Kralj Ahaz

Ahazovo stupanje na prijestolje suočilo je Izaiju i njegove suradnike s okolnostima težima od svih koje su do toga vremena vladale na području Jude. Mnogi koji su se dotad odupirali zavodničkom utjecaju idolopokloničkih običaja, dali su se sada nagovoriti da sudjeluju u obožavanju neznabožačkih bogova. Knezovi u Izraelu pokazali su se nedostojnima ukazanog povjerenja, lažni proroci su ustajali s porukama koje su navodile na otpad, čak su i neki svećenici propovijedali za novac. Međutim, vođe otpada su formalno i dalje održavali bogoslužja pravom Bogu i smatrali sebe dijelom Božjeg naroda.

Prorok Mihej, koji je objavljivao svoja svjedočanstva u tim teškim danima, kaže da su grešnici u Sionu, tvrdeći da se “oslanjaju na Jahvu” i bogohulno se hvališući: “Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti”, nastavljali graditi “Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu” (Mihej 3,11.10). Protiv tih zala prorok Izaija je podigao svoj glas oštrog prijekora: “Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga našega, narode gomorski! ‘Što će mi mnoštvo žrtava vaših? — govori Jahve — … Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima?’” (Izaija 1,10-12)

Nadahnuto pero objavljuje: “Mrska je žrtva opakih, osobito kad se požudno prinosi.” (Izreke 21,27) Bog nebeski ima “prečiste oči da bi zloću gledale” (Habakuk 1,13). On se ne odvraća od prijestupnika zato što mu nije spreman oprostiti, već kad se grešnik odbija poslužiti obilnim riznicama milosti, Bog ga ne može osloboditi od grijeha. “Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,1.2)

Salomon je napisao: “Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad.” (Propovjednik 10,16) Tako je bilo sa zemljom Judinom. Neprekidni prijestupi učinili su da njezini kraljevi postanu kao djeca. Izaija je narodu skrenuo pozornost na težak međunarodni položaj zemlje i pokazao da je takvo stanje posljedica pokvarenosti u visokim krugovima. “Gle” — naglasio je on — “Gospod, Jahve nad Vojskama, oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć u vodi, junaka i ratnika, suca i proroka, vrača i starješinu, pedesetnika i odličnika, savjetnika i mudra gatara, i onoga što se bavi čaranjem. A za glavare postavljam im djecu, dajem deranima da njima vladaju. … Jeruzalem se ruši, i pada Judeja, jer im se jezik i djela Jahvi protive.” (Izaija 3,1-4.8)

“O narode moj” — nastavio je prorok — “vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš.” (Izaija 3,12) Tijekom Ahazova kraljevanja ove riječi su se doslovno ispunile, jer je o njemu napisano: “Živio je poput izraelskih kraljeva, pa je i likove salio baalima. Sam je prinosio kâd u dolini Hinomova sina i proveo vlastite sinove kroz oganj, po gnusnom običaju krivobožačkih naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima.” (2. Ljetopisa 28,2.3; 2. o Kraljevima 16,3)

To je doista bilo vrijeme velike opasnosti za izabrani narod. Još samo nekoliko kratkih godina i deset plemena Izraelovog kraljevstva trebalo je biti raspršeno među neznabožačke narode. I Judinom je kraljevstvu predstojala mračna budućnost. Sile dobra brzo su slabile, a sile zla se umnožavale. Prorok Mihej, gledajući takvo stanje, bio je naveden da uzvikne: “Vjernici su iščezli iz zemlje: nijednog pravednika među ljudima! … I najbolji među njima je kao trn, i najpravedniji kao drača živica.” (Mihej 7,2.4) Izaija zaključuje: “Da nam Jahve nad Vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo ko Sodoma, Gomori slični.” (Izaija 1,9)

U svim vremenima Bog je zbog onih koji su Mu ostali vjerni, kao i zbog svoje beskrajne ljubavi prema zalutalima, dugo podnosio buntovnike, pozivao ih da odbace svoje zle putove i da se vrate Njemu. “Jer zapovijest po zapovijest, pravilo po pravilo… ovdje malo, ondje malo.” (Izaija 28,10 DK) Bog je preko svojih izabranih ljudi učio prijestupnike putu pravednosti.

