Zar Bog neće svoje obraniti

Ovo se poglavlje temelji na Luki 18,1-8.

Krist je govorio o razdoblju neposredno prije svojeg dru- 164 gog dolaska i o opasnostima kroz koje će prolaziti Njegovi sljedbenici. Imajući posebno u vidu to razdoblje, ispričao je usporedbu “o tome kako uvijek treba moliti i nikada ne klonuti”.
Kazao je: “Bijaše u nekom gradu sudac koji se nije bojao Boga i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i udovica koja bi dolazila k njemu i molila ga: ‘Brani me od mog protivnika!’ Onaj to zadugo ne htjede. Ali nakon toga reče u sebi: ‘Ako se Boga i ne bojim a do ljudi ne držim, ipak ću, jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i ne razbija mi glavu.’ … Čujte što govori nepravedni sudac! Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.”
Sudac, koji je ovdje opisan, nije mario za pravdu niti je 165 imao sažaljenja prema napaćenima. Udovicu koja je svoj slučaj iznosila pred njega, stalno je odbijao. Stalno iznova je dolazila k njemu, ali su je uvijek prezrivo primali i tjerali iz sudnice. Sudac je znao da je pravda na njezinoj strani, da joj smjesta može ukazati pomoć, ali nije htio. Želio je pokazati svoju samovolju i moć, pružalo mu je zadovoljstvo kad ga je uzalud tražila, molila i preklinjala. Ali ona nije popuštala niti se obeshrabrivala. Usprkos njegovoj ravnodušnosti i tvrdoći srca, ona je ponavljala svoju molbu sve dok se sudac nije udostojio da razmotri njezin slučaj. Sam je objasnio: “Ako se Boga i ne bojim a do ljudi ne držim, ipak ću, jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i ne razbija mi glavu.” Da bi sačuvao svoj ugled, da ne bi javno pokazao pristranost, jednostran pristup parnicama, on je obranio ustrajnu i upornu ženu.
“Gospodin nastavi: ‘Čujte sto govori nepravedni sudac! Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.’” Krist ovdje naglašava veliku razliku između nepravednog suca i Boga. Sudac je popustio udovici i njezinom zahtjevu pretežno iz sebičnosti, da bi se oslobodio njezinog dosadnog navaljivanja. Nije prema njoj osjećao ni sažaljenje niti sućut; njezina nevolja nije mu ništa značila. Koliko se Božje postupanje prema onima koji dolaze k Njemu razlikuje od ovoga? On s beskrajnim sažaljenjem razmatra molbe jadnih i ožalošćenih.
Ženi koja je od suca tražila zaštitu smrt je otela muža. Siromašna i bez prijatelja, nije imala nikakvih sredstava da vrati svoje oteto imanje. I čovjek je zbog grijeha izgubio svoju vezu s Bogom. Sam od sebe, on nema nikakvog načina da sebi osigura spasenje. Međutim, mi smo po Kristu ponovo dovedeni u Očevu blizinu. Božji izabranici dragi su Njegovom srcu. To su oni koje je On pozvao iz tame u svoje divno svjetlo da Mu odaju hvalu, da blistaju kao svjetiljke u 166 tami ovoga svijeta. Nepravedni sudac nije bio posebno zainteresiran da izbavi udovicu koja mu je dosađivala; ipak, da bi se oslobodio njezinih stalnih molbi, poslušao je njezin zahtjev i izbavio je od njezinog protivnika. Ali Bog voli svoju djecu beskrajnom ljubavlju. Njemu je Njegova Crkva važnija od svega na Zemlji.
“Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao kao zjenu oka svoga.” (Ponovljeni zakon 32,9.10) “Ovako govori Jahve nad Vojskama, čija me Slava izaslala k narodima koji su vas opljačkali: ‘Tko vas dira, dira mi zjenicu oka.’” (Zaharija 2,12)
Molitva udovice: “Brani me od mog protivnika!” predstavlja molitvu Božje djece. Sotona je njihov veliki protivnik. On je “opadač braće naše”, koji ih optužuje pred Bogom dan i noć (Otkrivenje 12,10 DK). On se neprestano trudi da pogrešno prikaže i optuži, prevari i uništi Božji narod.
