašnji kruh u Kristove dane, ponavljali su riječi: “Blago onomu koji bude na objedu u kraljevstvu Božjem!” Međutim, Krist im je pokazao kako je teško naći goste za gozbu koja je pripravljena uz tako veliki trošak. Oni koji su slušali Njegove riječi bili su svjesni da su odbili poziv milosti. Njima su zemaljski posjedi, bogatstvo i zadovoljstva potpuno zaokupili pozornost. Kao po dogovoru, svi su našli neki izgovor. – 224

“Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51)

Tako je i danas. Izgovori kojima su se pozvani gosti nekada pravdali što odbijaju poziv na gozbu pokrivaju cijelu lepezu izgovora koje ljudi sada daju kad odbijaju evanđeoski poziv. Oni izjavljuju da ne mogu ugroziti svoje svjetovne interese prihvaćajući zahtjeve Evanđelja. Oni svoje zemaljske probitke smatraju daleko vrednijima od vječnih. I tako blagoslovi koje su primili od Boga postaju prepreka koja njihovu dušu odvaja od njihovog Stvoritelja i Otkupitelja. Ne žele biti zaustavljeni u svojim zemaljskim pothvatima i zato kažu vjesnicima milosti: “Sad zasad hajde! Kad imadnem zgodno vrijeme, opet ću te k sebi dozvati.” (Djela 24,25) Drugi navode teškoće koje bi se pojavile u njihovim društvenim odnosima kad bi prihvatili Božji poziv. Kažu da ne mogu sebi dopustiti da poremete odnose sa svojim rođacima i poznanicima. I tako pokazuju da spadaju među osobe spomenute u ovoj Kristovoj usporedbi. Domaćin gozbe smatra da su svojim prozirnim izgovorima pokazali prijezir prema Njegovom pozivu.
Čovjek koji je rekao: “Oženio sam se, zato ne mogu doći!” predstavlja mnogobrojnu skupinu. Ima mnogo onih koji dopuštaju svojoj ženi ili svojem mužu da ih spriječi da prihvate Božji poziv. Muž kaže: “Iako shvaćam svoju dužnost, ne mogu je prihvatiti sve dok se moja žena tomu protivi. Ona mi svojim utjecajem otežava odluku!” Kad žena čuje poziv milosti: “Dođite, već je sve gotovo!” ona odgovara: “Molim te, ispričaj me! Moj muž odbija pozive milosti. Kaže da mu poslovi onemogućuju da se odazove. Moram poduprijeti svojeg muža i zato ne mogu doći.” Dječja srca su pokrenuta. Djeca žele doći. Ali vole oca i majku i budući da oni ne prihvaćaju evanđeoski poziv, djeca misle da se ni od 225 njih ne može očekivati da dođu. I ona kažu: “Molim te, ispričaj me!”

“Rekoše mu nato: ‘Naši su očevi jeli manu u pustinji, kao što stoji pisano: Dade im kruh s neba za jelo.’ ‘Zaista, zaista, kažem vam — odvrati im Isus — nije vam Mojsije dao kruh s neba; naprotiv, Otac moj vam daje pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu… Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.’” (Ivan 6,30-35)

Svi oni odbijaju Spasiteljev poziv zato sto se boje podjela u obitelji. Smatraju da će, ako odbiju poslušati Boga, osigurati mir i napredak doma; ali su u zabludi. Oni koji siju sebičnost, požet će sebičnost. Odbijajući Kristu ljubav, odbijaju jedino što može osigurati neporočnost i čvrstinu ljudskoj ljubavi. Ne samo da će izgubiti Nebo, već će propustiti istinski uživati u onome zbog čega su žrtvovali Nebo.
Po Kristovim riječima, domaćin gozbe, kad je saznao kako su se uzvanici ponijeli prema njegovom pozivu, postaje srdit i kaže sluzi: “Idi brzo na trgove i gradske ulice te dovedi ovamo: siromašne, sakate, slijepe, hrome!”
Domaćin se odvratio od onih koji su prezreli njegovo obilje i pozvao one koji nisu bili siti, koji nisu imali kuće i 226 imanja. Pozvao je one koji su siromašni i gladni i koji će cijeniti obilje koje im je ponuđeno. Krist je rekao: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pred vama su na putu u kraljevstvo nebesko.” (Matej 21,31) Koliko god jadni bili neki pripadnici ljudskog roda koje ljudi preziru i od kojih se odvraćaju, ipak nisu toliko nisko pali niti su toliko jadni da ih Bog ne zapaža i ne voli. Krist čezne da brigama izmučena, umorna i potlačena ljudska bića dođu k Njemu. On im želi udijeliti svjetlo, radost i mir, ono što se ni na kojem drugom mjestu ne može naći. I najteži grešnici predmet su Njegove duboke, iskrene sućuti i Njegove ljubavi. On šalje svojeg Svetoga Duha da u njima pobudi ljubav i pokuša ih privući Kristu.
