Užarena peć

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniela 3.

San o velikom kipu, koji mu je otkrivao događaje do kraja vremena, Nabukodonozor je dobio da bi shvatio ulogu koju treba odigrati u povijesti svijeta i odnos koji njegovo kraljevstvo treba zauzeti prema nebeskom kraljevstvu. Prilikom tumačenja sna dobio je jasne podatke o uspostavljanju Božjega vječnog kraljevstva. Daniel mu je objasnio: “U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti. … Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.” (Daniel 2,44.45)

Kralj je priznao Božju silu kad je rekao Danielu: “Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima … Otkrivatelj tajna.” (Daniel 2,47) Neko vrijeme pokoravao se utjecaju straha Božjega, ali njegovo srce nije bilo očišćeno od svjetovnih ambicija i želje za samouzvišenjem. Blagostanje koje je pratilo njegovu vladavinu ispunjavalo ga je ponosom. Zato je na kraju prestao proslavljati Boga i vratio se obožavanju idola s povećanom revnošću i oduševljenjem.

Riječi: “Ti si glava od zlata”, duboko su se urezale u njegovo sjećanje. Koristeći se time i njegovim povratkom idolopoklonstvu, mudraci iz njegove okoline predložili su mu da načini kip, sličan kipu iz sna, i da ga postavi na mjesto na kojemu će se svi moći diviti zlatnoj glavi, koja prema tumačenju predstavlja njegovo kraljevstvo.

Odobrovoljen laskavim prijedlogom, odlučio ga je ostvariti, pa čak i otići korak dalje. Umjesto da kip prikaže onako kako ga je vidio, poželio je nadmašiti original. Njegovu kipu neće opadati vrijednost, ako se pogled bude spuštao od glave do nogu, jer će biti načinjen isključivo od zlata — općeprihvaćenog simbola Babilona kao vječnog, nerazorivog, svemoćnog kraljevstva, koje će smrviti sva ostala kraljevstva i postojati vječno.

Misao o uspostavljanju kraljevstva i dinastije koja će trajati vječno neodoljivo je privlačila moćnoga kralja čijoj se snazi nijedan narod na Zemlji nije mogao oduprijeti. S oduševljenjem koje je proizlazilo iz njegove beskrajne ambicije i sebične oholosti, počeo se savjetovati sa svojim mudracima kako da to ostvari. Zaboravljajući velike blagoslove povezane sa snom o golemom kipu; zaboravljajući da mu je Bog Izraelov preko svoga sluge Daniela objasnio značenje kipa i da su u vezi s tim tumačenjem mudraci njegove zemlje bili pošteđeni sramotne smrti; zaboravljajući sve osim svoje želje da učvrsti svoju vlast i svoju nadmoć, kralj i njegovi državni savjetnici odlučili su poslužiti se svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju da uzdignu Babilon na najviši položaj, da ga učine dostojnim sveopće odanosti.

Slika kojom je Bog kralju i njegovim podanicima otkrio svoju namjeru s narodima na Zemlji, sada je trebala poslužiti slavljenju ljudske moći. Danielovo tumačenje trebalo je biti odbačeno i zaboravljeno, a istina pogrešno protumačena i primijenjena. Simbol koji je Nebo izabralo da ljudima objavi važne događaje u budućnosti, trebao je biti iskorišten za sprečavanje širenja znanja koje je Bog želio prenijeti svijetu. I tako je putem zamisli ambicioznih ljudi Sotona pokušao onemogućiti božansku namjeru s ljudskim rodom. Neprijatelj čovječanstva znao je da istina, nepomiješana sa zabludom, postaje snažno sredstvo za spasenje; ali i da se ona, kad se zlouporabi kao sredstvo za uzdizanje čovjeka i za unapređenje njegovih planova, pretvara u silu na zlo.