Krist u ovoj usporedbi poziva svoje učenike da se mole Bogu da ih obrani od sile Sotone i njegovih slugu.
U Zaharijinom proročanstvu opisano je Sotonino optu- živačko djelovanje, ali i Kristovo djelo suprotstavljanja protivniku svojeg naroda. Prorok kaže: “Potom mi pokaza Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Satana, koji mu stajaše zdesna, da ga tuži. Anđeo Jahvin reče Satanu: ‘Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?’ A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim.” (Zaharija 3,1-3)
Božji narod je ovdje prikazan kao da se radi o zločincu na sudu. Jošua, veliki svećenik, traži blagoslov za svoj 167 narod koji je u velikoj nevolji. Dok se on moli pred Bogom, Sotona mu stoji s desne strane kao protivnik. Optužuje Božju djecu trudeći se da njihov slučaj prikaže u što očajnijem svjetlu. On pred Gospodinom navodi njihova zla djela i njihove nedostatke. Prikazuje njihove mane i propuste nadajući se da će oni u Kristovim očima izgledati tako loši da im neće priskočiti u pomoć u njihovoj velikoj potrebi. Jošua, kao predstavnik Božjeg naroda, stoji pod prokletstvom, odjeven u prljave haljine. Svjestan grijeha svojeg naroda, opterećen je i obeshrabrenjem. Sotona salijeće njegovu dušu sviješću o krivnji tako da se osjeća skoro beznadno. A ipak stoji kao molitelj, dok se Sotona okomio na njega.
Sotona je svoje djelo optuživanja započeo još na Nebu. Isto djelo nastavio je na Zemlji još od vremena čovjekovog pada i tim će se djelom baviti i dalje, ali bit će posebno 168 izraženo dok se budemo približavali kraju povijesti ovoga svijeta. Budući da vidi da je njegovo vrijeme kratko, on će djelovati s još većom odlučnošću trudeći se da vara i uništava. Obuzima ga srdžba kad na Zemlji vidi ljude koji, iako slabi i grešni, poštuju Gospodnji zakon. Čvrsto je odlučio da oni ne smiju slušati Boga. Uživa u njihovoj nedostojno- sti, ima u pripremi lukavstvo za svaku dušu, trudi se da sve ljude uvuče u svoje zamke i tako ih odvoji od Boga. Pokušava optužiti i izložiti osudi i samog Boga, ali i sve one koji nastoje da u ovom svijetu ostvare Njegove namjere ljubavi i milosti, samilosti i oprosta.
Svako pokazivanje Božje moći za dobrobit Njegovog naroda rasplamsava Sotonino neprijateljstvo. Svaki put kada Bog djeluje u njegovu korist, Sotona se sa svojim demonima s posebnom gorljivošću trudi da izazove njegovu propast. On je zavidan svima koji su Krista učinili svojom snagom. Njegov je cilj da potakne zlo i da, u slučaju da postigne uspjeh, svu krivnju prebaci na one koji su pali u kušnji. Ukazuje na njihove prljave haljine, njihove karakterne mane. Iznosi njihove slabosti i nerazumnosti, njihov grijeh nezahvalnosti, njihovu nesličnost Kristu, sve ono čime su osramotili svojeg Otkupitelja. Sve to iznosi kao dokaz da ima pravo izazvati njihovu propast. Pokušava prestrašiti njihovu dušu navodeći ih da pomisle da je njihov slučaj beznadan, da se mrlja njihove sramote nikada neće ukloniti. Nada se da će tako potkopati njihovu vjeru, učiniti da se potpuno pokore njegovim kušnjama i odbace svoju odanost Bogu.
Pripadnici Gospodnjeg naroda nikada neće biti sposobni sami opovrgnuti Sotonine optužbe. Dok budu ispitivali sebe, lako će se prepustiti očaju. Međutim, oni će se obratiti božanskom Zastupniku. Oslonit će se na zasluge Otkupitelja. Bog može pokazati “da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa” (Rimljanima 3,26). Gospodnja djeca ob- 169 ratit će se s povjerenjem Njemu i tražiti da On odbaci So- tonine optužbe i da onemogući njegova lukavstva. “Brani me od mog protivnika!” mole oni; i moćnim dokazom križa Krist utišava drskog tužitelja.
