Isusove usporedbe: Poglavlje 28

19. 12. 2015.

Nagrada milosti

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 19,16-30; 20,1-16; Marku 10,17-31 i Luki 18,18-30.

390 Židovi su skoro potpuno izgubili iz vida istinu o Božjoj nezasluženoj milosti. Rabini su govorili da se božanska naklonost mora zaslužiti; nadali su se da će pravedni steći nagradu svojim dobrim djelima. Zato je i njihovo bogoslužje bilo prožeto sebičnim, najamničkim duhom. Čak se ni Kristovi učenici nisu potpuno oslobodili toga duha i Spasitelj se koristio svakom prilikom da im ukaže na ovu njihovu zabludu. Neposredno prije nego sto će ispričati usporedbu o radnicima, zbio se događaj koji Mu je pružio mogućnost da ih upozna s pravim načelima.
Dok se nalazio na putu, pritrčao Mu je neki mladi glavar, kleknuo pred Njega i ponizno Ga pozdravio. Upitao Ga je: “Učitelju, sto dobro moram činiti da postignem život vječni?” (Matej 19,16)
Mladi glavar se obratio Kristu kao uglednom rabinu i nije u Njemu prepoznao Božjeg Sina. Spasitelj mu je odvratio: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? Samo je jedan 391 Dobri.” Na temelju čega ti mene zoveš dobrim? Jedino je Bog dobar. Ako me već prihvaćaš kao dobroga, onda me moraš prihvatiti i kao Njegovog Sina i predstavnika!
Zatim je rekao: “Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!” Božji karakter je izražen Njegovim zapovijedima, i ako želiš biti u skladu s Bogom, načela Njegovog Zakona moraju postati temelj svakog tvojeg djelovanja.
Krist nije umanjio zahtjeve Zakona. Nedvosmisleno jasnim riječima ukazao je na poslušnost kao uvjet za vječni život — bio je to isti uvjet koji je postavljen Adamu prije pada u grijeh. Gospodin danas ne očekuje od čovjeka ništa manje nego što je od njega očekivao u Edenu — savršenu poslušnost, neokaljanu pravednost. Zahtjev u Savezu milosti isto je toliko širok kao i zahtjev postavljen u Edenu — usklađivanje s Božjim zakonom koji je svet, pravedan i dobar.
Na riječi: “Vrši zapovijedi!” mladi glavar je upitao: “Koje?” Svakako mu se učinilo da Krist misli na neko obredno pravilo. Međutim, Krist je govorio o Zakonu koji je proglašen na Sinaju. Naveo mu je nekoliko zapovijedi s druge ploče Zakona, a onda ih je sve sažeo u pravilo: “Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!”
Mladić je odgovorio bez oklijevanja: “To sam sve držao od svoje mladosti. Što mi još treba?” Njegovo shvaćanje Zakona bilo je formalno i površno. Ocjenjivan po ljudskim mjerilima, njegov karakter je bio bez mane. Njegov vidljivi život bio je stvarno, bar u velikoj mjeri, besprijekoran i on je mislio da se njegovoj poslušnosti Zakonu ne može prigovoriti. Ipak, potajno je strahovao da nešto nije u redu između njegove duše i Boga. To ga je i navelo na pitanje: “Što mi još treba?”
Krist mu je odgovorio: “‘Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!’ Kad mladić ču te 392 riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje.”
Sebičnost je prijestup Zakona. To je Isus htio pokazati mladiću pa ga je podvrgnuo ispitu koji će pokazati sebičnost njegovog srca. Prikazao mu je slabu točku njegovog karaktera. Mladić nije želio nikakvo daljnje prosvjetljenje. On je gajio idola u svojem srcu; svijet je bio njegov bog. Tvrdio je da drži zapovijedi, ali nije slijedio načelo koje je značilo pravi život i duh svih zapovijedi. Nije imao istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ovaj nedostatak pokazivao je da nema ničega što bi ga moglo osposobiti da uđe u nebesko kraljevstvo. Svojom sebičnošću i ljubavlju prema svjetovnim dobicima prekršio je sva načela nebeskog kraljevstva.
Kad je mladi glavar pristupio Isusu, svojom iskrenošću i ozbiljnošću zadobio je Spasiteljevo srce. U tom mladiću 393 On je vidio čovjeka koji bi mogao poslužiti kao propovjednik pravednosti. Tog sposobnog i plemenitog mladića Krist bi primio isto tako spremno kao sto je primio siromašne ribare koji su Ga slijedili. Da je ovaj mladić svoj život posvetio djelu spašavanja duša, mogao je postati marljiv i uspješan radnik za Krista.