Sluga koji je doveo siromašne i slijepe na gozbu, izvještava svojega gospodara: “Gospodaru, učinjeno je što si zapovjedio, ali ima još mjesta!” “Gospodar reče sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!’” Ovdje je Krist opisao djelo Evanđelja izvan ograde judaizma, na putovima i stazama ovoga svijeta.
Poslušni ovoj zapovijedi, Pavao i Barnaba su objavili Židovima: “Vama je najprije trebalo propovijedati riječ Božju. Ali kako je vi od sebe odbijate i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, mi se obraćamo poganima, jer nam je tako zapovjedio Gospodin: ‘Postavio sam te svjetlom poganima, da im budeš spasenje do kraja zemlje.’ Kad pogani to čuše, počeše veselo slaviti riječ Gospodnju i prigr- liše vjeru svi koji bijahu usmjereni vječnom životu.” (Djela 13,46-48)
Evanđeoska poruka koju su objavljivali Kristovi učenici bila je objavljivanje Njegovog prvog dolaska na svijet. Ona je donosila ljudima Radosnu vijest o spasenju vjerom u Njega. Ona je ukazivala i na to da će On doći i drugi put u slavi da izbavi svoj narod i tako ulijevala ljudima nadu da 227 će vjerom i poslušnošću dijeliti baštinu svetih u svjetlu. Ova poruka upućena je i ljudima danas i ovaj put je s njom povezano najavljivanje skorog drugog Kristovog dolaska. Znaci Njegovog dolaska koje je On sam dao ispunili su se, i na temelju nauka Božje riječi mi možemo znati da je naš Gospodar pred vratima.
Ivan u Otkrivenju najavljuje da će se neposredno prije Kristovog drugog dolaska propovijedati evanđeoska poruka. On je vidio anđela “gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: ‘Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!’” (Otkrivenje 14,6.7)

“Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše.” (Daniel 7,9.10)

Prema ovom proročanstvu, nakon najavljivanja suda i poruka koje su s njime povezane, slijedi dolazak Sina Čovječjega na oblacima nebeskim. Najavljivanje suda zapravo je propovijedanje da je drugi Kristov dolazak pred vratima. To najavljivanje nazvano je neprolaznom radosnom viješću. Prema tome, propovijedanje drugog Kristovog dolaska, objavljivanje njegove blizine, prikazano je kao bitni dio evanđeoske poruke. –  228
Biblija izjavljuje da će u posljednje dane ljudi biti obuzeti svjetovnim pothvatima, užicima i stjecanjem novca. Oni će biti slijepi za nebeske stvarnosti. Krist kaže: “Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” (Matej 24,3739)
Tako je i danas. Ljudi jure za dobitkom i sebičnim užicima kao da nema Boga, kao da nema Neba ni budućega svijeta. U Noino vrijeme bilo je poslano upozorenje na potop da bi trgnulo ljude iz njihovog bezakonja i pozvalo ih na pokajanje. Isto tako poruka o skorom Kristovom dolasku ima cilj da trgne ljude iz njihove obuzetosti svjetovnim pothvatima kako bi postali svjesni nebeskih stvarnosti i prihvatili poziv da sjednu za Gospodnji stol.
Evanđeoski poziv treba biti objavljen cijelom svijetu — “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6). Posljednja vijest opomene i milosti treba obasjati cijelu Zemlju svojom slavom. Ona treba obuhvatiti sve slojeve ljudi, bogate i siromašne, ugledne i prezrene. Krist je rekao: “Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!”
Svijet propada zbog nedostatnog poznavanja Evanđelja. Postoji glad za Božjom riječju. Rijetki su oni koji propovijedaju Riječ nepomiješanu s ljudskim predajama. Iako imaju Bibliju u rukama, ljudi ne primaju blagoslove koje im je Bog u njoj namijenio. Gospodin poziva svoje sluge da Njegovu
229 poruku odnesu ljudima. Riječ vječnog života mora se objaviti onima koji umiru u svojim grijesima.
U zapovijedi da iziđu na putove i među ograde, Krist određuje posao svima koje je pozvao da služe u Njegovo ime. Cijeli svijet je radno polje Kristovih slugu. Cijela ljud- ska obitelj sačinjava njihove slušatelje. Gospodin želi da se Njegova riječ milosti objavi svakoj duši.
U velikoj mjeri to se može postići osobnim radom. Tom se metodom i Krist služio. Njegovo djelo se najvećim dijelom sastojalo od razgovora s pojedincima. On je posebno cijenio slušateljstvo koje se sastojalo od jedne osobe. Preko te jedne duše poruka se često prenosila tisućama.
Mi ne smijemo čekati da duše dođu k nama; moramo ih potražiti tamo gdje žive. Kad se Riječ propovijeda s propovjedaonice, rad je tek započeo. Mnoštvo ljudi nikada neće biti obuhvaćeno Evanđeljem ukoliko im se ono ne odnese.
