Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Isusove usporedbe: Poglavlje 14

Dva molitelja

Ovo se poglavlje temelji na Luki 18,9-14.

“Na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu 150 pravednost, a druge prezirali”, Krist je uputio pouku o farizeju i cariniku. Farizej je otišao u Hram da se moli Bogu ne zato što je mislio da mu je kao grešniku potreban oprost, već zato što se smatrao pravednikom i očekivao da će tako steći pohvale. Prisustvovanje bogoslužju uračunavao je sebi u zaslugu, htio se time preporučiti Bogu. Istodobno se nadao da će i ljudi steći visoko mišljenje o njemu i njegovoj pobožnosti. Htio je, dakle, zadobiti blagonaklonost i Boga i ljudi. Njegova pobožnost nastala je iz sebične pobude.
Odisao je hvalisavošću. Tako je izgledao, tako je išao, tako se molio. Odvajao se od ostalih, kao da je želio reći: “Odlazi! Ne dohvataj me se, jer sam svetiji od tebe!” (Izaija 65,5 DK) Stajao je i molio sam za sebe. Potpuno zadovoljan sobom, mislio je da ga i Bog i ljudi promatraju s istim zadovoljstvom.
Govorio je: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik.” Ocjenjivao je svoj karakter, ne po uzoru na Božji, 151 već po uzoru na karakter ostalih ljudi. Njegove su se misli odvratile od Boga i bavile se ljudima. U tome je i bila tajna njegovog zadovoljstva sobom.
Nastavio je nabrajati svoja dobra djela: “Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.” Farizejeva vjera nije dopirala do srca. On nije ni težio da postane sličan Bogu po karakteru, da mu srce bude puno ljubavi i milosti. Zadovoljio se vjerom koja se odnosila samo na vidljiva djela. Njegova pravednost bila je samo njegova — plod njegovih djela — i cijenila se po ljudskim mjerilima.
Svatko tko sebe smatra pravednikom, počinje prezirati ostale. Kao sto je sebe uspoređivao s drugim ljudima, farizej je i sve ostale uspoređivao sa sobom. Svoju pravednost ocjenjivao je po njihovoj, i sto su oni ispadali gori, to je on izgledao bolji. Njegova samopravednost navodila ga je da optužuje druge. “Druge ljude” on proglašava prijestupnicima Božjeg zakona. Time je pokazao duh samog Sotone, koji je tužitelj braće. Ljudi nadahnuti takvim duhom ne mogu uspostaviti zajedništvo s Bogom, ne mogu razgovarati s Njim. I zato je otišao kući lišen božanskih blagoslova.
Carinik je došao u Hram s ostalim vjernicima, ali se uskoro povukao u stranu smatrajući sebe nedostojnim da sudjeluje u njihovoj pobožnosti. Stojeći sam, nije se usudio “ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa”, ispunjen gorkim kajanjem prezirući samoga sebe. Bio je svjestan da je prijestupnik pred Bogom, da je grešan i pokvaren. Znao je da ne može očekivati čak ni sažaljenje ljudi oko sebe, jer su ga svi prezrivo promatrali. Znao je da nema nikakvih zasluga kojima bi se preporučio Bogu, pa je u krajnjem očaju zavapio: “Bože, smiluj se meni grešniku!” Nije 152 se uspoređivao s ostalima. Svladan sviješću o krivnji, stajao je kao da se sam nalazi u Božjoj prisutnosti. Čeznuo je jedino za oprostom i mirom, tražio je samo milost od Boga. I bio je blagoslovljen. Krist je rekao: “Ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj.”