Međutim, prvo je morao ispuniti uvjete povezane s uče- ništvom. Morao se u potpunosti predati Bogu. Na Spasiteljev poziv, Ivan, Petar, Matej i ostali učenici “ostaviše sve, ustadoše i pođoše za njime” (Luka 5,28 DK). Isto posvećenje očekivalo se i od mladog glavara. Tražeći to od njega, Krist nije zahtijevao veću žrtvu od one koju je sam prinio: “Ta, poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9) Mladić je jednostavno trebao poći kuda ga Krist bude vodio.
Krist je pogledao mladića i zaželio zadobiti njegovo srce. Zaželio je da ga pošalje kao vjesnika blagoslova ljudima. Umjesto svega čega se morao odreći, Krist mu je nudio prednost druženja sa sobom. Zato mu je i rekao: “Dođi i slijedi me!” Tu prednost radosno su prihvatili Petar, Jakov i Ivan. I sam mladić je s divljenjem promatrao Isusa. Njegovo srce se otimalo da bude uz Spasitelja. Ali nije bio spreman prihvatiti Spasiteljevo načelo žrtvovanja samoga sebe. Izabrao je svoje bogatstvo umjesto Isusa. Želio je vječni život, ali nije želio ispuniti svoje srce onom nesebičnom ljubavlju koja jedina znači život. Žalosna srca otišao je od Isusa.
Kad je mladić otišao, Isus je rekao svojim učenicima: “Zaista, kažem vam, mučno će bogataš ući u kraljevstvo 394 nebesko.” Ove riječi su zaprepastile učenike. Oni su bili skloni bogataše smatrati miljenicima Neba; i sami su se nadali da će u Mesijinom kraljevstvu primiti svjetovnu moć i bogatstvo; ako će, sada, bogati teško ući u kraljevstvo nebesko, kakve nade može imati neki obični čovjek?
“Tada Isus reče učenicima svojim: ‘Zaista, kažem vam, mučno će bogataš ući u kraljevstvo nebesko. Također vam kažem: Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko.’ Kada to čuše učenici, vrlo se za- čudiše.” A onda su shvatili da je ova svečana opomena upućena i njima. U svjetlu Spasiteljevih riječi otkrile su se i njihove potajne težnje da steknu moć i bogatstvo. Duboko zabrinuti za sebe, uzviknuli su: “Tko se onda može spasiti?”
“Isus ih pogleda pa im reče: ‘Ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće.’”
Bogataš kao takav ne može ući u Nebo. Njegovo bogatstvo ne daje mu nikakvo pravo na baštinu svetih u svjetlu. Jedino Kristovom nezasluženom milošću svi mogu osigurati ulaz u Božji sveti grad.
I bogatima, ništa manje nego siromašnima, upućene su riječi Svetoga Duha: “Ili zar ne znate… da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?” (1. Korinćanima 6,19.20) Kad čovjek povjeruje u ove riječi, tada će sve svoje imanje smatrati povjerenim blagom koje se mora upotrebljavati onako kako je Bog rekao — za spašavanje izgubljenih i za tješenje napaćenih i siromašnih. Čovjeku je to nemoguće, jer je njegovo srce vezano uz zemaljsko bogatstvo. Duša koja služi bogu novca postaje gluha za vapaje bližnjih u nevolji. Međutim, Bogu je sve moguće! Promatrajući neusporedivu Kristovu ljubav, i sebično srce može omekšati i postati krotko. Bogataš može biti naveden da kaže, kao nekada farizej Sa- vao iz Tarza: “Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju 395 vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem.” (Filipljanima 3,8) Tada više ništa neće smatrati svojim. Sebe će s radošću smatrati upraviteljima svakovrsne milosti Božje i slugama svih ljudi.
Petar se prvi pribrao od potajnog radosnog osvjedočenja na koje su ga navele Kristove riječi. Zadovoljno se sjetio svega čega su se on i njegova braća odrekli radi Krista. Ovako je oblikovao svoju misao: “Eto, mi smo ostavili sve i pošli za tobom.” Sjećajući se uvjetnog obećanja mladom glavaru: “Imat ćeš blago na nebu!” upitao je sada što će on i njegovi drugovi dobiti kao nagradu za sve svoje žrtve.