Poziv na gozbu prvo je bio upućen židovskom narodu, narodu čiji su pripadnici bili pozvani da djeluju kao učitelji i vođe među ljudima, narodu u čijim su rukama bili sveti spisi koji su najavljivali Kristov dolazak, narodu kojemu je bila povjerena simbolička služba koja je prikazivala Njegovo poslanje. Da su svećenici i narod poslušali poziv, mogli su se sjediniti s Kristovim glasnicima u objavljivanju evanđeoskog poziva svijetu. Istina im je bila poslana da bi je mogli širiti. Kad su odbili poziv, on je bio upućen siromašnima, sakatima, slijepima i hromima. Carinici i grešnici su prihvatili poruku. Kad je evanđeoski poziv bio upućen neznabošci- ma, primijenjen je isti radni plan. Poruka je prvo morala biti objavljena “na putovima” — ljudima koji igraju aktivnu ulogu u poslovima svijeta, učiteljima i vođama u narodu.
Neka Gospodnji vjesnici to imaju na umu. Pastirima stada, 230 učiteljima koje je Bog postavio, vijest treba biti objavljena kao poruka koja se mora poslušati. Onima koji pripadaju višim društvenim slojevima, mora se pristupati s nježnom naklonošću i bratskom pažnjom. Ljudi u poslovnom svijetu, na visokim i odgovornim položajima, ljudi velikih istraživačkih sposobnosti i znanstvene pronicavosti, genijalni umovi, učitelji Evanđelja čiji um još nije upoznat s posebnim istinama za ovo vrijeme — oni moraju biti prvi koji će čuti poruku. Njima se mora objaviti poziv.
Postoji djelo koje se mora obaviti za bogate. Oni moraju postati svjesni svoje odgovornosti kao ljudi kojima su povjereni darovi Neba. Moramo ih podsjetiti da će jednoga dana polagati račun pred Onim koji će suditi i živima i mrtvima. S njima moramo raditi s ljubavlju i u strahu Božjem.
Vrlo često se bogataš uzda u svoje bogatstvo i nije svjestan opasnosti koja mu prijeti. Oči njegova uma moraju biti privučene k onomu što ima trajnu vrijednost. On mora priznati autoritet istinske dobrote koja kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Matej 11,28-30)
Onima koji se u svijetu ističu svojom naobrazbom, bogatstvom ili pozivom rijetko se osobno skreće pozornost na probitak njihove duše. Mnogi kršćanski radnici oklijevaju se približiti pripadnicima ovog društvenog sloja. Međutim, tako ne bi smjelo biti. Kad bi se netko utapao, mi ne bismo stajali po strani i gledali kako gine samo zato što je pravnik, trgovac ili sudac. Kad bismo vidjeli ljude kako jure prema provaliji, sigurno ih ne bismo oklijevali pozvati da stanu, bez obzira na njihov položaj i životni poziv. Isto tako ne bismo smjeli oklijevati upozoriti ljude na opasnosti koje prijete njihovoj duši.
231 Nitko ne bi smio biti zanemaren zbog svoje prividne odanosti onomu što je u svijetu. Mnogi ljudi na visokim društvenim položajima su potišteni i siti taštine. Oni čeznu za mirom kojega nemaju. Čak i u najvišim društvenim slojevima ima onih koji su gladni i žedni spasenja. Mnogi će prihvatiti pomoć ukoliko im se Gospodnji vjesnici približe osobno, na ljubazan način, sa srcem koje je Kristova ljubav učinila blagim.
Uspjeh evanđeoske poruke ne zavisi od učenog govora, rječitog svjedočenja ili čvrstih dokaza. On zavisi od jednostavnosti poruke i njezine prilagođenosti dušama koje su gladne kruha života. “Što mi valja činiti da dobijem život vječni?” — to je nužna potreba duše.
232 Tisućama ljudi može se prići na najjednostavniji i najskromniji način. Većina intelektualaca, onih koji se smatraju najsposobnijim muškarcima i ženama u svijetu, često je osvježena jednostavnim riječima onih koji ljube Boga i koji znaju govoriti o toj ljubavi isto tako prirodno kao što svjetovni ljudi govore o onome za što su najdublje zainteresirani.
Pažljivo pripremljene i promišljene rečenice često imaju malo utjecaja. Ali iskrene i poštene riječi nekog Božjeg sina ili kćeri, izgovorene s prirodnom jednostavnošću, imaju snagu da otvore vrata srca koje je dugo bilo zatvoreno za Krista i Njegovu ljubav.
Neka onaj koji radi za Krista uvijek ima na umu da ne smije raditi u svojoj sili. Neka se osloni na Gospodnje prijestolje s vjerom u Njegovu moć da spasi. Neka se bori s Bogom u molitvi, a onda neka radi služeći se svim sposobnostima koje mu je Bog dao. Sveti Duh mu stoji na raspolaganju kao jamstvo njegove uspješnosti. Službujući anđeli bit će uz njega da utječu na srca.
Da su starješine i učitelji u Jeruzalemu prihvatili istinu koju im je Krist objavio, kakvo bi misionarsko središte postao njihov grad! Otpali Izrael bi se obratio. Veliko mnoštvo okupilo bi se oko Gospodina i Evanđelje bi bilo brzo odneseno u sve krajeve svijeta! Isto je tako i danas. Kad bi utjecajni ljudi, s velikim sposobnostima za korisnu službu, bili zadobiveni za Krista, kakvo bi se djelo preko njih moglo obaviti u podizanju palih, okupljanju odbačenih, u širenju radosne vijesti o spasenju na sve strane! Poziv bi se mogao brzo objaviti i gosti okupiti da sjednu za Gospodnji stol.