Koristeći svoje bogate riznice, Nabukodonozor je dao načiniti veliki zlatni kip, koji je po svojim osnovnim značajkama bio sličan kipu što ga je vidio u snu, osim po materijalu od kojega je bio načinjen. Iako naviknuti da lijevaju raskošne kipove svojih neznabožačkih božanstava, Kaldejci nikada dotad nisu načinili ništa tako veličanstveno kao što je bio ovaj kip, šezdeset lakata visok i šest lakata širok. Nije bilo nikakvo čudo što je u zemlji u kojoj je klanjanje idolima bilo općeprihvaćeni običaj, ovaj prekrasni i skupocjeni kip u ravnici Duri, koji je prikazivao slavu Babilona, njegovo veličanstvo i snagu, bio određen da postane predmetom obožavanja. Da bi se na odgovarajući način pobrinuo za to, kralj je izdao proglas da se na dan posvećenja svi moraju pokloniti kipu i tako pokazati svoju duboku odanost babilonskoj vlasti.

Određeni dan je došao i nepregledno mnoštvo iz svih naroda, plemena i jezika okupilo se u ravnici Duri. U skladu s kraljevom zapovijedi, kad je odjeknuo zvuk glazbala, svi se “baciše na tlo … klanjajući se zlatnome kipu”. Toga značajnog dana izgledalo je da su sile tame postigle odlučujuću pobjedu; izgledalo je da će klanjanje zlatnom kipu postati trajno povezano s već ustaljenim oblicima idolopoklonstva, koji su bili priznati kao državna religija. Sotona se nadao da će na taj način osujetiti Božju namjeru da nazočnost zarobljenih Izraelaca u Babilonu pretvori u blagoslov svim neznabožačkim narodima.

Međutim, Bog je drukčije odlučio. Nisu svi savili koljena pred idolopokloničkim simbolom ljudske moći. Usred mnoštva koje se klanjalo nalazila su se i tri čovjeka koji su čvrsto odlučili da neće na taj način osramotiti Boga nebeskoga. Njihov je Bog bio Bog nad bogovima i Gospodar nad kraljevima; zato se nisu htjeli klanjati nijednom drugom.

Pobjedonosno raspoloženom Nabukodonozoru stigla je vijest da među njegovim podanicima ima i onih koji se usuđuju prekršiti njegovu zapovijed. Neki među mudracima, zavidni na počastima kojima su bili obasuti vjerni Danielovi drugovi, sad su obavijestili kralja o očitom kršenju njegove želje. Uzviknuli su: “O kralju, živ bio dovijeka! … Evo, ovdje su Judejci koje si postavio za upravitelje pokrajine babilonske: Šadrak, Mešak i Abed Nego. Ti ljudi ne mare za te, o kralju: oni ne štuju tvojih bogova, i nisu se poklonili zlatnome kipu što si ga podigao.”

Kralj je zapovjedio da se ljudi dovedu pred njega. Upitao ih je: “Je li istina, Šadrače, Mešače i Abed Nego, da vi ne štujete mojih bogova, i da se ne klanjate zlatnome kipu što ga podigoh?” Pokušao ih je prijetnjama navesti da se pokore i priklone mnoštvu. Pokazujući im užarene peći, podsjetio ih je na kaznu koja ih očekuje ako se ne budu htjeli pokoriti njegovoj volji. Međutim, Hebreji su čvrsto izrazili svoju odanost nebeskom Bogu i svoje povjerenje u Njegovu moć da ih izbavi. Klanjanje kipu svi su shvatili kao čin bogoslužja. Takvu čast mogli su ukazati jedino Bogu.

Dok su trojica Hebreja stajala pred kraljem, on je shvatio da oni imaju nešto što nedostaje ostalim mudracima u njegovom kraljevstvu: bili su vjerni u izvršavanju svih svojih dužnosti. Zato im je odlučio pružiti još jednu priliku. Ako samo pokažu spremnost da se ujedine s mnoštvom u obožavanju kipa, sve će biti dobro; ali ako se ne poklone, dodao je na kraju, bit će “smjesta bačeni u peć užarenu”! A onda, ispruživši ruku kao da ih izaziva, izjavio je: “I koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?”