Tako je bilo i za Ahazovog kraljevanja. Zalutalom Izraelu upućivan je poziv za pozivom da se vrati i da bude vjeran Gospodinu. Proroci su nježno opominjali; i dok su stajali pred narodom, ozbiljno nagovarajući ljude da se pokaju i promijene, njihove riječi donosile su plod na slavu Bogu.

Preko Miheja je bio upućen divan poziv: “Čujte dakle rieč koju govori Jahve: ‘Ustani! Povedi parnicu pred gorama, i neka bregovi čuju tvoj glas! Slušajte, gore, parnicu Jahvinu, čujte, temelji zemaljski, jer Jahve se parbi s narodom svojim, on se parniči s Izraelom:

‘Narode moj, što sam ti učinio? Čime sam te zamorio? Odgovori mi. Ja sam tebe izveo iz zemlje egipatske, izbavio te iz kuće ropstva; poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu.

Narode moj, sjeti se sada: Što je naumio Balak, kralj moapski? Što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov? … Od Šitima do Gilgala, da poznaš pravedna djela Jahvina.’” (Mihej 6,1-5)

Bog kojemu služimo trpi dugo; “milosrđe njegovo nije presušilo” (Tužaljke 3,22). Tijekom cijelog razdoblja vremena milosti Njegov Duh poziva ljude da prihvate dar života. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!” (Ezekiel 33,11) Sotona se služi svojom posebnom metodom da čovjeka navede na grijeh i da ga onda ostavi u grijehu bespomoćnoga i bez nade, previše uplašenoga da bi tražio oprost. Međutim, Bog poziva: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) U Kristu nam je sve omogućeno, ponuđeno nam je svako ohrabrenje.

U vrijeme otpada u Judi i Izraelu, mnogi su se raspitivali: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Odgovor je jasan i određen: “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)

Uzdižući vrijednost praktične pobožnosti, prorok je samo ponovio savjet koji je Izrael dobio prije mnogo stoljeća. Preko Mojsija, dok se narod pripremao za ulazak u obećanu zemlju, Gospodin je rekao: “Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ih danas za tvoje dobro dajem.” (Ponovljeni zakon 10,12.13) Iz stoljeća u stoljeće ove su savjete Gospodnje sluge ponavljale onima koji su bili u opasnosti da prihvate izvanjske običaje i da zaborave biti milosrdni. Kad je učitelj Zakona samome Kristu, tijekom Njegove zemaljske službe, postavio pitanje: “Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” Isus je odgovorio: “‘Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22,36-40)

Ove jasne izjave proroka i samoga Učitelja trebamo primiti kao Božji glas koji se obraća svakoj duši. Mi ne smijemo propustiti nijednu priliku da činimo djela milosrđa, nježne skrbi i kršćanske ljubaznosti onima koji su umorni i opterećeni. Ako ne možemo učiniti više, možemo bar uputiti riječ ohrabrenja i nade onima koji ne poznaju Boga, i kojima se najlakše možemo približiti preko sućuti i ljubavi.

Bogata i obilna obećanja upućena su onima koji traže priliku da unesu radost i blagoslov u život drugih. “Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.” (Izaija 58,10.11)

Ahazovo ponašanje, njegovo idolopoklonstvo usprkos ozbiljnim prorokovim opomenama, moglo je imati samo jedan posljedak. “Zato se Jahve rasrdio na Judejce i na Jeruzalem, te je dopustio da budu zlostavljeni i da budu na užas i ruglo.” (2. Ljetopisa 29,8) Kraljevstvo je počelo brzo propadati, a vojske osvajača ugrozile su i sam njegov opstanak. “Tada aramejski kralj Resin i Pekah, sin Remalijin, kralj Izraela, pođoše u rat protiv Jeruzalema.” (2. o Kraljevima 16,5)

Da su Ahaz i glavari njegovog kraljevstva bili pravi sluge Najvišega, ne bi se imali razloga plašiti neprirodnog saveza koji je bio sklopljen protiv njih. Ali ponavljani prijestupi oduzeli su im snagu. Ispunjeno slutnjom osvetničkih kazni uvrijeđenoga Boga, “uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda njegova, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra” (Izaija 7,2). U tom teškom času Izaiji je došla riječ Gospodnja, naređujući mu da ode prestrašenom kralju i da mu kaže:

“Pazi, smiri se, ne boj se, i nek ti ne premire srce … jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast. Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo. … Ovako govori Jahve Gospod: To se neće zbiti!” Izaija je objavio da će izraelsko kraljevstvo, ali i Aram, uskoro doći kraju. “Ako se na me ne oslonite” — zaključio je prorok — “održat se nećete!” (Izaija 7,4-7.9)

Judinom bi kraljevstvu bilo na dobro da je Ahaz primio ovu poruku s Neba. Međutim, on je odlučio osloniti se na tjelesnu snagu, pa je zatražio pomoć od neznabožaca. U očaju je poslao glasnika asirskom kralju Tiglat-Pileseru: “Ja sam tvoj sluga i sin tvoj! Dođi i izbavi me iz ruku aramejskog kralja i kralja Izraela, koji su se digli protiv mene.” (2. o Kraljevima 16,7) Uz molbu su bili poslani i bogati darovi iz kraljeve riznice i iz riznice Hrama.

Zatražena pomoć je stigla i kralj Ahaz je dobio privremeno olakšanje, ali uz koju cijenu po Judu! Ponuđeni danak raspalio je pohlepu Asirije i taj prevrtljivi narod je uskoro zaprijetio da preplavi i porobi Judu. Ahaza i njegove nesretne podanike zahvatio je sada strah da će potpuno pasti u ruke nemilosrdnim Asircima.

“Jahve je počeo ponižavati Judejce” zbog neprestanih prijestupa. Umjesto da se pokaje u nevolji, Ahaz je “postao još nevjerniji Jahvi … Počeo je žrtvovati damaščanskim bogovima. … Kada bogovi aramejskih kraljeva njima pomažu” — govorio je kralj — “žrtvovat ću im da bi i meni pomagali.” (2. Ljetopisa 28,19.22.23)

Negdje pri kraju svoga kraljevanja otpadnički kralj naredio je da se zatvore vrata Hrama. Svete službe bile su prekinute. Nije više gorio ni svijećnjak pred žrtvenikom. Nisu se više prinosile ni okajnice za grijehe naroda. Nije se više uzdizao u visine ni ugodan miris tamjana u vrijeme jutarnje i večernje žrtve. Napustivši predvorja Božjeg doma i čvrsto zaključavši njegova vrata, stanovnici bezbožnoga grada drsko su podigli žrtvenike i počeli se klanjati neznabožačkim božanstvima na uglovima ulica po cijelom Jeruzalemu. Poganstvo je postiglo prividnu pobjedu; sile tame skoro su nadvladale.

Međutim, u Judi je bilo i onih koji su se držali vjernosti Gospodinu, uporno se odbijajući prikloniti idolopoklonstvu. Prema takvima su s nadom upravljali pogled Izaija, Mihej i njihovi drugovi, dok su razmatrali štete nastale u posljednjim godinama Ahazova kraljevanja. Božje je Svetište bilo zatvoreno, ali su vjerni Judejci stekli pouzdanje: “Jer s nama je Bog! … Jahve nad Vojskama — on jedini nek vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega neka vas prožme.” (Izaija 8,10.13.14)

Kralj Ezekija

U oštroj suprotnosti s nerazboritim Ahazovim vladanjem bile su reforme provedene tijekom uspješne vladavine njegovog sina. Ezekija je došao na prijestolje s čvrstom odlukom da učini sve što je u njegovoj moći da Juda bude pošteđen sudbine sjevernoga kraljevstva. Poruke proroka nisu nudile nikakvu potporu polovičnim mjerama. Jedino su se najodlučnijim reformama mogle otkloniti kazne koje su prijetile zemlji.