“Anđeo Jahvin reče Satanu: ‘Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?’” Kad Sotona pokuša ocrniti Božji narod i uništiti ga, Krist se miješa. Iako su sagriješili, Krist je krivnju za njihove grijehe uzeo na svoju dušu. On je ljudski rod izvukao iz ognja kao glavnju. Svojom ljudskom naravi povezan je s čovjekom, dok je svojom božanskom naravi sjedinjen s beskrajnim Bogom. Pomoć se nalazi nadohvat ruke dušama koje ginu. Protivnik je ukoren.
“A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim. Anđeo se obrati onima koji pred njim stajahu i reče im: ‘Skinite s njega te prljave haljine!’ I reče mu: ‘Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!’ I nastavi: ‘Stavite mu čist povez oko glave!’
Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene haljine u nazočnosti anđelovoj. I anđeo Jahvin upozori Josuu: ‘Ovako govori Jahve nad Vojskama: Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja, i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje’” — čak i među anđele koji okružuju Božje prijestolje (Zaharija 3,3-7).
Usprkos nedostacima Božjeg naroda, Krist ne odbacuje one o kojima se skrbi. On ima snagu da zamijeni njihovu odjeću. On skida s njih njihove prljave haljine i na one koji 170 se kaju i vjeruju stavlja svoju odjeću pravednosti. U izvještajima Neba pokraj njihovog imena dopisuje: pomilovani. On ih priznaje kao svoje pred cijelim svemirom. Sotona, njihov protivnik, pokazuje se kao ogovarač i varalica. Bog će doista udijeliti pravdu svojim izabranicima.
Molba: “Brani me od mog protivnika!” ne odnosi se samo na Sotonu kao neprijatelja, već i na sve sile kojima se on služi da bi krivo prikazao, iskušao ili uništio Božji narod. Oni koji su odlučili vršiti Božje zapovijedi ustanovit će na temelju iskustva da se bore s protivnicima kojima upravljaju mračne sile. Takvi su protivnici salijetali Krista na svakom koraku, a koliko su neprestano i odlučno to činili, nijedno ljudsko biće nikada neće saznati! Kristovi učenici, kao i njihov Učitelj, praćeni su stalnim kušnjama.
Pismo opisuje stanje u svijetu neposredno prije Kristovog drugog dolaska. Apostol Jakov slika lakomost i nasilje koje će prevladavati. On kaže: “Pazite sad, bogataši!… Još ste u posljednje vrijeme skupljali blago! Evo viče plaća žete- laca vaših njiva koju ste im uskratili, i vika tih žetelaca došla je u uši Gospodinu nad vojskama. Živjeli ste na zemlji raskošno i razvratno. Utovili ste svoja srca na dan klanja. Osudili ste, ubili ste pravednika, i on vam se ne može suprotstavljati.” (Jakov 5,1-6) To je slika naših dana. Svakovrsnim nasiljem i otimanjem ljudi su nagomilali golema bogatstva, dok krici izgladnjelog čovječanstva odjekuju pred Bogom.
“Tako je potisnuto pravo, i pravda mora stajati daleko. Jer na trgu posrnu istina, i poštenju više nema pristupa. Vjernosti je ponestalo, a tko izbjegava zlo, bude opljačkan.” (Izaija 59,14.15) Ovo se ispunilo u Kristovom životu na Zemlji. On 171 je bio vjeran Božjim zapovijedima, odbacivao je ljudske običaje i zahtjeve koji su postavljani umjesto njih. Upravo zbog toga je bio omrznut i proganjan. Ova povijest se ponavlja. Zakoni i ljudske predaje uzdižu se iznad Božjeg zakona, a oni koji su vjerni Božjim zapovijedima trpe poniženje i progonstvo. Zbog svoje vjernosti Bogu, Krist je bio optužen da krši subotu i huli na Boga. Njegovi protivnici tvrdili su da je opsjednut demonima, govorili su da je sam Belze- bub. Na sličan način i Njegove sljedbenike optužuju i pogrešno prikazuju. Sotona se nada da će ih tako navesti na grijeh i sramotu baciti na Boga.