“Što god činite, činite od sveg srca kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu — baštinu!” (Kološanima 3,23.24) “Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu!” (Otkrivenje 22,12)

Spasiteljev odgovor oduševio je srca ovih galilejskih ribara. On im je opisao počasti kojima su se nadali jedino u svojim najsmjelijim snovima: “Zaista, kažem vam, vi ćete, koji ste pošli za mnom — u obnovi svijeta, kad Sin Čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje — sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelovih plemena.” Onda je dodao: “I svaki će, koji radi mene ostavi kuću, ili braću, ili sestre, 396 ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive, stostruko primiti i baštiniti život vječni.”
Međutim, Petrovo pitanje: “Što ćemo za to dobiti?” pokazalo je i duh koji bi, kad ne bi bio uklonjen, onesposobio učenike da budu Kristovi vjesnici; bio je to, naime, najamnički duh. Iako su bili privučeni Isusovom ljubavlju, učenici se ipak nisu sasvim oslobodili farizejštine. I dalje su mislili da će zaslužiti nagradu u skladu sa svojim dostignućima. Gajili su duh samouzdizanja i samozadovoljstva, koji se izražavao međusobnim uspoređivanjem. Kad bi jedan od njih učinio bilo što pogrešno, ostale bi obuzeo duh nadmoćnosti, svijesti da su bolji od njega.
Da učenici ne bi izgubili iz vida načela Evanđelja, Krist im je ispričao usporedbu kojom je pokazao kako se Bog odnosi prema svojim slugama i kakvim bi duhom trebali biti ispunjeni dok Njemu služe.
Počeo je ovako: “Kraljevstvo je nebesko slično domaćinu koji izađe rano ujutro da najmi radnike u svoj vinograd.” Bio je običaj da se ljudi koji traže posao okupljaju na trgu i da tamo odlaze i gazde koji traže radnike. Domaćin u usporedbi prikazan je kako u različita vremena odlazi unajmiti radnike. Oni koje je unajmio u rano jutro dogovorili su se s njim da rade za određenu svotu; oni koji su bili unajmljeni poslije, prepustili su domaćinu da im sam odredi nadnicu.
“Kada dođe večer, reče gospodar vinograda svome upravitelju: ‘Zovi radnike pa im — počevši od posljednjih do prvih — podaj plaću!’ Tako dođoše oni od jedanaestoga sata i primiše po denar. Kada dođoše prvi, pomisliše da će primiti više. Ali i oni primiše po denar.”
Ponašanje gospodara prema radnicima u vinogradu po- 397 kazuje Božje ponašanje prema pripadnicima ljudskog roda. Ono je suprotno običajima koji vladaju među ljudima. U svjetovnim poslovima naknada se daje u skladu s postignutim rezultatima. Radnik očekuje da će biti plaćen onoliko koliko je zaslužio. Međutim, u ovom slučaju Krist je oslikao načela svojeg kraljevstva — kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Krist se ne upravlja prema ljudskim mjerilima. Gospodin kaže: “Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti… Visoko je iznad zemlje nebo, tako su moji puti iznad vaših putova.” (Izaija 55,8.9)
Prvi radnici složili su se da rade za ugovorenu svotu pa su i primili onoliko koliko su tražili, ne više. Oni koji su bili najmljeni poslije, vjerovali su gospodarevom obećanju: “Dat ću vam što bude pravo!” Pokazali su povjerenje u njega i nisu postavljali pitanje nagrade. Oslonili su se na njegovu pravednost i nepristranost. Bili su nagrađeni, ne prema veličini svojeg rada, već prema gospodarevoj velikodušnosti.
Tako i Bog želi da se oslonimo na Onoga koji pravda bezbožnika. Nagrada koju On daje nije u skladu s našim zaslugama, već u skladu s Njegovim namjerama, “prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem” (Efežanima 3,11). “Tada nas — ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu — spasi kupelju ponovnog rađanja.” (Titu 3,5) Za one koji se uzdaju u Njega, On “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” (Efežanima 3,20).