Sve kraljeve prijetnje ostale su uzaludne. Nije mogao odvratiti te ljude od njihove vjernosti Vladaru svemira. Iz povijesti svojih otaca oni su naučili da neposlušnost Bogu dovodi do sramote, uništenja i smrti, i da je strah Gospodnji početak mudrosti, temelj svakoga pravog blagostanja. Smireno se suočavajući s užarenim pećima, oni su rekli: “Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći od ruke tvoje, kralju.” Kao da je njihova vjera postala još jača kad su izjavili da će se Bog proslaviti njihovim izbavljenjem, pa su, s pobjedonosnom sigurnošću koja se temeljila na neizmjernom povjerenju u Boga, dodali: “No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.”

Kraljev bijes je postao bezgraničan. “Na te riječi kralj Nabukodonozor uskipje bijesom, a lice mu se iznakazi na Šadraka, Mešaka i Abed Nega”, predstavnike prezrenoga, izgnanog naroda. Tražeći da se peć užari sedam puta jače nego što je to bio običaj, naredio je snažnim pripadnicima svoje vojske da svežu sljedbenike Boga Izraelova, i da ih tako pripreme za neposredno izvršenje kazne.

“Svezaše ih, dakle, i u plaštevima, obući i kapama, baciše u zažarenu peć. Kako kraljeva zapovijed bijaše žurna a peć preko mjere užarena, plamen ubi one ljude koji su bacali Šadraka, Mešaka i Abed Nega.”

Ali Bog nije zaboravio svoje. Kad su Njegovi svjedoci bili bačeni u peć, Spasitelj im se osobno pokazao i zajedno su hodali usred plamena. U nazočnosti Gospodara vrućine i hladnoće, oganj je izgubio moć da uništava.

Sa svoga kraljevskog prijestolja kralj je promatrao događaje, očekujući da će ljudi koji su mu odrekli poslušnost biti zauvijek uništeni. Ali njegov osjećaj pobjede iznenada se promijenio. Plemići koji su stajali oko njega vidjeli su da mu je lice problijedjelo kad je ustao s prijestolja i napregnuto se zagledao u zažareni plamen. Uplašeni vladar okrenuo se prema svojim doglavnicima i upitao: “Nismo li bacili ova tri čovjeka svezana u oganj? … Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri, i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.”

Kako je ovaj neznabožački kralj mogao prepoznati Božjeg Sina? Hebrejski zarobljenici, koji su zauzimali povjerljive položaje u Babilonu, svojim su mu životom i karakterom prikazivali istinu. Kad su bili pitani da objasne razloge svoje vjere, odgovarali su bez oklijevanja. Jednostavno i otvoreno su objavljivali načela pravednosti, učeći tako one oko sebe o Bogu kojemu su služili. Govorili su o Kristu, Spasitelju koji će doći; i u liku četvrtoga usred ognja kralj je prepoznao Božjega Sina.

I tada, zaboravljajući svoju veličinu i dostojanstvo, Nabukodonozor se spustio s prijestolja i pristupivši vratima peći uzviknuo: “Šadrače, Mešače i Abed Nego, sluge Boga Višnjega, iziđite i dođite ovamo!”

I tada su Šadrak, Mešak i Abed Nego izišli pred nepregledno mnoštvo, pokazujući da su neozlijeđeni. Spasiteljeva nazočnost sačuvala ih je od svakog zla i samo je izgorjela užad kojom su bili vezani. “Sakupiše se satrapi, starješine, upravitelji i kraljevi savjetnici da vide te ljude: oganj ne bijaše naudio njihovu tijelu, kosa im na glavi neopaljena, plaštevi im neoštećeni, nikakav se zadah ognja ne bijaše uhvatio za njih.”

Veliki zlatni kip, postavljen s tolikom ohološću, bio je zaboravljen. U nazočnosti živoga Boga ljudi su bili puni straha, uzdrhtalih udova. “Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!”