Opisujući suca u ovoj usporedbi, suca koji se nije bojao Boga niti se sramio ljudi, Krist je prikazao vrstu suđenja koje se tada obavljalo i s kojim će se uskoro i sam sresti prilikom svojeg suđenja. On je želio da Njegov narod u sva vremena shvati kako se malo može osloniti na zemaljske upravitelje ili suce u trenutku nevolje. Božji izabranici često moraju stati pred ljude na službenim položajima koji Božju riječ nisu učinili svojim vodičem i savjetnikom, i koji slijede svoje neposvećene, neukroćene nagone.
Govoreći o nepravednom sucu, Krist nam je pokazao što moramo činiti. “Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu?” Krist, naš Uzor, nije ništa učinio da se obrani ili oslobodi. On je svoj slučaj predao Bogu u ruke. Ni Njegovi sljedbenici ne smiju optuživati ili osuđivati, niti pribjegavati sili da bi sebe izbavili.
Kad se pojave naizgled neobjašnjive nevolje, ne smijemo im dopustiti da poremete naš mir. Ma kako se nepravedno prema nama postupalo, ne smijemo se žestiti. Gajeći 172 duh osvete, samo ćemo sebi naškoditi. Potkopat ćemo svoje povjerenje u Boga i ožalostiti Svetoga Duha. Uz nas se nalazi svjedok, nebeski vjesnik, koji će umjesto nas podignuti zastavu nasuprot našim neprijateljima. On će nas zaštititi svijetlim zrakama Sunca pravednosti kroz koje Sotona ne može prodrijeti. On ne može probiti taj štit svete svjetlosti.
Dok se bezakonje u svijetu umnožava, nitko od nas ne može se zavaravati da neće imati teškoća. Ali upravo će nas teškoće dovesti u prijestolnu dvoranu Najvišega. Moći ćemo potražiti savjet Onoga koji je beskrajno mudar.
Gospodin kaže: “Zazovi me u dan tjeskobe.” (Psalam 50,15) On nas poziva da iznesemo pred Njega svoje teškoće i nevolje, svoju potrebu za božanskom pomoći. On nas poziva da bez oklijevanja uputimo svoje molitve. Čim se teškoće pojave, trebamo Mu uputiti svoje iskrene, ozbiljne molitve. Svojim upornim molitvama pružamo dokaz dubokog povjerenja u Njega. Svijest o našoj potrebi nagoni nas da se molimo ozbiljno, i naš nebeski Otac biva ganut našim molbama.
Često su oni koji trpe poniženja ili progonstva zbog svoje vjere u kušnji da pomisle da ih je Bog zaboravio. U očima ljudi oni su manjina. Po svemu izgleda da njihovi neprijatelji likuju nad njima. Ali neka se ne uznemiravaju! Onaj koji je patio radi njih, koji je nosio njihove tuge i žalosti, nije ih zaboravio!
Božja djeca nisu ostavljena sama i bez obrane. Molitva pokreće ruku Svemogućega. Molitvom “osvojiše kraljevstva, izvršiše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja” — i mi ćemo saznati što to znači kad čujemo izvještaje mučenika koji su umrli za svoju vjeru — koji “nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Hebrejima 11,33.34).