Bog ocjenjuje vrijednost nekog djela ne prema veličini uloženog truda ili prema postignutim rezultatima, već po duhu u kojem je obavljeno. Oni koji su u vinograd došli u jedanaesti sat, bili su sretni što imaju mogućnost da rade. Njihovo je srce bilo puno zahvalnosti prema onomu koji ih je prihvatio; a kad im je na kraju dana isplatio dnevnicu za cijeli radni dan, bili su vrlo iznenađeni. Znali su da nisu 398 zaslužili takvu nagradu. Ljubaznost koja se vidjela na licu njihovog najmodavca ispunila ih je radošću. Nikad nisu zaboravili njegovu dobrotu ni velikodušnu naknadu koju im je dao. Tako će biti i s grešnicima koji će, svjesni svoje ne- dostojnosti, ući u vinograd svojega gospodara u jedanaesti sat. Njihovo vrijeme službe izgledat će tako kratko da neće očekivati nikakvu nagradu; učinit će im se dovoljno sto ih je Bog uopće i primio. Takvi će raditi u poniznom duhu, puni povjerenja, zahvalni na prednosti da surađuju s Kristom. Takav duh Bog s užitkom nagrađuje.
Gospodin želi da se oslonimo na Njega i da ne postavljamo pitanje o veličini nagrade. Kada Krist prebiva u dusi, misao o nagradi nije najvažnija. Nije to pobuda koja čovjeka pokreće na posao. Svakako da u određenom smislu trebamo cijeniti visinu obećane nagrade. Bog očekuje od nas da cijenimo blagoslove koje nam je obećao. Međutim, On ne želi da trčimo jedino za nagradom i da očekujemo da ćemo za svaki posao dobiti naknadu. Ne trebamo prije svega gle- 399 dati na nagradu, već na to da učinimo ono sto je pravo, bez obzira hoćemo li nagradu uopće i primiti. Na djelo nas treba pokretati ljubav prema Bogu i našim bližnjima.
Ova usporedba ne opravdava one koji su čuli prvi poziv da rade u Gospodnjem vinogradu a nisu se odazvali. Kad je domaćin ponovo otišao na trg u jedanaesti sat i našao nezaposlene radnike, postavio im je pitanje: “Što stojite ovdje vazdan besposleni?” Odgovor je glasio: “Nitko nas nije naj- mio.” Nijedan od onih koji su bili pozvani u jedanaesti sat nije bio na trgu toga jutra. Oni nisu odbili poziv. Oni koji ga odbiju i poslije se pokaju, dobro čine što se kaju; ali nije dobro igrati se s prvim pozivom milosti.

“Stoga: niti je što onaj koji radi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji čini da raste — Bog. Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva jedno su, ali će svaki primiti plaću prema svome trudu. Mi smo Božji suradnici… Nitko, naime ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist… Onaj kome ostane što je nadozi- dao primit će nagradu.” (1. Korinćanima 3,7-14)

Kad su svi radnici u vinogradu “primili po denar”, oni koji su radili od ranoga jutra shvatili su to kao uvredu. Zar nisu pošteno radili dvanaest sati? Zar ne bi bilo pravo da prime više od onih koji su radili samo jedan sat i to po hladovini? Kazali su: “Ovi su posljednji radili samo jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo podnijeli tegobu dana i žegu.”
Domaćin je odgovorio jednome od njih: “Prijatelju, ja ti ne činim krivo. Zar se nisi sa mnom nagodio po denar? Uzmi svoje i odlazi! Volja mi je ovomu posljednjem dati kao i tebi; zar mi nije slobodno sa svojim činiti što hoću? Ili je oko tvoje zavidno što sam ja dobar?”
“Tako će posljednji biti prvi, i prvi posljednji.”
Prvi radnici prikazuju one koji, zbog svoje službe, zahtijevaju prednost pred drugima. Oni obavljaju svoje djelo proglašavajući sebe zaslužnima za postignute uspjehe i nisu spremni u njega unijeti duh samoodricanja i žrtve. Oni su možda obećali da će služiti Bogu cijeloga svojeg života; možda su stvarno bili prvi kad je trebalo podnositi teškoće, odri- 400 canja i nevolje te zato smatraju da zaslužuju veću nagradu. Zapravo, više misle o nagradi nego o prednosti da budu Kristovi suradnici. Po njihovom mišljenju, njihov trud i njihove žrtve daju im pravo da očekuju veću čast od ostalih, a kad se njihova očekivanja ne ostvare, osjećaju se uvrijeđeni. Da su u svoje djelo unosili duh ljubavi i povjerenja, doista bi ostali na prvom mjestu; međutim, njihovo svađalačko, prigovaračko držanje nije kršćansko i pokazuje da nisu dostojni nagrade. Ono otkriva njihovu želju za samoisticanjem, njihovo nepovjerenje u Boga, njihov zavidljivi, prigovarački duh u odnosu prema braći. Gospodnja dobrota i Njegova velikodušnost za njih su samo razlog za nezadovoljstvo. Na taj način pokazuju da njihova duša uopće nije povezana s Bogom i da nisu upoznali ni radost suradnje sa svojim Učiteljem i Gospodinom.