Farizej i carinik prikazuju dvije velike skupine na koje se dijele svi koji dolaze pred Boga. Dva prva djeteta rođena na Zemlji bila su dva njihova prva predstavnika. Kajin je sebe smatrao pravednikom i došao je pred Boga donoseći samo zahvalni prinos. Nije priznao nikakve grijehe, nije osjetio nikakvu potrebu za milošću. Abel je, međutim, došao s krvlju koja je ukazivala na Božje Janje. Došao je kao grešnik priznajući da je izgubljen; njegova jedina nada bila je nezaslužena Božja ljubav. Gospodin je prihvatio njegovu žrtvu, ali Kajina i njegovu žrtvu nije mogao prihvatiti. Svijest o potrebi, priznanje našeg siromaštva i grijeha prvi je uvjet da budemo prihvaćeni pred Bogom. “Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,3)
Za svaku od ove dvije skupine, prikazane farizejem i carinikom, u izvještaju o životu apostola Petra krije se važna pouka. U prvim danima svojeg učeništva Petar je sebe smatrao jakim. Kao i farizej, po svojoj procjeni nije bio “kao ostali ljudi”. Kad je Isus, u predvečerje Judine izdaje, opomenuo učenike: “Svi ćete se pokolebati”, Petar je samouvjereno izjavio: “Ako se doista i svi pokolebaju — ja ipak neću.” (Marko 14,27.29) Petar nije znao kakva mu opasnost prijeti. Samouvjerenost ga je zavela. Smatrao je sebe sposobnim da se odupre kušnji; ali za nekoliko kratkih sati došao je ispit i on se zaklinjući i preklinjući odrekao svojega Gospodina.
Kad ga je kukurijekanje pijetla podsjetilo na Kristove riječi, iznenađen i zaprepašten onim što je upravo učinio, 154 okrenuo se i pogledao svojeg Učitelja. U tom je trenutku i Isus pogledao Petra i taj ožalošćeni pogled, u kojemu se miješalo sažaljenje i ljubav, pomogao je Petru da shvati sebe. Izišao je i gorko plakao. Taj Kristov pogled slomio mu je srce. Našao se na prekretnici i duboko se pokajao za svoj grijeh. Bio je sličan cariniku u svojoj skrušenosti i pokajanju, i kao carinik dobio je milost. Kristov pogled uvjerio ga je da mu je oprošteno.
Tada je nestalo njegovog samopouzdanja. Nikada se vise nisu ponovile stare hvalisave izjave.
Nakon svojeg uskrsnuća, Isus je triput iskušao Petra. Pitao ga je: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Petar se nije ni pokušao uzdići iznad svoje braće. Prepustio se Onomu koji je mogao čitati njegovo srce. Odgovorio je: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” (Ivan 21,15.17)
I tada mu je određen posao. Bilo mu je dodijeljeno daleko šire i osjetljivije djelo od onoga koje je dotad obavljao. Krist mu je naložio da pase ovce i jaganjce. Povjeravajući tako njegovoj skrbi duše za koje je položio svoj život, dao je Petru najsnažniji dokaz da je osvjedočen o njegovom iskrenom obraćenju. Nekad nemirni, hvalisavi, samopouzdani učenik postao je skrušen i pokoran. Otad je slijedio svojega Gospodina u samoodricanju i požrtvovnosti. Postao je i sudionik u Kristovom stradanju; i kada Krist jednom sjedne na prijestolje svoje slave, Petar će sudjelovati u Njegovoj slavi.
Zlo koje je dovelo do Petrovog pada i zlo koje je farizeja lišilo zajedništva s Bogom, i danas uništava tisuće ljudi. Ništa nije tako uvredljivo za Boga, ništa tako opasno po ljudsku dušu kao oholost i samodovoljnost. Od svih grijeha, taj je najbeznadniji, najteže se liječi.