Ako svoj život posvetimo službi Njemu, nikad se nećemo 173 naći u položaju za koji Bog nema rješenje. Ma kakav bio naš položaj, imamo Vodiča koji će usmjeriti naš put; ma kakve bile naše nevolje, imamo sigurnog Savjetnika; ma kakve bile naše tuge i žalosti, ma kolika naša osamljenost, imamo Prijatelja koji s nama suosjeća. Ukoliko u svojem neznanju načinimo pogrešan korak, Krist nas neće ostaviti. Čujmo Njegov glas kako govori jasno i razgovijetno: “Ja sam put, istina i život!” (Ivan 14,6) “Smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.” (Psalam 72,13)
Gospodin izjavljuje da će Mu poslužiti na čast oni koji žele biti blizu Njega i vjerno obavljati Njegovu službu. “Tko se tebe drži čuvaš ga jednako u miru, jer se u tebe uzda.” 174 (Izaija 26,3 DK) Ruka Svemogućega ispružena je da nas vodi naprijed i samo naprijed. Idite naprijed, kaže Gospodin; ja ću vam poslati pomoć! Na slavu je mojemu imenu da tražite, i zato ćete primiti! Ja ću se proslaviti pred onima koji očekuju vaš poraz. Oni će vidjeti kako moja Riječ slavno pobjeđuje. “Sve sto s vjerom zamolite dobit ćete.” (Matej 21,22)
Neka svi koji su u nevolji, prema kojima se nepravedno postupa, poviču Bogu! Odvratite se od onih čija su srca kamena, objavite svoje zahtjeve vašem Stvoritelju. Nikada nije bio odbačen nijedan koji je skrušena srca izišao pred Njega. Nijedna iskrena molitva nije zaboravljena. I usred pjesama nebeskih zborova Bog čuje viku najslabijeg ljudskog stvora. Kad želje svojeg srca izlijevamo u osami, kada izričemo svoje molbe dok idemo putem, naše riječi dopiru do prijestolja Vladara svemira. One su, možda, nečujne za ljudsko uho, ali ne mogu se izgubiti u prostoru niti ih može nadglasati buka poslova oko nas. Ništa ne može ugušiti zahtjeve duše. Iznad ulične buke, iznad žagora mnoštva one se uzdižu prema nebeskim dvorima. Bog je onaj kojemu se obraćamo i On čuje naše molitve.
I vi koji se osjećate najnedostojniji, ne ustručavajte se svoj slučaj prepustiti Bogu. Kad je sebe u Kristu dao za grijehe svijeta, preuzeo je slučaj svake duše. “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32) Zar neće ispuniti milostive riječi koje nam je uputio da bi nas ohrabrio i ojačao?
Najviše od svega Krist želi iskupiti svoje nasljedstvo iz vlasti Sotone. Ali prije nego što nas izbavi od Sotonine sile 175 oko nas, On nas mora osloboditi od njegove sile u nama. Gospodin dopušta nevolje da bismo se mogli očistiti od svje- tovnosti, sebičnosti i grubih, nekršćanskih crta karaktera. On dopušta da duboke vode nevolja preplave našu dušu da bismo mogli upoznati Njega i Isusa Krista kojega je poslao, da bismo duboko u svojem srcu osjetili čežnju da budemo očišćeni od svake prljavštine i da iz kušnje iziđemo čistiji, svetiji i sretniji. Često ulazimo u peć nevolje jer su nam du- se uprljane sebičnošću; ali ako strpljivo izdržimo kušnju kojoj nas je On izložio, izići ćemo odražavajući božanski karakter. Kad se Njegova namjera s nevoljama izvrši, “pravda će tvoja zasjati kao svjetlost i tvoje pravo ko sunce podnevno” (Psalam 37,6).
Nema opasnosti da će Gospodin zanemariti molitve svojeg naroda. Opasnost je u tome što se Božji narod u kušnjama i nevoljama može obeshrabriti i prestati biti ustrajan u svojim molitvama.
Spasitelj je pokazao božansko suosjećanje prema ženi Sirofeničanki. Njegovo srce je bilo ganuto kad je vidio njezinu duboku žalost. Poželio ju je smjesta uvjeriti da je njezina molitva uslišana. Međutim, htio je svojim učenicima pružiti pouku, pa je neko vrijeme izgledalo da ne želi čuti vapaje njezinog izmučenog srca. Ali kad se njezina vjera pokazala, uputio joj je pohvalne riječi i otpustio je s dragocjenim darom koji je tražila. Učenici nikad nisu zaboravili ovu pouku, i ona je zabilježena da bi pokazala rezultate ustrajne molitve.
Sam Krist je u majčinsko srce te žene stavio upornost koja se nije mogla zanemariti. Upravo je Krist nadahnuo onu moliteljicu, onu udovicu, da bude tako hrabra i odlučna pred sucem. Isti Krist je prije mnogo stoljeća, tijekom tajanstvenog sukoba na Jaboku, nadahnuo Jakova tom istom ustrajnom vjerom. A povjerenje koje je sam usadio nikada nije prolazilo bez nagrade.