Ništa nije tako mrsko Gospodinu kao taj uskogrudni, samoljubivi duh. Bog ne može surađivati ni s kim koji pokazuje te osobine. Takvi su ljudi neosjetljivi za djelovanje Svetoga Duha.
Židovi su prvi bili pozvani u Gospodnji vinograd i oni su zbog toga bili ponosni, uvjereni u svoju pravednost. Zbog dugih godina svoje službe smatrali su da im pripada veća nagrada nego drugima. Ništa ih nije više ljutilo od pomisli da bi i neznabošcima mogle biti priznate iste prednosti kao i njima, da bi pred Bogom mogli biti u svemu izjednačeni s njima.
Krist je upozorio svoje učenike koji su prvi pošli za Njim da će se isto zlo pojaviti i među njima. On je shvatio da će slabost i prokletstvo Crkve biti samouvjerenost, isticanje svoje pravednosti. Ljudi će smatrati da onim što čine mogu zaraditi mjesto u nebeskom kraljevstvu; da će im Gospodin tek 401 kada sami postignu određeni napredak priskočiti u pomoć. Na taj način bi u kršćanstvu bilo mnogo ljudskoga, a malo Isusovoga. Mnogi bi se uzoholili kad bi postigli taj mali napredak i smatrali da su postali bolji od drugih. Godilo bi im laskanje i bili bi ljuti ako ih ne bi priznali najboljima. Krist je svoje učenike pokušao zaštititi od te opasnosti.
Nema mjesta nikakvom hvalisanju svojim zaslugama. “Mudri neka se ne hvale mudrošću, ni junak neka se ne hvali hrabrošću, ni bogati neka se ne hvali bogatstvom. A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da mene spozna. Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu, pravo i pravdu na zemlji, jer to mi je milo — riječ je Jahvina.” (Jeremija 9,22.23)
Nagrada se ne dobiva zbog djela da se nitko ne bi ponosio, već se može zahvaliti jedino Božjoj milosti. “Što ćemo dakle reći da je našao Abraham, naš praotac po tijelu? Kad bi naime Abraham zbilja bio opravdan na temelju djela, imao bi razloga da se ponosi — ali ne pred Bogom! Što doista veli Pismo? ‘Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.’ A onomu koji radi ne računa se plaća po milosti, već po dugu; dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost.” (Rimljanima 4,1-5) Prema tomu, nema nikakvog razloga da se netko uzdiže nad drugima ili da mr- 402 mlja protiv drugoga. Nitko nije dobio veće prednosti od drugih niti itko može zahtijevati nagradu kao neko svoje pravo.

“Neka ti Jahve plati sve što si učinila, i neka ti udijeli pravu nagradu Jahve, Bog Izraelov.” (Ruta 2,12) “Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!” (Psalam 58,12) “Tko sije pravdu, ima sigurnu nagradu.” (Izreke 11,18)

I prvi i posljednji trebaju sudjelovati u velikoj, vječnoj nagradi, a prvi trebaju radosno pozdraviti posljednje. Onaj koji gunđa zbog nagrade drugoga zaboravlja da je i on sam spašen jedino Božjom milošću. Usporedba o radnicima osuđuje svaku zavist i svaku sumnju. Ljubav se raduje istini i ne pravi nikakve zavidljive usporedbe. Onaj tko je ispunjen ljubavlju, uspoređuje jedino Kristov savršeni moralni lik sa svojim nesavršenim karakterom.
Ova je usporedba i upozorenje svim radnicima, bez obzira na to koliko već dugo rade i koliki su njihovi radni uspjesi. Bez ljubavi prema svojoj braći, bez poniznosti pred Bogom ništa im ne vrijedi. Nema religije u uzdizanju sebe. Onaj kojemu je životni cilj da proslavi sebe uskoro će ustanoviti da mu nedostaju upravo one osobine koje jedino mogu pridonijeti da postane uspješan u Kristovoj službi. Kad god se popušta oholosti i samozadovoljstvu, djelo trpi.