Iskustva toga dana navela su Nabukodonozora da izda naredbu kojom je zapovjedio: “Svatko između vas koji bi pogrdio Boga Šadrakova, Mešakova i Abed Negova neka bude raskomadan, a njegova kuća pretvorena u smetlište. … Jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj” — naveo je kao razlog naredbe.

Ovim i sličnim riječima babilonski je kralj pokušao svim narodima na Zemlji objaviti svoje uvjerenje da su vlast i sila hebrejskoga Boga dostojni najdubljeg štovanja. Bogu je bio ugodan kraljev napor da pokaže pokornost, da proglasi svoju vjernost Bogu po svim krajevima svojega babilonskog kraljevstva.

Bilo je pravo što je kralj dao svoje javno priznanje, što je pokušao uzdići Boga nebeskoga iznad svih drugih bogova, ali, pokušavajući primorati svoje podanike da objave slično priznanje vjere i da pokažu isto takvo štovanje, Nabukodonozor je prekoračio svoje ovlasti zemaljskog vladara. On nije imao pravo ljudima prijetiti smrtnom kaznom zato što se ne žele klanjati Bogu, jednako tako kao što nije imao pravo izdati naredbu da se bace u plamen oni koji su se odbili pokloniti zlatnome kipu. Bog nikad ne prisiljava čovjeka na poslušnost. On svakome ostavlja slobodu da izabere komu će služiti.

Izbavljajući svoje vjerne sluge, Bog je objavio da stoji na strani potlačenih i da osuđuje sve zemaljske sile koje ustaju protiv autoriteta Neba. Trojica Hebreja su cijelom babilonskom narodu objavila svoju vjeru u Onoga kojemu su služili. Oni su se oslonili na Boga. U trenutku nevolje sjetili su se Njegovog obećanja: “Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.” (Izaija 43,2) Na čudesan način njihova vjera u živu Riječ bila je nagrađena pred očima svih ljudi. Predstavnici raznih naroda koje je Nabukodonozor pozvao na posvećenje kipa odnijeli su vijest o njihovome divnom izbavljenju u mnoge zemlje svijeta. Vjernošću svoje djece Bog se proslavio po svoj Zemlji.

Pouke koje se mogu izvući iz iskustva hebrejskih mladića u ravnici Duri vrlo su važne. Mnogi Božji sluge, iako nisu učinili nikakvo zlo, bit će u naše vrijeme predani u ruke onih koji su, nadahnuti sotonskim duhom, puni zavisti i lažne vjerske revnosti, i pretrpjet će ponižavanja i zlostavljanja. Posebno će se jarost ljudi raspaliti protiv onih koji poštuju subotu po četvrtoj zapovijedi; i na kraju će biti izdana sveopća naredba kojom će se proglasiti da zaslužuju smrt.

Vrijeme nevolje koje očekuje Božji narod zahtijevat će nepokolebljivu vjeru. Njegova djeca morat će pokazati da je jedino On dostojan slavljenja i da ih nikakve okolnosti, pa čak niti smrtna opasnost, ne mogu navesti da daju i najmanji ustupak lažnom bogoštovlju. Za vjerna će srca naredbe grešnih, smrtnih ljudi biti potpuno nevažne ukoliko se one suprote Riječi vječnoga Boga. Istina će biti uzdignuta i po cijenu tamnice, progonstva ili smrti.

Kao što je učinio u vrijeme Šadraka, Mešaka i Abed Nega, tako će i u završnim danima povijesti ove Zemlje Gospodin silno djelovati u korist onih koji su stali na stranu pravednosti. Onaj koji je hodao s hebrejskim junacima po užarenoj peći, bit će sa svojim sljedbenicima gdje god se našli. Njegova stalna nazočnost tješit će ih i održavati. Usred vremena nevolje — nevolje kakve nije bilo od početka vremena — Njegovi izabranici ostat će nepokolebani. Sotona, sa svim svojim četama zla, neće moći uništiti ni najslabijega od Božjih svetih. Anđeli, koji su silni krepošću, zaštitit će ih, i radi njih će se Gospodin otkriti kao “Bog nad bogovima”, sposoban da zauvijek spasi one koji se u Njega uzdaju.