155 Petrov pad nije došao iznenada, odjednom, već postupno. Samopouzdanje ga je dovelo do uvjerenja da je spašen pa je korak po korak krenuo nizbrdo, sve dok se nije odrekao svojeg Učitelja. Nikad se bez opasnosti ne možemo osloniti na sebe niti pomisliti, dok smo još ovdje na Zemlji, da smo sigurni od kušnje. Oni koji prihvate Spasitelja, ma koliko iskreno bilo njihovo obraćenje, nikad ih se ne smije učiti da kažu ili misle da su spašeni. To ih može zavesti s pravog puta. Svakoga treba poučiti da gaji nadu i vjeru; ali čak i tada kad sebe predamo Kristu i znamo da nas je On prihvatio, nismo izmakli izvan domašaja kušnji. Božja riječ kaže: “Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati.” (Daniel 12,10) Ali samo oni koji izdrže ispit, primit će vijenac života (Jakov 1,12).
Oni koji prihvate Krista i puni samopouzdanja kažu da su spašeni, izlažu se opasnosti da se oslone na sebe, da izgube iz vida svoje slabosti i svoju stalnu potrebu za božanskom snagom, da postanu nepripremljeni za Sotonine majstorije. Zato će u kušnji mnogi duboko pasti u grijeh kao Petar. Upućen nam je savjet: “Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1. Korinćanima 10,12) Naša jedina sigurnost je stalno nepovjerenje u sebe i stalno oslanjanje na Krista.- 156
Petar je morao shvatiti mane svojeg karaktera i svoju potrebu za Kristovom snagom i milošću. Gospodin ga nije mogao poštedjeti kušnji, ali ga je mogao izbaviti od poraza. Da je Petar bio spreman prihvatiti Kristovu opomenu, bio bi budan i u molitvi. Išao bi u drhtanju i u strahu Gospodnjem, pazeći da ne posrne svojom nogom. I primio bi božansku pomoć tako da Sotona ne bi mogao postići pobjedu.
Petar je pao zbog svoje samodovoljnosti; pokajanje i poniznost pridonijeli su da se ponovo učvrste njegove stope. Izvještaj o njegovom iskustvu može ohrabriti svakog gre šnika koji se kaje. Iako je teško sagriješio, Petar nije bio odbačen. Kristove riječi bile su urezane u njegovu dušu: “Ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,32) U gorkoj agoniji kajanja, ova molitva i sjećanje na Kristov pogled pun ljubavi i suosjećanja davali su mu nadu. Nakon svojeg uskrsnuća, Krist se sjetio Petra i preko anđela uputio poruku ženama: “Idite i recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti.” (Marko 16,7) Spasitelj koji oprašta grijehe prihvatio je Petrovo pokajanje.
Isto milosrđe koje je pruženo Petru, pružit će se svakoj duši koja je pala pod naletom kušnji. Sotona je smislio poseban plan: da ljude prvo navede na grijeh i da ih onda ostavi, bespomoćne i u očajničkom stanju, u kojemu se boje tražiti oprost. Ali zašto bismo se trebali bojati kad je Bog rekao: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Sve je učinjeno da se uklone naši nedostaci, ponuđeno nam je svako ohrabre- nje da se vratimo Kristu.
Krist je ponudio svoje slomljeno tijelo da bi otkupio Božje nasljedstvo, da bi ljudima osigurao još jednu priliku. “Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebreji- ma 7,25) Svojim besprijekornim životom, svojom poslušnošću, svojom smrću na križu na Golgoti Krist je posredovao za izgubljeni rod. A sada, ne samo kao obični molitelj, već kao Osvajač koji zahtijeva plodove svoje pobjede, Zapovjednik našeg spasenja posreduje za nas. Njegova žrtva je potpuna, i kao naš Posrednik On obavlja djelo koje je sam preuzeo podižući pred Bogom kadionicu koja sadrži Njegove prečiste zasluge i molitve, priznanja i zahvaljivanja Njegovog naroda. Namirisane mirisom Njegove pravednosti, one se uzdižu Bogu kao slatki miris. Žrtva je potpuno prihvatljiva, a pomilovanje pokriva sve prijestupe.