U ovoj nevolji Ezekija se pokazao kao čovjek koji koristi pružene prilike. Čim se popeo na prijestolje, počeo je planirati i ostvarivati ono što je zamislio. Prvo je pozornost posvetio obnavljanju službi u Hramu, koje su tako dugo bile zanemarene; i u tom poslu osigurao je iskrenu suradnju skupine svećenika i levita, koji su ostali odani svojem svetom zvanju. Uzdajući se u njihovu vjernu potporu, otvoreno je s njima razgovarao o svojoj želji da smjesta pristupi dalekosežnim reformama. “Naši su se oci iznevjerili” — priznao je kralj — “i radili što je zlo u očima Jahve, našega Boga. Ostavili su ga i odvratiki lice od Jahvina Prebivališta, okrenuvši mu leđa. … Sad sam, dakle, namislio u svom srcu sklopiti Savez s Jahvom, Izraelovim Bogom, da bi se odvratio od nas njegov jarosni gnjev.” (2. Ljetopisa 29,6.10)

S nekoliko dobro odabranih riječi kralj je prikazao stanje s kojim su se suočavali — Hram zatvoren i sve službe u njegovim prostorijama obustavljene; javno idolopoklonstvo na ulicama grada i po cijelom kraljevstvu; otpadništvo mnoštva koje je moglo ostati vjerno Bogu da su mu judejski starješine pružili dobar primjer; propadanje kraljevstva i gubljenje ugleda u očima okolnih naroda. Sjeverno kraljevstvo se ubrzano raspada na komade; mnogima je mač već dopao glave; većina stanovništva odvedena je u izgnanstvo; sam Izrael je već zreo da padne u ruke Asiraca i da bude potpuno uništen; ista sudbina prijeti i Judi ukoliko Bog ne bude moćno djelovao preko svojih izabranih predstavnika.

Ezekija se obratio svećenicima i otvoreno ih pozvao da mu pomognu ostvariti nužnu reformu. “Sad se nemojte lijeniti” — hrabrio ih je — “jer vas je izabrao Jahve da stojite pred njim, da mu služite i da mu budete službenici i da mu kadite. … Sada se posvetite i posvetite Dom Jahve, Boga svojih otaca.” (2. Ljetopisa 29,11.5)

Moralo se brzo djelovati. Svećenici su smjesta krenuli na posao. Pozivajući u pomoć i one pripadnike svojega staleža koji nisu pribivali sastanku, svesrdno su prionuli na čišćenje i posvećenje Hrama. Budući da je Svetište mnogo godina bilo oskvrnjivano i zapušteno, suočili su se i s mnogim teškoćama; ali svećenici i leviti radili su neumorno i za vrlo kratko vrijeme mogli su javiti da je njihov posao završen. Vrata Hrama bila su popravljena i širom otvorena; svete posude prikupljene i stavljene na mjesto; sve je bilo pripremljeno za obnovu službi u Svetištu.

Tijekom prvoga bogoslužja koje je bilo održano, upravitelji grada sjedinili su se s kraljem Ezekijom i sa svećenicima i levitima u molitvama za oprost grijeha naroda. Na žrtvenik su bile položene žrtve okajnice, “da izvrše obred pomirenja za sav Izrael. … Kad se završilo prinošenje paljenice, kralj i svi koji bijahu s njim pobožno padoše na koljena i pokloniše se.” Još jednom je predvorje Hrama odjekivalo riječima hvale i obožavanja. Radosno su pjevali Davidove i Asafove himne, jer su vjernici shvatili da su izbavljeni iz okova grijeha i otpada. “I Ezekija se veselio, i sav narod s njime, što je Bog spremio narodu, jer se sve to iznenada dogodilo.” (2. Ljetopisa 29,24.29.36)

Bog je doista pripremio srca judejskih glavara da prednjače u pokretu odlučne obnove kako bi se zaustavila bujica otpada. Preko svojih proroka On je pripadnicima svojega izabranog naroda slao poruku za porukom usrdno ga pozivajući — bile su to poruke koje je deset plemena Izraelovog kraljevstva prezrelo i odbacilo, i zato su sada bila prepuštena neprijateljima. Međutim, u Judeji je preostao pobožni ostatak, i njega su proroci i dalje pozivali. Čujmo Izaiju kako preklinje: “Vratite se onome od kog otpadoste tako duboko, sinovi Izraelovi.” (Izaija 31,6) Čujmo i Miheja kako s dubokim uvjerenjem govori: “A ja, prema Jahvi sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati. Ne raduj se zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” (Mihej 7,7-9)

Ovakve i slične poruke koje su otkrivale Božju spremnost da oprosti grijehe i da prihvati sve one koji Mu se obrate svim srcem, budile su nadu u mnogim posrnulim dušama u ona mračna vremena kad su vrata Hrama još bila zatvorena; a sada, kad su glavari stali na čelo obnove, mnoštvo ljudi, umorno od robovanja grijehu, spremno se odazvalo.