Međutim, ne smijemo misliti samo o velikim i nadarenim ljudima i zanemarivati siromašnije slojeve. Krist je naredio svojim vjesnicima da idu k onima koji su na putovima i među ogradama, siromašnima i prezrenima na Zemlji. Na trgovima i ulicama velikih gradova, na pustim putovima u unutrašnjosti zemlje ima obitelji i pojedinaca — možda stra- 233 naca u stranoj zemlji — koji nisu povezani s Crkvom i koji u svojoj osamljenosti misle da ih je Bog zaboravio. Oni nisu svjesni što im valja činiti da dobiju vječni život. Mnogi od njih su potonuli u grijeh. Mnogi su pali u oskudicu. Opterećeni su patnjama, potrebama, nevjerovanjem, očajem. Prijete im bolesti svih vrsta, napadajući i tijelo i dušu. Oni pokušavaju naći utjehu u svojim nevoljama, a Sotona ih kuša da je traže u strastima i užicima koji vode u propast i u smrt. On im nudi sodomske jabuke koje će im se u ustima pretvoriti u pepeo. Oni troše svoj novac na ono što nije hrana i svoj trud na ono što ne siti.
U ovim napaćenima trebamo vidjeti one koje je Krist došao spasiti. Njegov poziv njima glasi: “O vi svi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!… Mene poslušajte, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.” (Izaija 55,1-3)
Bog nam je dao posebnu zapovijed da se brinemo o strancima, prognanicima i siromašnim dušama kojima nedostaje moralna snaga. Mnogi koji su naizgled ravnodušni prema vjeri, duboko u srcu čeznu za odmorom i mirom. Iako su, možda, duboko potonuli u grijeh, ipak postoji mogućnost da budu spašeni.
Kristovi sluge trebaju slijediti Njegov primjer. Dok je išao iz mjesta u mjesto, On je tješio napaćene i liječio bolesne. Zatim im je objavljivao velike istine o svojem kraljevstvu. To je djelo koje moraju obavljati i Njegovi sljedbenici. Kad budete ublažavali tjelesne patnje, naći ćete način da poslužite i potrebama duše. Možete im ukazati na raspetog Spa- 234 sitelja i govoriti o ljubavi velikog Liječnika koji ih jedini može iscijeliti.
Kažite jadnim, beznadnim dušama koje su zašle s pravog puta da ne moraju očajavati. Iako su pogriješile, iako nisu izgrađivale pravi karakter, Bog ih želi vratiti k sebi, obnoviti im radost spasenja. On želi uzeti naizgled bezvrijedni materijal, one preko kojih je radio Sotona, i učiniti ih podanicima svoje milosti. On će ih s radošću izbaviti od gnjeva koji će pasti na neposlušne. Kažite im da ima lijeka, da ima očišćenja za svaku dušu! Ima mjesta za njih za Gospodnjim stolom. On samo čeka da im ukaže dobrodošlicu.
Oni koji odlaze na putove i među ograde pronaći će i druge osobe, potpuno različitog karaktera, koji trebaju njihovu pomoć. Pronaći će ljude koji žive u potpunom skladu sa svjetlošću koju imaju, koji služe Bogu najbolje što znaju, iako su svjesni da se veliko djelo još mora obaviti za njih i za one koji žive oko njih. Oni čeznu za tim da bolje upoznaju Boga, jer tek počinju opažati svjetlucanje većeg svjetla. Oni se mole sa suzama da im Bog pošalje blagoslov koji vjerom naziru negdje u daljini. Mnoge od tih duša mogu se naći usred pokvarenosti velikih gradova, mnoge žive u vrlo skromnim okolnostima i upravo zato ostaju nezapažene u svijetu. Ima mnogo onih o kojima ni propovjednici ni Crkve ništa ne znaju. Međutim, na svojim skromnim, bijednim mjestima oni svjedoče za Gospodina. Iako imaju malo svjetla i malo prilika da se usavrše kao kršćani, usred sve te golotinje, gladi i hladnoće, oni se trude da pomognu bližnjima. Zato neka upravitelji mnogovrsne Božje milosti potraže takve duše, neka posjete njihove domove i neka u sili Svetoga Duha posluže njihovim potrebama. Proučavajte Bibliju s njima i molite se s njima u jednostavnosti na koju vas je nadahnuo Sveti Duh. Krist će svojim slugama dati poruku koja će tim dušama poslužiti kao kruh s Neba. I tako će se dragocjeni blago- 235 slov prenositi od srca do srca, od obitelji do obitelji.
