Ostavi je još ovu godinu

Ovo se poglavlje temelji na Luki 13,1-9.

212 U svojem poučavanju Krist je upozoravanje na sud povezivao s pozivima milosti. Govorio je: “Jer Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje, nego da sačuva!” (Luka 9,56 DK) “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17) Odnos između Njegovog poslanja milosti i Božje pravednosti i suda opisan je u usporedbi o neplodnom drvetu.
Krist je upozoravao ljude na dolazak Božjeg kraljevstva i oštro je ukoravao njihovo neznanje i njihovu ravnodušnost. Znakove na nebu, koji najavljuju vrijeme, brzo su razumjeli; ali znakove vremena, koji tako jasno ukazuju na Njegovo poslanje, nisu prepoznavali.
Međutim, ljudi su tada, kao i danas, bili spremni sebe proglasiti miljenicima Neba i zaključiti da se poruke ukora odnose na druge. Slušatelji su obavijestili Isusa o događaju koji je upravo izazivao veliko uzbuđenje u narodu. Neke mjere Poncija Pilata, upravitelja Judeje, uvrijedile su narod. Došlo
213 je do narodnog ustanka u Jeruzalemu i Pilat ga je pokušao ugušiti silom. Jednom su prilikom njegovi vojnici čak provalili na područje Hrama i pobili nekoliko galilejskih hodočasnika koji su upravo prinosili žrtve. Židovi su ovu nesreću proglasili kaznom zbog grijeha pobijenih, i oni koji su govorili o tom djelu nasilja, činili su to s potajnim zadovoljstvom. Po njihovom mišljenju, ishod je pokazao da su oni sami mnogo bolji od tih Galilejaca i da uživaju veću Božju naklonost. Očekivali su da će Isus izreći riječi osude protiv tih ljudi, koji su, po njihovom sudu, i više nego zaslužili svoju kaznu.
Kristovi učenici nisu se usuđivali izreći svoju ocjenu prije nego sto saznaju mišljenje svojeg Učitelja. On im je već dao oštre pouke o ocjenjivanju karaktera drugih ljudi i o odmjeravanju kazne u skladu s njihovim ograničenim prosuđivanjem. Ipak, očekivali su da će Isus osuditi te ljude kao teške grešnike. Veliko je bilo njihovo iznenađenje kad su čuli Njegov odgovor.
Okrenuvši se prema mnoštvu, Spasitelj je rekao: “Mislite li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca? Ne to, velim vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.” Ove tragične nesreće trebale su ih navesti da budu skrušena srca, da se pokaju za svoje grijehe. Pripremala se oluja odmazde i uskoro se trebala obrušiti na sve koji nisu našli utočište u Kristu.
Dok je razgovarao s učenicima i mnoštvom, Isus je proročkim okom gledao u budućnost i vidio Jeruzalem opkoljen vojskom. Čuo je korake stranaca koji su stupali protiv izabranog grada i vidio kako tisuće i tisuće ginu tijekom opsade. Mnogi Židovi su bili, slično onim Galilejcima, pobijeni u predvorju Hrama, upravo dok su prinosili žrtve. Nesreće koje su zadesile pojedince bile su Božja opomena cijelom 214 narodu koji je bio isto toliko kriv. Isus je rekao: “Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.” Još kratko vrijeme odgađat će se trenutak kušnje za sve njih. Još imaju vremena saznati ono što je važno za njihov mir.
Isus je zato nastavio: “Neki je čovjek imao u svom vinogradu posađenu smokvu. Dođe, potraži na njoj roda, ali ga ne nađe te reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim rod na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?’”
Kristovi slušatelji nisu mogli pogrešno protumačiti ove riječi. David je pjevao o Izraelu kao o lozi koja je donesena iz Egipta. Izaija je napisao: “Vinograd Jahve nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.” (Izaija 5,7) Naraštaj kojemu je Spasitelj došao bio je prikazan smokvom u Gospodnjem vinogradu — obuhvaćen okružjem Njegove posebne brige i blagoslova.
Božja namjera prema Njegovom narodu i velike mogućnosti koje je narod imao, sve je to bilo izraženo ovim prekrasnim riječima: “I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim — na slavu njegovu.” (Izaija 61,3) Nadahnut Duhom, Jakov je na samrti rekao o svojem najmilijem sinu: “Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje grana preko zida.” Zatim je nastavio: “Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!” (Postanak 49,22.25) I tako je Bog zasadio Izrael kao plemenitu lozu kraj izvora života. On je podigao svoj vinograd “na brežuljku rodnome”. On ga je ogradio, “iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom” (Izaija 5,1.2).
215 “Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu.” (Izaija 5,2) Narod u Kristovo doba pokazivao je veću izvanjsku pobožnost od Židova prijašnjih vremena, ali je još u većoj mjeri bio lišen plemenitih vrlina Božjega Duha. Dragocjeni rodovi karaktera koji su Josipov život činili tako mirisnim i prekrasnim, nisu se pokazivali u židovskom narodu.
Bog je preko svojeg Sina tražio rod, ali ga nije našao. Izrael je bio na teret zemlji. Samo njegovo postojanje pretvorilo se u kletvu jer je zauzimao mjesto u vinogradu na kojem je moglo rasti neko plodno drvo. On je svijetu uskraćivao blagoslove koje mu je Bog želio dati. Izraelci su pogrešno predstavljali Boga okolnim narodima. Nisu bili samo nekorisni, već su bili i velika smetnja. Njihova vjera u velikoj je mjeri bila prijevarna, izazivala je pustoš umjesto da donosi spasenje.
U ovoj usporedbi vinogradar nije dovodio u pitanje presudu da drvo, ukoliko ostane bezrodno, bude posječeno; on je samo znao koliko je vlasnik, zajedno s njim, zainteresiran za to neplodno drvo. Ništa ga ne bi moglo više obradovati nego da vidi kako ono raste i donosi rod. On je na želju vlasnika odgovorio: “Gospodaru, ostavi je još ovu godinu dok je okopam i pognojim. Možda će ubuduće roditi… ”
Vinogradar nije odbio da se potrudi oko ove nekorisne biljke. Bio je spreman posvetiti joj još više truda, životne uvjete učiniti još povoljnijima, obasuti je svakovrsnom pažnjom.- 216

“Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?” (Izaija 5,3.4)

I vlasnik i vinogradar jedinstveni su u svojoj zainteresiranosti za stablo smokve. Tako su i Otac i Sin jedinstveni u svojoj ljubavi prema izabranom narodu. Krist je obećavao svojim slušateljima da će im biti pružene još bolje prilike. Svako sredstvo koje je Božja ljubav mogla zamisliti bit će pokrenuto da bi oni mogli postati drveće pravednosti koje će donositi rod na blagoslov svijetu.
Isus u ovoj usporedbi nije rekao što je vinogradar postigao svojim trudom. Na tom se mjestu Njegova priča prekida. Njezin kraj bio je prepušten naraštaju koji je slušao Njegove riječi. Njima je bila upućena i svečana opomena: “Ako ne rodi, moći ćeš je posjeći.” Od njih je zavisilo hoće li biti izrečene neopozive riječi osude. Dan gnjeva bio je blizu. Nevoljama koje su već zadesile Izrael vlasnik vinograda je milostivo unaprijed podsjećao ljude na uništenje nerodnog drveta.
Ova opomena odjekuje kroz vrijeme sve do naših dana. Jesi li ti, o bezbrižno srce, nerodno drvo u Gospodnjem vinogradu? Hoće li zato riječi osude biti izrečene i tebi? Koliko dugo već primaš Njegove darove? Koliko dugo On bdije i čeka da Mu uzvratiš ljubavlju? Posađen u Njegovom vinogradu, pod budnim okom vinogradara, koje si samo prednosti uživao! Koliko često je nježna poruka Evanđelja oduševljavala tvoje srce! Nosiš Kristovo ime, naizgled si pripadnik Crkve koja je Njegovo Tijelo, a ipak si svjestan da nemaš nikakvih živih veza s velikim srcem ljubavi! Rijeka Njegovog života ne teče preko tebe. Plemenite osobine Njegovog karaktera, “plod Duha”, ne vide se u tvojem životu. – 217
Nerodno drvo uživa kišu i svjetlo sunca i zahtijeva vinogradarev trud. Ono crpi hranu iz zemlje. Ali njegova nerodna krošnja samo zaklanja tlo, tako da rodne biljke ne mogu rasti i napredovati u njegovoj sjeni. Tako i Božji darovi, kojima je obasuo tebe, ne prenose nikakav blagoslov svijetu. Ti drugima oduzimaš prednosti koje bi im, da nije tebe, mogle pripadati.
I ti shvaćaš, iako možda samo nejasno, da si samo teret zemlji. Ipak, Bog te u svojoj velikoj milosti još nije posjekao. On ne gleda hladno na tebe. On se ne odvraća ravnodušno od tebe niti te prepušta uništenju. Gledajući tebe, uz- 218 vikuje, kao što je uzvikivao prije toliko stoljeća o Izraelu: “Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele… neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek.” (Hošea 11,8.9) Sažaljivi Spasitelj kaže o tebi: poštedjet ću ga još ovu godinu, okopat ću ga i zaliti!
S tom neumornom ljubavlju Isus je služio Izraelu tijekom dodatnog vremena milosti. I na križu je molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Nakon Njegovog uznesenja Evanđelje se propovijedalo prvo u Jeruzalemu. Tu je bio izliven i Sveti Duh. Tu je prva evanđeoska Crkva objavljivala moć uskrslog Spasitelja. Tu je Stjepan — kojemu je lice bilo “poput anđeoskog” (Djela 6,15) — objavio svoje svjedočanstvo i položio svoj život. Sve što je Nebo moglo učiniti bilo je učinjeno. Sam Krist je rekao: “Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?” (Izaija 5,4) Tako se ni Njegova briga ni Njegov trud oko tebe ne umanjuju, već pojačavaju. On i dalje govori: “Ja, Jahve, njega čuvam, svaki čas ga zalijevam; i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim.” (Izaija 27,3)
“Ako ne rodi, moći ćeš je posjeći” — srce koje se ne odaziva na božanske pozive postaje tvrdo i sve tvrđe, dok konačno ne postane neosjetljivo za utjecaj Svetoga Duha. I tek tada će biti izgovorene riječi: “Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?”
Danas On poziva tebe: “Vrati se, Izraele, Jahvi Bogu svome… Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti… Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana… Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, gajit vinograd… po meni si rodan plodovima.” (Hošea 14,2-8)