Oni koji su ušli u predvorje Hrama tražiti oprost i obnoviti Savez vjernosti Gospodinu, nalazili su divno ohrabrenje u proročkim dijelovima Pisma. Svečane opomene protiv idolopoklonstva, izrečene preko Mojsija u nazočnosti cijelog Izraela, bile su praćene proročanstvima o Božjoj spremnosti da sasluša one koji će Ga u vrijeme otpada potražiti svim srcem, i da im oprosti. Mojsije je rekao: “Ta Jahve, Bog tvoj, Bog je milosrdan; neće te on zapustiti ni upropastiti, niti će zaboraviti Saveza što ga je pod zakletvom sklopio s ocima tvojim.” (Ponovljeni zakon 4,31)

U proročkoj molitvi prilikom posvećenja Hrama, čije su službe Ezekija i njegovi suradnici sada obnavljali, Salomon je rekao: “Ako narod tvoj bude potučen od neprijatelja jer se ogriješio o tebe, ali se ipak tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli, onda ti čuj to s neba, oprosti grijehe svome narodu izraelskom.” (1. o Kraljevima 8,33.34) Pečat Božjeg odobravanja bio je stavljen na tu molitvu jer je nakon njezinog svršetka oganj pao s neba i spalio paljenicu i druge žrtve, dok je Hram ispunila slava Gospodnja (2. Ljetopisa 7,1). Te noći Gospodin se javio Salomonu i rekao mu da je njegova molitva uslišena i da će biti ukazana milost onima koji se budu molili na tome mjestu. Bilo je izrečeno milostivo obećanje: “… I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2. Ljetopisa 7,14)

Ova obećanja ispunila su se u obilnoj mjeri tijekom obnove pod Ezekijom.

Dobar početak, postignut u vrijeme čišćenja Hrama, prerastao je u širi pokret u kojemu su sudjelovali i Izraelci i Judejci. U svojoj revnosti da službe u Hramu donesu pravi blagoslov narodu, Ezekija je odlučio obnoviti prastari običaj okupljanja Izraelaca u vrijeme pashalnih svečanosti.

Mnogo godina Pasha nije bila svetkovana kao narodni blagdan. Podjela kraljevstva nakon Salomonove smrti pridonijela je da to postane skoro neostvarivo. Međutim, strašne kazne koje su stigle deset plemena probudile su u nekim srcima želju za nečim boljim. A ni potresne poruke proroka nisu ostale bez utjecaja. Kraljevi glasnici raznijeli su poziv na Pashu na sve strane, “od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji pa do Zebuluna”. Nositelji ljubaznog poziva obično su bili odbijani. Nepokajani su ih laka srca odbacivali; ali ipak su se neki, željni da traže od Boga jasniju spoznaju Njegove volje, “ponizili i došli u Jeruzalem” (2. Ljetopisa 30,10.11).

U Judinoj zemlji odaziv je bio sveopći jer je nad njima bila “Božja ruka”, “i prožela ih jednodušnošću da čine što bijaše zapovjedio kralj i knezovi” u skladu s Božjom voljom, otkrivenom preko Njegovih proroka (2. Ljetopisa 30,12).