Krist se zavjetovao da bude naš Zamjenik i Jamac i On 157 nikoga neće zanemariti. Onaj koji nije mogao dopustiti da ljudska bića budu izložena vječnoj propasti, koji je svoju dušu predao na smrt umjesto njih, dočekivat će sa sažaljenjem i samilošću svaku dušu koja shvati da ne može spasiti sama sebe.
On će podići svakog uzdrhtalog molitelja. On koji je svojim posredovanjem svakom čovjeku osigurao beskrajnu zalihu moralne snage, neće propustiti priliku da tu snagu upotrijebi u našu korist.
Sve sotonske čete nemaju snage da svladaju jednu dušu koja se s jednostavnim povjerenjem osloni na Krista. “Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.” (Izaija 40,29)
158 “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Gospodin kaže: “Samo priznaj svoju krivnju da si se od- vrgla od Jahve, Boga svojega.” “I poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših.” (1. Ivanova 1,9; Jeremija 3,13; Ezekiel 36,25)
Međutim, moramo upoznati sebe, a poznavanje sebe mora nas navesti na skrušenost da bismo mogli dobiti pomilovanje i mir. Farizej nije bio osvjedočen u svoju grešnost. Zato Sveti Duh nije ni mogao na njega utjecati. Njegova duša bila je okružena oklopom samopravednosti koji nisu uspjele probiti ni Božje strijele, iako su ih anđeoske ruke namjestile i nanišanile. Krist može spasiti samo onoga koji je svjestan da je grešnik. On je došao da “donese Radosnu vijest siromasima, da navijesti oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodi potlačene” (Luka 4,18). “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.” (Luka 5,31) Mi moramo znati svoje pravo stanje jer inače nećemo osjećati potrebu za Kristovom pomoći. Moramo shvatiti kakva nam opasnost prijeti jer inače nećemo potražiti utočište. Moramo osjetiti bol koju nam zadaju naše rane jer inače nećemo željeti izlječenje.
Gospodin kaže: “Ti tvrdiš: ‘Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju, zatim pomasti da pomažeš svoje oči da bi vidio.” (Otkrivenje 3,17.18) U vatri žeženo zlato jest vjera koja djeluje preko ljubavi. Samo nas to može dovesti u sklad s Bogom. Mi možemo biti aktivni, možemo obavljati mnogo posla, ali bez ljubavi, one ljubavi koja prebiva u srcu Isusa Krista, nikada se nećemo ubrojiti u nebesku obitelj.
159 Nitko ne može sam od sebe shvatiti svoje pogreške. “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jeremija 17,9) Usne mogu govoriti o siromaštvu duše iako ga srce ne želi priznati. Dok se čovjek obraća Bogu i govori o siromaštvu duha, njegovo srce se može nadimati i misliti da je iznad svih ostalih pripadnika ljudskog roda i da se odlikuje uzvišenom pravednošću. Istinsko znanje o samome sebi može se steći samo na jedan jedini način. Moramo promatrati Krista! Upravo nepoznavanje Krista navodi ljude da toliko uzdižu svoju pravednost. Kad budemo razmišljali o Njegovoj neporočnosti i Njegovom savršenstvu, tada ćemo sagledati svoje slabosti, siromaštvo i mane u pravom svjetlu. Vidjet ćemo da smo izgubljeni i bez nade, odjeveni u haljine svoje pravednosti, kao i svi drugi grešnici. Uvidjet ćemo da se spasenje ne može zadobiti našom dobrotom, već jedino Božjom beskrajnom milošću.
Carinikova molitva bila je uslišana zato što je priznavao da zavisi od Boga i jer se sasvim predao Svemogućemu. Sam u svojim očima nije zasluživao ništa drugo osim sramote. Tako sebe moraju gledati svi koji traže Boga. Vjerom — vjerom koja odbacuje svako oslanjanje na sebe — molitelj se u nevolji može povezati s izvorom beskrajne snage.