Ne dužina vremena koje smo proveli na radu, već naša vjernost Bogu i spremnost da radimo za Njega pridonose da ono što činimo bude ugodno Bogu. Osim toga, u svakoj našoj službi traži se iskrena i potpuna predaja samoga sebe Bogu. I najmanja dužnost, obavljena iskreno i nesebično, mnogo je draža Bogu od najvećeg posla koji je obilježen sebič- nošću. Bog želi vidjeti koliko Kristovog duha pokazujemo, koliko sličnosti s Kristom otkriva naše djelo. Njemu je više stalo do ljubavi i vjernosti s kojom pristupamo djelu, nego do količine posla koji ćemo obaviti.
Tek kada sebičnosti nestane, kad se borba za prvenstvo prekine, kad zahvalnost ispuni srce, kad ljubav uljepša život — tek tada će se Krist stvarno nastaniti u našem srcu i mi ćemo biti priznati kao Božji suradnici. – 403
Bez obzira na težinu posla koji obavljaju, pravi Božji suradnici svoj rad za Gospodina ne smatraju mučenjem. Oni su spremni da se potroše i da budu potrošeni; zapravo, posao im čini radost, oni ga obavljaju vesela srca. Svoju radost u Bogu izražavaju preko Isusa Krista. To je ona ista radost
koja je ispunjavala Njega — “da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegov posao” (Ivan 4,34). Oni su svjesni da surađuju s Gospodinom slave. Ta misao im olakšava svaki napor, jača im volju, pripravlja njihov duh za sve što im se može dogoditi. Radeći nesebična srca, oplemenjeni sudjelovanjem u Kristovim mukama, dijeleći Njegove sklonosti, surađujući s Njim u Njegovom radu, oni pomažu da ojača plima Njegove radosti i da se slavi i hvali Njegovo uzvišeno ime.
To je duh koji prožima svaku pravu službu Bogu. Kad nemaju toga duha, mnogi koji izgledaju prvi postaju posljednji, dok oni koji ga imaju, iako ih smatraju posljednjima, postaju prvi.
Mnogi su predali sebe Kristu, a ipak ne vide nikakvu mogućnost da obave za Njega neko veliko djelo ili da pri- nesu neku veliku žrtvu u službi Njemu. Njima za utjehu može poslužiti misao da nije potrebno da netko pretrpi mučeničku smrt da bi bio velik u Božjim očima; da netko ne mora postati misionar i svakog se dana suočavati s opasnostima i smrću da bi u nebeskim knjigama bio zabilježen kao najveći. Kršćanin koji slijedi Krista u svojem svakidašnjem životu, koji se svakog dana predaje Bogu, koji je iskren u svojim namjerama i neporočan u svojim mislima, koji je krotak kada je izložen izazovima, čvrst u vjeri i pobožnosti, koji je vjeran i u najmanjemu, koji u svojem domu predstavlja Krista svojim karakterom — takav u Božjim očima može biti cjenjeniji čak i od najpriznatijeg misionara ili mučenika u svijetu. – 404
O, kako su različita mjerila po kojima Bog i ljudi ocjenjuju karakter! Bog vidi borbu protiv kušnji o kojima ni svijet, pa čak ni najbliži prijatelji ne znaju — kušnje u domu, u srcu. On vidi poniznost duše kad se suoči sa svojim slabostima; iskreno pokajanje čak i zbog zle misli. On vidi potpunu predaju srca službi za Njega. On zapaža sate provedene u teškoj borbi sa samim sobom — u borbi koja se završila pobjedom. Sve to Bog i anđeli znaju. Knjiga za spomen napisana je pred Njim, knjiga za spomen na one koji se boje Gospodina i misle o Njegovom imenu.
Ni u našoj naobrazbi, ni u našem položaju, ni u našem broju ili povjerenim talentima, ni u čovjekovoj volji ne krije se tajna našeg uspjeha. Svjesni svoje nemoći, mi se moramo ugledati na Krista i preko Njega, koji je snaga nad svim snagama, misao nad svim mislima, ukoliko budemo spremni i poslušni, postizat ćemo pobjedu za pobjedom.
Koliko god kratka bila naša služba i koliko god skroman naš posao, ako u jednostavnoj vjeri budemo slijedili Krista, nagrada nas neće razočarati. Ono što ni najveći i najmudriji ne mogu zaslužiti, najslabiji i najskromniji mogu dobiti. Nebeska zlatna vrata ne otvaraju se pred onima koji sami sebe uzdižu niti pred onima koji su ohola duha. Međutim, ta vječna vrata širom će se otvoriti kad ih dodirne drhtava ruka malog djeteta. Blagoslovljena će biti nagrada milosti onima koji su radili za Gospodina u jednostavnosti svoje vjere i ljubavi.