Prava veličina

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniela 4.

Uzdignut do vrhunca svjetovne časti, čak i u nadahnutoj Riječi priznat kao “kralj nad kraljevima” (Ezekiel 26,7), ipak je Nabukodonozor, bar s vremena na vrijeme, slavu svojega kraljevstva i sjaj svoje vladavine pripisivao Gospodnjoj naklonosti. Takvo što dogodilo se poslije njegovog sna o velikom kipu. Njegove misli bile su pod snažim utjecajem toga viđenja i pomisli da će babilonsko kraljevstvo, iako svjetsko, konačno morati pasti i da će nastajati druga kraljevstva sve dok konačno sve zemaljske sile ne budu zamijenjene kraljevstvom koje će osnovati Bog nebeski, kraljevstvom koje se nikad neće ukinuti.

Nabukodonozorovo dostojanstveno prihvaćanje božanskih planova s narodima bilo je zaboravljeno u njegovu kasnijem iskustvu; međutim, kad je njegov oholi duh doživio poniženje pred mnoštvom u ravnici Duri, još jednom je morao priznati da je “kraljevstvo njegovo — kraljevstvo vječno”, a “njegova je vlast za sva pokoljenja”. Idolopoklonik po rođenju i odgoju, na čelu idolopokloničkog naroda, ipak je imao urođeni smisao za ono što je dobro i pravedno i Bog ga je mogao upotrijebiti kao svoje oruđe za kažnjavanje buntovnika i za ispunjavanje svojih božanskih namjera. Kao “najnasilnijem među narodima” (Ezekiel 28,7), Nabukodonozoru je bilo dano da poslije mnogo godina strpljivog i teškog rada osvoji Tir; i Egipat je pao u ruke njegovim pobjedonosnim četama; dok je narod za narodom potpadao pod babilonsku vlast, rasla je i njegova slava kao najvećeg vladara onoga vremena.

Nije nikakvo iznenađenje da je tako uspješan kralj, tako ambiciozan i tako ohola duha, pao u kušnju da skrene s puta poniznosti, koji jedini vodi do prave veličine. U razdobljima između svojih osvajačkih ratova, mnogo je truda posvećivao ojačavanju i uljepšavanju svoje prijestolnice, dok na kraju Babilon nije postao najveći ponos njegovog kraljevstva, “zlatni grad”, “slava cijele zemlje”. Njegova strast kao graditelja i značajni uspjeh u pretvaranju Babilona u jedno od svjetskih čuda, pridonijeli su njegovoj oholosti, sve dok se nije našao u stvarnoj opasnosti da pokvari svoj glas mudroga kralja kojim se Bog i dalje može služiti kao oruđem za ostvarivanje svojih božanskih namjera.

U svojoj milosti, Bog je kralju dao još jedan san da bi ga opomenuo na opasnost, na zamku koja mu je bila postavljena da ga upropasti. U noćnom viđenju Nabukodonozor je vidio veliko stablo koje je raslo u sredini zemlje, vrhom je dodirivalo nebo, a grane su mu se pružale do krajeva zemlje. Krda i stada s planina i gora nalazila su zaklon u njegovoj sjeni, a ptice nebeske gnijezdile su se u njegovoj krošnji. “Krošnja mu bijaše lijepa, plodovi obilni; na njemu je bilo hrane za sve … i svako se tijelo hranilo od njega.”

Dok je promatrao prekrasno drvo, kralj je ugledao Stražara, Sveca, koji se približio stablu i glasno uzviknuo:

“Posijecite stablo, okrešite mu grane, počupajte mu lišće, pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s grana njegovih! U zemlji ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj! Neka ga pere rosa nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! Neka mu se promijeni srce čovječje, srce životinjsko nek mu se dade! Sedam vremena neka prođe nad njim. Tako su presudili Stražari, tako su odlučili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!”