Zapovijed izražena Kristovim riječima: “Natjeraj svijet da dođe”, često se pogrešno tumači. Neki su je smatrali nalogom da moramo prisiljavati ljude da prihvate Evanđelje. Međutim, ona pokazuje žurnost poziva, ali i uspješnost dokaza koje smo upotrijebili. Evanđelje se nikada ne služi silom da ljude privede Kristu. Njegova poruka glasi: “O vi svi koji ste žedni, dođite na vodu!” (Izaija 55,1) “Duh i zaručnica vele: ‘Dođi!’ Tko čuje, neka rekne: ‘Dođi!’… Tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22,17) Sila Božje ljubavi i milosti nagoni nas da dođemo!
Spasitelj kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,19.20) Njega ne odvraćaju poruge niti zadržavaju prijetnje, on neprestano traži izgubljene govoreći: “Kako da te dadem?” (Hošea 11,8) Iako tvrda srca odbacuju Njegovu ljubav, On se vraća da bi ih još snažnije pozivao: “Evo stojim na vratima i kucam.” Privlačna moć Njegove ljubavi nagoni duše da Mu otvore. One same priznaju Kristu: “Tvoja me desnica drži, tvoja me brižljivost uzvisi.” (Psalam 18,36)
Krist će svojim vjesnicima usaditi onu istu čeznutljivu ljubav koju On pokazuje tražeći izgubljene. Ne smijemo samo govoriti: “Dođi!” Ima onih koji čuju poziv, ali su njihove uši preslabe da prepoznaju njegovo značenje. Njihove oči su previše zaslijepljene da bi mogli vidjeti ikakvo dobro u onomu što im je ponuđeno. Mnogi shvaćaju svoju veliku izopačenost i kažu: Nisam dostojan da mi se pomogne. Ostavite me na miru! Međutim, Božji sluge ne smiju odustati. S nježnom ljubavlju, punom sažaljenja, pristupite obeshrabrenim i bespomoćnim dušama. Udahnite im svoju hrabrost, svoju nadu, svoju snagu! Svojom ljubaznošću navedite ih da dođu! “A od spomenutih jednima — koji se kolebaju — dokazujte da imaju krivo; druge spasavajte grabeći ih iz vatre.” (Juda 22.23) – 236
Ako Božji sluge budu hodili s Njim u vjeri, On će dati snagu njihovom propovijedanju. On će ih osposobiti da tako prikažu Njegovu ljubav i opasnost koja dušama prijeti ako odbiju Božju milost da će ljudi biti navedeni prihvatiti Evanđelje. Krist će učiniti prekrasna čuda ukoliko ljudi učine ono što im je Bog naredio. Danas se u ljudskim srcima može dogoditi isto tako veliko preobraženje kakvo se događalo u proteklim naraštajima. John Bunyan bio je oslobođen od bogohuljenja i razvrata, a John Newton od trgovanja robovima da bi mogli objavljivati uskrslog Spasitelja. I danas se novi Bunyani i Newtoni mogu pojaviti među ljudima! Preko ljudskih oruđa koja surađuju s božanskim, mogu se zadobiti mnogi zalutali koji će onda nastojati obnavljati božansku sliku u svojim bližnjima. Ima i onih kojima su bile pružene vrlo oskudne prilike, koji su hodili putem zablude zato što nisu znali za bolje, i koje će obasjati zrake svjetla. Kao što je Kristova riječ došla Zakeju: “Treba da se danas zadržim u tvojoj kući” (Luka 19,5) — tako će biti upućena i njima i tada će se vidjeti da su srca onih koje smo smatrali otvrd- nulim grešnicima nježna kao srce djeteta zato što se Krist udostojio da ih zapazi. Mnogi će doći iz velikih zabluda i grijeha i zauzeti mjesto onih koji su imali prilike i prednosti i nisu ih cijenili. Oni će se uračunati među Božje izabranike, među Njegove dragocjene odabranike; i kada Krist dođe u svojem kraljevstvu, oni će stajati pokraj Njegovog prijestolja.
Ali “pazite da ne odbijete onoga koji vam govori” (Heb- rejima 12,25). Isus je rekao: “Kažem vam da ni jedan od onih koji bijahu pozvani neće okusiti moje večere.” Oni su odbili poziv i nijedan od njih neće biti pozvan ponovo. Odbijajući Krista, Židovi su otvrdnuli svoja srca i sebe u tolikoj mjeri predali Sotoninoj sili da im je postalo nemoguće 237 prihvatiti Kristovu milost. Tako je i danas. Ukoliko Božju ljubav ne cijenimo, ukoliko ona ne postane vladajuće načelo koje omekšava i pokorava srce, mi smo potpuno izgubljeni. Gospodin nam ne može pružiti snažniji prikaz svoje ljubavi od
onoga koji nam je već pružio. Ukoliko Isusova ljubav ne pokori srce, nema drugog sredstva kojim bi nas On mogao dohvatiti.