Nikakvi formalni obredi ne mogu zamijeniti jednostavnu vjeru i potpuno odbacivanje svoje stare neobraćene naravi, svojeg starog ja. Međutim, nitko se ne može potpuno osloboditi svoje stare naravi. Mi se jedino možemo osloniti na Krista da dovrši to djelo u nama. Tada će jezik naše duše biti: Gospodine, uzmi moje srce jer Ti ga ja ne mogu dati! Ono je Tvoje vlasništvo. Sačuvaj ga od pokvarenosti, jer ga ja ne mogu sačuvati za Tebe. Spasi me usprkos meni samome, mojoj slaboj, nekršćanskoj staroj naravi! Oblikuj me, promijeni me, uzdigni me u čisto i sveto ozračje Neba tako da Tvoja obilna ljubav može poteći kroz moju dušu.
Ovo odbacivanje čovjekove stare naravi ne događa se samo u početku njegovog kršćanskog života. Ono se mora događati iznova na svakom koraku čovjekovog napredovanja 160 prema Nebu. Sva naša dobra djela zavise od sile koja se nalazi izvan nas. Zato naše srce neprestano mora sezati za Bogom, zato moramo neprestano, ozbiljno i iskreno priznavati svoje grijehe i u poniznosti svojeg srca izlaziti pred Njega. Jedino stalnim odbacivanjem stare naravi, stalnim oslanjanjem na Krista možemo mirno nastaviti ići putem koji vodi u Nebo.
Što bliže budemo prilazili Kristu, što jasnije budemo sagledavali neporočnost Njegovog karaktera, to ćemo jasnije prepoznavati krajnju snagu grijeha i manje željeti uzdizati sebe. Oni koje Nebo priznaje kao svete, svakako su posljednji koji će isticati svoju dobrotu. Apostol Petar postao je vjerni Kristov sluga, bio je u velikoj mjeri nagrađen božanskim svjetlom i silom; odigrao je aktivnu ulogu u izgradnji Kristove Crkve; ali Petar nikada nije zaboravio žalosno iskustvo svojeg poniženja; njegov grijeh je bio oprošten, ali je on dobro znao da mu je u slabosti karaktera koja je dovela do pada mogla pomoći samo Kristova milost. U sebi nije nalazio ništa čime bi se mogao pohvaliti.
Nijedan od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha. Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji su bili spremni radije žrtvovati i sam život nego da namjerno učine neko loše djelo, ljudi koje je Bog nagradio božanskim prosvjetljenjem i silom, priznavali su greš- nost svoje naravi. Ni najmanje se nisu oslanjali na tijelo, nisu tvrdili da imaju neku svoju pravednost, već su se potpuno oslanjali na Kristovu pravednost. Tako će biti sa svima koji gledaju na Krista.
Na svakom koraku kojim napredujemo u svojem kršćanskom iskustvu naše će se pokajanje produbljivati. Upravo onima kojima je oprostio, onima koje je priznao kao svoj narod, Gospodin kaže: “I tada ćete se spomenuti zlih puto- 161 va i nedjela svojih, i sami ćete sebi omrznuti zbog bezakonja i gadosti svojih.” (Ezekiel 36,31) I ponovo naglašava: “Sklopit ću s tobom Savez svoj, i znat ćeš da sam ja Jahve, da se opomeneš i da se postidiš i da od sramote više ne otvoriš usta kad ti oprostim sve što učini!” (Ezekiel 16,62.63) Tada se naše usne više neće otvarati da uzdižemo sebe. Znat ćemo da je naša uspješnost jedino u Kristu. Priznanje apostola bit će i naše: “Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.” (Rimljanima 7,18) “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14)
U skladu je s ovim iskustvom i zapovijed: “Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2,12.13) Bog ne traži od vas da se plašite da On neće ispuniti svoja obećanja, da će se umoriti u svojem strpljenju ili da će Mu nedostati sažaljenja! Trebali biste se, zapravo, bojati da vaša volja ne odbije pokornost Kristovoj volji, da vaše naslijeđene i stečene karakterne crte ne zavladaju vašim životom! “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” Trebali biste se bojati da se vaša stara narav ne ispriječi između vaše duše i vašeg velikog Učitelja; da samovolja ne pokvari uzvišenu namjeru koju Bog želi ostvariti preko vas; da se ne oslonite na svoju snagu, da ne izvučete svoju ruku iz Kristove, da ne pokušate hodati svojim životnim putem bez Njegove stalne prisutnosti!