On, koji boravi u nebeskom Svetištu, sudi pravedno. On 176 više uživa u svojem narodu koji se bori s kušnjama u ovom svijetu grijeha, nego u četama anđela koje okružuju Njegovo prijestolje.
Cijeli nebeski svemir zainteresiran je za ovu trunčicu svijeta jer je Krist platio beskrajnu cijenu za život njezinih stanovnika. Otkupitelj svijeta povezao je Zemlju s Nebom čvrstim vezama, jer otkupljenici Gospodnji žive na njoj. Nebeska bića i sada posjećuju Zemlju kao što su to činila u dane kad su šetala i razgovarala s Abrahamom i Mojsijem. Usred poslovne buke u našim velikim gradovima, usred mnoštva koje se tiska našim ulicama i tržnicama, u kojima se od jutra do večeri ljudi ponašaju kao da su poslovi, sport i užici jedino što postoji u ovom životu, u kojima ima tako malo onih koji razmišljaju o nevidljivim stvarnostima — čak i na tim mjestima Nebo ima svoje promatrače i svoje svete predstavnike. Postoje nevidljiva bića koja prate svaku riječ i svako djelo nas ljudi. Na svakom poslovnom skupu, na svakoj zabavi, na svakom bogoslužju, ima više slušatelja nego što se može vidjeti ljudskim okom. Katkad nebeske sile podignu zavjesu koja skriva nevidljivi svijet, tako da se naše misli mogu odvratiti od trke i žurbe života i pozabaviti se činjenicom da postoje nevidljivi svjedoci svega sto činimo ili kažemo.
Trebali bismo mnogo bolje razumjeti misiju tih nebeskih izvjestitelja. Bilo bi dobro da uzmemo u obzir da u svemu svojem poslu možemo računati na suradnju i brigu nebeskih bića. Nevidljive vojske svjetla i sile prate krotke i ponizne koji vjeruju Božjim obećanjima i oslanjaju se na njih. Kerubini, serafini i anđeli koji su silni snagom — deset tisuća puta deset tisuća i tisuće tisuća — stoje Njemu zdesna, “svi službujući duhovi sto se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje” (Hebrejima 1,14).
177 Ovi anđeoski vjesnici vode vjeran izvještaj o riječima i djelima ljudskih sinova. Svako okrutno ili nepravedno djelo protiv Božje djece, sve što su morali pretrpjeti od onih koji čine zlo, sve je zabilježeno na Nebu.
“Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Luka 18,7.8)
“Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem volje Božje postignete obećanje jer: ‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” (Hebrejima 10,35-37) “Prema tome, strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Pazite! Poljodjelac iščekuje skupocjen rod od zemlje, strpljivo čekajući na nj, dok ne primi ‘ranu’ i ‘kasnu kišu’. Strpite se i vi i učvrstite svoja srca, jer je blizu dolazak Gospodnji!” (Jakov 5,7.8)
Divno je božansko strpljenje. Pravednost dugo čeka dok milost poziva grešnika. Međutim, “pravda i pravo temelj su prijestolja njegova” (Psalam 97,2). Gospodin je “spor u gnjevu, ali silan u moći”. On “neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci.” (Nahum 1,3)
Svijet je postao drzak u kršenju Božjeg zakona. Zato što ih je Bog dugo trpio, ljudi su pogazili Njegov autoritet. Podržavali su jedni druge u nasilju i okrutnosti prema Njegovom naslijeđu, govoreći: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (Psalam 73,11) Međutim, postoji crta koju ne mogu prijeći. Bliži se vrijeme kada će dostignuti postavljenu granicu. Već su i sada skoro prevršili mjeru beskrajnog Božjeg strpljenja, granicu Njegove milosti, mjeru Njegovog milosrđa. 178 Gospodin će se umiješati da obrani svoju čast, da izbavi svoj narod, da suzbije oholost nepravednika.