Svaki put kad odbijete poslušati vijest milosti, sami sebe učvršćujete u nevjeri. Svaki put kad propustite otvoriti vrata svojeg srca Kristu, postajete sve nespremniji slušati Njegov glas kojim vam se obraća i tako umanjujete svoju sposobnost da odgovorite na posljednji poziv milosti. Ne dopustite da se i o vama napiše: “Efrajim se udružio s kumirima: pusti ga!” (Hošea 4,17) Ne dopustite da Krist plače nad vama kao što je plakao nad Jeruzalemom rekavši: “Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,37.38)
Mi živimo u vremenu kad posljednja vijest milosti, posljednji poziv odjekuje među ljudima. Zapovijed: “Iziđi na putove i među ograde!” doživljava svoje konačno ispunjenje. Kristov će se poziv uputiti svakom čovjeku. Vjesnici govore: “Dođite, već je sve gotovo!” Nebeski anđeli rade zajedno s ljudskim oruđima. Sveti Duh koristi svaki dokaz da bi te naveo da dođeš. Krist čeka na neki znak kojim ćeš pokazati da uklanjaš prepreke i otvaraš vrata svojeg srca da bi On mogao ući. Anđeli žele odnijeti na Nebo radosnu poruku da je još jedan izgubljeni grešnik pronađen. Nebeske vojske čekaju, spremne da zasviraju u svoje harfe i zapjevaju pjesmu radosti što je još jedna duša prihvatila poziv da dođe na evanđeosku gozbu.

Mjera opraštanja

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 18,21-35.

243 Petar je prišao Kristu i postavio mu pitanje: “Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Rabini su smatrali da se mogu oprostiti tri prijestupa. Pretpostavljajući da primjenjuje Kristov nauk, Petar je odlučio broj povećati na sedam, do broja koji označava savršenstvo. Međutim, Krist traži da se nikada ne umorimo od opraštanja. Zato mu je odgovorio: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.”
Opisao je zatim stvarni uvjet pod kojim se oprost može tražiti i opasnost kojoj se izlaže čovjek koji ne želi oprostiti. Ispričao je usporedbu o nekom kralju i njegovom postupanju prema službenicima koji su vodili poslove u njegovom kraljevstvu. Neki od tih službenika rukovali su velikim svotama novca koji je pripadao državi. Kad je kralj zatražio da pregleda poslove koji su im bili povjereni, pred njega je doveden čovjek čiji je obračun pokazao da svojem gospodaru duguje golemu svotu od deset tisuća talenata. Budući 244 da nije imao čime platiti, vladar je, prema tadašnjem običaju, naredio da ga se proda u roblje, zajedno sa svim svojim imanjem, da bi se tako naplatio dug. Međutim, uplašeni dužnik pao je pred njegove noge i počeo ga preklinjati: “Ustrp- ljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti!” I gospodar se saža- lio nad tim slugom, oslobodio ga i oprostio mu dug.
“Kad taj sluga iziđe, susrete jednoga od drugova svojih koji mu je dugovao stotinu denara. Uhvati ga, poče ga daviti i govoriti mu: ‘Vrati što si dužan!’ Tada pred njega pade drug njegov i zamoli ga: ‘Ustrpljenja imaj sa mnom, pa ću ti vratiti!’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne
vrati dug. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodi, vrlo se ražalostiše te odoše sve javiti gospodaru. Nato ga dozva k sebi gospodar njegov pa mu reče: ‘Zli slugo, sav sam ti dug oprostio jer si me molio. Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?’ Tada ga njegov gospodar, pun gnjeva, predade mučiteljima dok ne vrati sav dug.”
Ova usporedba zalazi u pojedinosti koje su nužne da bi se stvorila potpuna slika, ali koje nemaju neke duhovne važnosti. Zato im ne treba poklanjati pozornost. Međutim, ovom su usporedbom opisane neke značajne istine i o njima treba razmišljati.
Oprost koji je kralj dodijelio prikazuje božanski oprost grijeha. Krist je prikazan kraljem koji, pokrenut sažaljenjem, oprašta dug svojem sluzi. Tom je čovjeku prijetila kazna koju je propisivao prekršeni zakon. On sam se nije mogao izbaviti i upravo zato je Krist došao na ovaj svijet, odjenuo svoju božansku narav ljudskom i dao svoj život, pravednik za ne- pravednike. Dao je sebe za naše grijehe i zato svakoj duši 245 besplatno nudi krvlju stečeni oprost. “Jer je u Jahve milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.” (Psalam 130,7)
Ovo je područje na kojemu moramo pokazivati sažaljenje prema onima koji su grešnici kao i mi. “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.” (1. Ivanova 4,11) Krist kaže: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8)