Mi moramo izbjegavati sve što bi moglo potaknuti našu oholost i samodovoljnost; moramo se čuvati davanja ili primanja hvale ili laskanja. Laskanje je Sotonino djelo. On djeluje putem laskanja isto onako kao i preko optuživanja i osuđivanja. Laskanjem on pokušava upropastiti duše. One koji slave ljude Sotona upotrebljava kao svoja oruđa. Neka 162 Kristovi radnici odbace od sebe svaku riječ hvale. Neka na- se staro ja nestane iz našeg vidokruga. Samo Krist treba biti uzdizan. Njemu, “koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi”, neka se uzdiže hvala iz svakog srca, Njega neka gleda svako oko (Otkrivenje 1,5).
Život u kojemu se gaji strah Gospodnji neće biti život žalosti i potištenosti. Upravo odsutnost Krista čini lice žalosnim, a život hodočašćem uzdaha. Oni koji su puni sebe, koji vole samo sebe, ne osjećaju potrebu da uspostave živo, osobno zajedništvo s Kristom. Srce koje nije palo na Stijenu ponosi se sobom i svojom sveukupnošću. Ljudima se dopada dostojanstvena pobožnost. Žele hodati putem koji je dovoljno širok i na kojemu ima dovoljno mjesta za njihove vlastite sklonosti i osobine. Njihovo samoljublje, želja da budu omiljeni i hvaljeni, isključuje Spasitelja iz njihovog srca, a bez Njega im ostaje samo potištenost i žalost. Međutim, Kristov boravak u duši izvor je radosti. Za sve one koji primaju Njega, osnovna misao Božje riječi postaje radost.
“Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: ‘U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)
Kad se nalazio skriven u rasjelini stijene, Mojsije je ugledao Božju slavu. Kad se mi sakrijemo u pukotinu Stijene, Krist će nas pokriti svojom probodenom rukom i mi ćemo čuti sto Gospodin govori svojim slugama. I nama, kao i Mojsiju, Bog će se objaviti kao “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernosću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.” (Izlazak 34,6.7) 163 Djelo otkupljenja donosi posljedice koje čovjek jedva može shvatiti. “Ono sto oko nije vidjelo, sto uho nije čulo, na sto ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1. Korinćanima 2,9) Kad se gresnik, privučen Kristovom snagom, približi uzdignutom križu, kad se baci na lice pred njim, nastaje nova tvar. Dobiva novo srce. Postaje novo stvorenje u Isusu Kristu. Svetost zaključuje da nista vise ne može zahtijevati. Sam Bog “opravdava onoga koji vjeruje u Krista.” (Rimljanima 3,26). A “koje je predodredio, one je i pozvao!” (Rimljanima 8,30) Koliko god bila velika sramota i pokvarenost uzrokovana grijehom, još je veća čast i hvala uzrokovana otkupitelj skom ljubavlju. Ljudskim bićima koja se žele uskladiti s božanskim likom daje se dio iz nebeske riznice, savršenstvo sile, koje ih uzdiže čak i više od anđela koji nikad nisu pali.
“Ovako govori Jahve, otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju narodi… Kad vide, dići će se kraljevi, bacit će se ničice knezovi, zbog Jahve, koji je vjernost svoju pokazao, Sveca Izraelova, koji te izabrao!” (Izaija 49,7)
“Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.”