U Noine dane ljudi su zanemarivali Božji zakon sve dok se svako sjećanje na Stvoritelja nije izgubilo sa Zemlje. Njihovo bezakonje dostiglo je takvu mjeru da je Gospodin pustio vode Potopa na Zemlju i uništio njezine pokvarene stanovnike.
Iz naraštaja u naraštaj Gospodin je djelovao na svoj način. Kad bi se pojavila kriza, On bi se objavljivao i sprečavao ispunjenje Sotoninih planova. Kad se radilo o narodima, obiteljima ili pojedincima, On je često dopuštao da se pojave krize da bi Njegovo djelovanje postalo vidljivo. Na taj način je objavljivao da postoji Bog u Izraelu koji uzdiže svoj zakon i brani svoj narod.
U ovo vrijeme sveopćeg bezakonja možemo znati da je na vidiku i posljednja velika kriza. Kad je prkošenje Božjem zakonu postalo skoro sveopća pojava, kad je Njegov narod izložen nasilju i surovosti svojih bližnjih, Gospodin se mora umiješati.
Bliži se vrijeme kad će On reći: “Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe.” Jer će izići Gospodin “iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.” (Izaija 26,20.21) Ljudi koji tvrde da su kršćani mogu sada varati i tlačiti siromašne; mogu pljačkati udovice i siročad; mogu davati maha svojoj sotonskoj mržnji zato što ne mogu vladati savješću Božjeg naroda; ali će ih za sve to Bog izvesti na sud. “Jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa.” (Jakov 2,13) Još samo malo vremena i oni će izići pred Suca cijele Zemlje da polože račun za bol koju su nanijeli tijelima i du- 179 šama Njegove baštine. Oni danas mogu iznositi lažne optužbe, oni se mogu izrugivati onima koje je Bog postavio da rade Njegov posao, mogu bacati Njegove vjernike u tamnice, u okove, osuđivati na progonstvo i na smrt; ali će za svaku bol, za svaku prolivenu suzu morati dati odgovor. Bog će im dvostruko platiti sve njihove grijehe. O Babilonu, simbolu otpale Crkve, On će reći svojim slugama na sudu: “Jer njezini su grijesi doprli do neba i Bog se sjetio njezinih opačina. Platite joj kao sto je i ona plaćala! Vratite joj dvostruko prema njezinim djelima. U času u koju je lijevala ulijte joj dvostruko!” (Otkrivenje 18,5.6)
Iz Indije, iz Afrike, iz Kine, s otoka u moru, od potlačenih milijuna u takozvanim kršćanskim zemljama, vika ljudske boli podiže se prema Bogu. Ta vika neće dugo čekati na odgovor. Bog će očistiti Zemlju od moralne pokvarenosti, ne morem velike vode kao u Noino doba, već morem ognja koji se neće moći ugasiti nikakvim ljudskim nastojanjima.
“Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti — svi koji se nađu zapisani u Knjizi.” (Daniel 12,1) Iz potkrovlja, iz koliba, iz tamnica, sa stratišta, s planina i iz pustinja, iz zemaljskih špilja i iz morskih dubina Krist će dovesti svoju djecu k sebi. Na Zemlji su bili siromašni, progonjeni i mučeni. Milijuni su otišli u grob natovareni sramotom zato što su odbili pokoriti se prijevarnim Sotoninim zahtjevima. Na ljudskim sudovima Božjoj djeci su sudili najteži zločinci. Ali blizu je dan kad će sam Bog nastupiti kao sudac! (Vidi Psalam 50,6.) Tada će se preokre- 180 nuti zemaljske presude. “Sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.” (Izaija 25,8) Svakome od njih bit će dana bijela odjeća (Otkrivenje 6,11). “Oni će se zvati Sveti narod, Ot- kupljenici Jahvini.” (Izaija 62,12)
Za svaki križ koji su morali nositi, za svaki gubitak koji su morali podnijeti, za svako progonstvo koje su morali pretrpjeti, čak i za gubitak ovozemaljskog života, Božja djeca će biti bogato nagrađena. “I gledat će njegovo lice. A njegovo će ime biti na njihovim čelima.” (Otkrivenje 22,4)