Kad je dužnik iz usporedbe tražio da mu se odgodi plaćanje duga i obećavao: “Ustrpljenja imaj sa mnom, pa ću ti vratiti!” kazna je bila povučena. Cijeli dug bio je izbrisan. Uskoro je dobio i priliku da slijedi primjer gospodara koji mu je oprostio. Izišavši iz palače, sreo je svojeg prijatelja, također slugu, koji mu je dugovao malu svotu. Njemu je bilo oprošteno deset tisuća talenata; ovaj dužnik je njemu dugovao samo stotinu denara. Međutim, čovjek prema kojemu se tako milostivo postupalo, ponašao se prema svojem suradniku na sasvim drugačiji način. Njegov dužnik uputio mu je molbu, potpuno sličnu onoj koju je on sam uputio kralju, ali bez sličnog ishoda. Isti čovjek koji je prije tako kratkog vremena dobio oprost nije imao ni nježnosti ni sažaljenja. Milost koja je njemu bila ukazana nije se pokazala u njegovom postupanju prema prijatelju u nevolji. Nije odgovorio na zahtjev da bude strpljiv. Malena svota koju je potraživao bila je sve sto je nezahvalni sluga imao na umu. Zahtijevao je sve sto je smatrao svojim pravom i proveo u djelo presudu sličnu onoj koja je njemu bila milosrdno oproštena.- 246
Koliko ima onih koji i danas pokazuju isti duh! Kad je dužnik molio milost od svojega gospodara, nije imao pravog pojma o veličini svojeg duga. Nije shvatio svoju bespomoćnost. Nadao se da će se izbaviti svojim trudom. Zato je i molio: “Ustrpljenja imaj sa mnom, pa ću ti vratiti!” Kao on, mnogi se nadaju da će svojim djelima zaslužiti Božju naklonost. Oni ne shvaćaju svoju bespomoćnost. Oni ne prihvaćaju Božju milost kao Božji dragovoljni dar, već pokušavaju razviti neku svoju pravednost. Njihova srca nisu skrhana i skrušena zbog grijeha koje su počinili i zato su strogi
247 i nepomirljivi prema drugima. Njihovi grijesi prema Bogu, kad bi se usporedili s grijesima njihovog brata prema njima, izgledali bi kao deset tisuća talenata prema stotinu de- nara — skoro milijun prema jedan; a ipak se usuđuju biti nepomirljivi, nespremni da oproste.
Po Kristovim riječima, gospodar je pozvao nemilosrdnog dužnika i rekao: “‘Zli slugo, sav sam ti dug oprostio jer si me molio. Zar nije trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?’ Tada ga njegov gospodar, pun gnjeva, predade mučiteljima dok ne vrati sav dug.” Isus je nastavio: “Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od svega srca.” Onaj koji odbija oprostiti, odbacuje svaku nadu da će i sam dobiti oprost.
Međutim, pouka ove usporedbe ne smije se zloupotrijebiti. Božja spremnost da nam oprosti ne umanjuje ni na koji način našu dužnost da Mu budemo poslušni. Isto tako, duh opraštanja prema našim bližnjima ne umanjuje njihove pravedne obveze prema nama. U molitvi koju je naučio svoje učenike, Krist je rekao: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” (Matej 6,12) Time Krist nije želio reći da ne smijemo tražiti od svojih dužnika da ispune svoje zakonske obveze prema nama ukoliko želimo dobiti oprost svojih grijeha. Ako oni ne mogu izvršiti svoje obveze, čak i onda kad je to posljedica njihovog nerazumnog upravljanja sredstvima, mi ih ne smijemo bacati u zatvor, tlačiti ili čak nemilosrdno postupati prema njima; međutim, usporedba nas ne uči da pomažemo tuđu lijenost. Božja riječ izjavljuje da onaj tko ne želi raditi, ne treba ni jesti (2. Solunjanima 3,10). Gospodin ne zahtijeva od čovjeka koji naporno radi da podupire druge u njihovoj lijenosti. Mnogi gube vrijeme, ne ulažu ozbiljne napore i zato zapadaju u siromaštvo i oskudicu. Ukoliko oni koji imaju ove mane ne isprave svoje nedostatke, sve sto bismo mogli učiniti za njih sličilo bi sipanju blaga u vreću bez dna. Ipak, postoji i neizbježno siromaštvo, i mi moramo pokazati razumijevanje i sućut prema takvim nesretnicima. Prema bližnjima moramo 248 postupati onako kako bismo željeli da se u sličnim okolnostima postupa prema nama.
Sveti Duh poziva nas preko apostola Pavla: “Ako što vrijedi pobuda u Kristu, ako što ljubezna utjeha, ako zajednica s Duhom, ako nježnost i samilost, učinite potpunom moju radost: budite složni, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Filipljanima 2,1-5)
Međutim, grijeh se ne smije shvaćati olako. Gospodin nam je zapovjedio da ne trpimo zlo na svojem bratu. On kaže: “Ako ti brat sagriješi, ukori ga!” (Luka 17,3) Grijeh se mora nazvati njegovim pravim imenom i mora se jasno iznijeti onomu koji čini zlo.
Obraćajući se Timoteju, nadahnut Svetim Duhom, apostol Pavao piše: “Propovijedaj riječ — kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.” (2. Timoteju 4,2) I Titu je napisao: “Ima, naime, mnogo buntovnika, brbljavaca i zavodnika… zato ih strogo karaj da budu zdravi u vjeri.” (Titu 1,10-13)
Sam Krist je rekao: “Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom i carinikom!” (Ma- tej 18,15-17) – 249
Nas Gospodin uči da se sporovi među kršćanima moraju izgladiti u Crkvi. Ne smijemo ih iznositi pred one koji se ne boje Boga. Ako kršćaninu njegov brat učini zlo, neka se ne obraća nevjernicima ni sudskim ustanovama. Neka slijedi upute koje je dao Krist. Umjesto da se pokušava osvetiti, neka se trudi spasiti svojeg brata. Bog će štititi probitak onih koji Ga ljube i koji Ga se boje pa zato svoj slučaj možemo s povjerenjem prepustiti Onomu koji sudi pravedno.