Svečanost je donijela vrlo veliki blagoslov okupljenom mnoštvu. Oskvrnjene gradske ulice bile su očišćene od idolopokloničkih svetišta, podignutih u vrijeme Ahazova kraljevanja. Pasha je bila svetkovana određenoga dana, a cijeli tjedan narod je proveo prinoseći žrtve pričesnice i učeći se onome što je Bog od njih zahtijevao. Leviti, koji su “pokazivali divnu privrženost Jahvi”, svakoga su dana podučavali narod Gospodnjoj spoznaji; i oni, čija su srca spremno tražila Gospodina, dobivali su oprost. Velika je radost obuzela okupljeno mnoštvo “slaveći Jahvu, Boga svojih otaca”; svi su bili jedinstveni u želji da slave Onoga koji je bio tako milostiv i milosrdan (2. Ljetopisa 30,22).

Sedam dana uobičajenih pashalnih svečanosti prošlo je prebrzo, i vjernici su odlučili još sedam dana posvetiti potpunijem upoznavanju s putovima Gospodnjim. Svećenici su produžili svoje djelo podučavanja iz knjige Zakona; svakoga dana narod se okupljao u Hramu da prinese svoje darove hvale i zahvaljivanja; i kad se veliki blagdan približio kraju, bilo je jasno da je Bog obavio čudesno djelo obraćenja otpalih Judejaca i da je zaustavio poplavu idolopoklonstva koja je prijetila da odnese sve pred sobom. Svečane opomene proroka nisu bile izricane uzalud. “Bilo je veliko veselje u Jeruzalemu, jer od vremena Davidova sina Salomona, izraelskoga kralja, nije bilo tako u Jeruzalemu.” (2. Ljetopisa 30,26)

Došlo je vrijeme da se vjernici vrate svojim kućama. “Onda su ustali svećenici i leviti i blagoslovili narod: njihov je glas bio uslišan, a njihova je molitva doprla do Božjega svetog Prebivališta na nebu.” (2. Ljetopisa 30,27) Bog je prihvatio one koji su skrušena srca priznali svoje grijehe i odlučno se obratili Njemu, tražeći oprost i pomoć.

Preostalo je sada još jedno važno djelo u kojemu su trebali aktivno sudjelovati oni koji su se vraćali svojim kućama; izvršenje toga djela trebalo je biti dokaz ozbiljnosti obavljenih reformi. Izvještaj bilježi: “Kad se sve to svršilo, svi sinovi Izraelovi koji su se našli ondje zađoše po judejskim gradovima te su razbijali stupove, sjekli ašere i obarali uzvišice i žrtvenike po svem Judinu, Benjaminovu, Efrajimovu i Manašeovu plemenu dokle god nisu završili. Onda se svi sinovi Izraelovi vratiše svaki na svoj posjed, u svoje gradove.” (2. Ljetopisa 31,1)

Ezekija i njegovi pomagači proglasili su i druge reforme kojima su se trebali zaštititi duhovni i zemaljski interesi kraljevstva. “Po svoj Judeji” kralj je činio “što je dobro, pravo i vjerno pred Jahvom, svojim Bogom. U svakom poslu koji je počeo … trudio se svim svojim srcem i uspijevao.” “Pouzdavao se u Jahvu, Boga Izraelova … i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao preko Mojsija. I Jahve bijaše s njim, pomagaše ga u svim njegovim pothvatima.” (2. Ljetopisa 31,20.21; 2. o Kraljevima 18,5-7)

Ezekijino kraljevanje bilo je obilježeno nizom velikih djela Providnosti koja su okolnim narodima pokazivala da je Bog Izraelov sa svojim narodom. Uspjesi Asiraca prilikom zauzimanja Samarije i raseljavanje slabašnog ostatka deset plemena po narodima tijekom prvoga dijela njegove vladavine, naveli su mnoge da posumnjaju u snagu hebrejskog Boga. Oholi zbog svojih uspjeha, Ninivljani su već odavno odbacili Joninu vijest i postali drski u svojem protivljenju namjerama Neba. Nekoliko godina nakon pada Samarije, njihova pobjednička vojska ponovo se pojavila u Palestini, usmjeravajući ovoga puta svoje snage na utvrđene judejske gradove i postižući izvjesne uspjehe, ali su se morale privremeno povući zbog neprilika u drugim dijelovima kraljevstva. Trebalo je pričekati još nekoliko godina, skoro do kraja Ezekijine vladavine, da bi se pred svim narodima pokazalo hoće li bogovi neznabožaca postići konačnu pobjedu.