Vrlo često, kad se učinjena zla ponavljaju nekoliko puta, a počinitelj svaki put priznaje svoju pogrešku, povrijeđeni postaje umoran i misli da je već dovoljno opraštao. Međutim, Spasitelj nam je jasno rekao kako moramo postupati prema onima koji nam čine zlo: “Ako ti brat sagriješi, ukori ga pa mu oprosti ako se pokaje.” (Luka 17,3) Nemoj ga smatrati nedostojnim svojeg povjerenja. “Pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan.” (Galaćanima 6,1)
Ukoliko tvoja braća griješe, trebaš im oprostiti. Kada dođu 250 k tebi i priznaju što su učinili, nemoj reći: “Čini mi se da nisu pokazali dovoljno poniznosti. Mislim da njihovo priznanje nije iskreno.” Odakle ti pravo da im sudiš kad ne možeš čitati srca? Božja riječ kaže: “Oprosti mu ako se pokaje. Ako i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam ti se puta obrati i rekne: ‘Kajem se!’ — oprosti mu!” (Luka 17,3.4) I ne samo sedam puta, već sedamdeset puta sedam — upravo onoliko često koliko Bog oprašta tebi!
Mi sami za sve dugujemo Božjoj obilnoj milosti. Milost u Savezu odredila je naše sinovstvo. Milost u Spasitelju omogućila je naše otkupljenje, naše obnovljenje i naše uzdizanje do položajaa subaštinika s Kristom. Neka se ta milost pokaže i prema drugima.
Nemojte onima koji su pogriješili dati povoda da se obeshrabre. Nemojte svojom farizejskom oštrinom ranjavati svojeg brata. Neka vam se ni u umu ni u srcu ne pojavi neka zajedljiva, gorka misao. Neka se nikakav trag prijezira ne pokaže u vašem glasu. Ako odlučite izraziti neko svoje mišljenje, zauzeti ravnodušan stav ili pokazati sumnjičavost ili nepovjerenje, možete zapečatiti propast te duše. Njoj je potreban brat sa srcem starijeg Brata, srcem punim sažaljenja, da utječe na njezine ljudske osjećaje. Neka osjeti čvrst stisak bratske ruke, neka čuje šapat: “Hajde da se pomolimo!” Bog će i vama i njemu pokloniti bogato iskustvo. Molitva nas sjedinjuje međusobno i s Bogom. Molitva dovodi Isusa na našu stranu, daje slaboj, zbunjenoj duši novu snagu da svlada svijet, tijelo i đavola. Molitva odbija Sotonine napade.
Kad se netko odvrati od nesavršenih ljudi da bi promatrao Isusa, u njegovom se karakteru događa božanska preobrazba. Kristov Duh, djelujući na srce, prilagođuje ga Njegovoj slici. A tada je na vama da uzdignete Isusa. Neka vaše duhovne oči promatraju “Jaganjca Božjeg koji uze grijeh svijeta” (Ivan 1,29). Kad se uključite u Njegovo djelo, sjetite se da “će onaj koji vrati grešnika s njegova krivoga puta spasiti 251 njegovu dušu od smrti i postići oproštenje mnogih grijeha” (Jakov 5,20).
“Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših.” (Matej 6,15) Ništa ne može opravdati nepomirljiv duh. Onaj tko je nemilosrdan prema drugima, pokazuje da ni sam nema udjela u Božjoj milosti koja oprašta grijehe. Božanski oprost privlači dušu zalutaloga velikom srcu Beskrajne Ljubavi. Rijeka božanskog sažaljenja teče u dušu grešnika i iz nje u duše drugih. Nježnost i milost koju je Krist pokazao u svojem savršenom životu vidjet će se u životu onih koji imaju udio u Njegovoj milosti. Ali “ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov” (Rimljanima 8,9). Takav se otuđio od Boga i bit će vječno odvojen od Njega.
Istina, on je nekada primio oprost od Boga, ali njegov nemilosrdni duh pokazuje da sada odbacuje Božju ljubav koja oprašta. On se sam odvojio od Boga i nalazi se u istom položaju u kojemu je bio prije oprosta. On se odrekao svojeg obraćenja i njegovi ga grijesi opterećuju kao da se nikad i nije pokajao.
Međutim, velika pouka ove usporedbe krije se u razlici između Božjeg sažaljenja i tvrdoće čovjekovog srca, u činjenici da božanska milost koja oprašta treba biti mjera njegove sposobnosti opraštanja. “Zar nije trebalo da se i ti smilu- ješ svome drugu kako sam se i ja tebi smilovao?”
Nama nije oprošteno zato što opraštamo, već dok opraštamo. Temelj svega oprosta nalazi se u nezasluženoj Božjoj ljubavi, a mi svojim ponašanjem prema drugima pokazujemo je li ta ljubav postala i naša. Zato Krist i kaže: “Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.” (Matej 7,2)