Vrlo uznemiren zbog sna, koji je očito najavljivao nevolje, kralj ga je ispričao “gataocima, čarobnicima, zvjezdarima i tumačima znakova”, međutim, iako je san bio vrlo izrazit, nitko od mudraca nije ga znao protumačiti.

I ponovno je ovome idolopokloničkom narodu trebalo biti posvjedočeno da samo oni koji ljube Boga i koji Ga se boje mogu razumjeti tajne kraljevstva nebeskog. U očaju, kralj je poslao po svoga slugu Daniela, čovjeka kojega je cijenio zbog poštenja, dosljednosti i neusporedive mudrosti.

Kad je Daniel, odazivajući se kraljevu pozivu, došao pred njega, Nabukodonozor je rekao: “Baltazare, starješino gatalaca, znam da u tebi prebiva duh Boga Svetoga i da ti nijedna tajna nije preteška: evo sanje što je imah: daj mi njezino značenje.” Pošto mu je ispričao san, Nabukodonozor je zatražio: “Baltazare, reci mi njezino značenje, jer mi nijedan od mudraca moga kraljevstva to ne može reći; ti možeš, jer u tebi je duh Boga Svetoga.”

Danielu je značenje sna bilo jasno, ali ga je njegov sadržaj zaprepastio. “Tada se Daniel, nazvan Baltazar, načas smete i prestraši u svojim mislima.” Vidjevši Danielovo oklijevanje i njegovu zbunjenost, kralj je osjetio samilost prema svome sluzi. “Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim značenjem!” — rekao je blago.

Daniel je odgovorio: “Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima, i njezino značenje tvojim mrziteljima!” Prorok je shvatio da mu je Bog povjerio svečanu dužnost da Nabukodonozoru otkrije kaznu koja će ga uskoro zadesiti zbog njegove oholosti i osornosti. Morao je rastumačiti san jezikom koji će kralj moći razumjeti; pa iako ga je njegov strašni sadržaj navodio da oklijeva, da šuti od zaprepaštenosti, ipak je morao reći istinu bez obzira na posljedice koje bi ga mogle zadesiti.

I tako je Daniel otkrio tajne Svemogućega. Rekao je: “Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže sve do neba i vidi se po svoj zemlji, krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve, i pod kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: to si ti, o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje.

A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori: ‘Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerjem poljskim dok ne prođe sedam vremena nad njim’ — ovo je značenje, o kralju, odluka Svevišnjega što će se ispuniti na mom gospodaru kralju: Izagnat će te iz društva ljudi, i sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, tebe će prati rosa nebeska; sedam će vremena proći nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoće. A što se reklo ‘Ostavite panj i korijenje stabla’ — tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast.”

Pošto je vjerno protumačio san, Daniel je pozvao ohologa kralja da se pokaje i vrati Gospodinu kako bi, možda, pravednim ponašanjem odvratio nesreću koja mu je zaprijetila. Uzviknuo je žalosno: “Zato, kralju, neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća.”

Neko su vrijeme opomene i savjeti proroka snažno djelovali na Nabukodonozora; ali srce koje se nije promijenilo pod utjecajem Božje milosti, uskoro će postati neosjetljivo za pozive Svetoga Duha. Popuštanje svojim prohtjevima i sebična ambicija i dalje su vladali kraljevim srcem, pa su nešto kasnije ponovno došli do izražaja. Usprkos savjetima koji su mu milostivo bili upućeni, usprkos opomenama u obliku iskustava iz prošlosti, Nabukodonozor je ponovno dopustio da ga obuzme duh zavisti prema kraljevstvima koja će ga naslijediti. Njegova vladavina, koja je dotad u velikoj mjeri bila pravedna i milostiva, postala je nasilnička. Otvrdnjujući svoje srce, poslužio se sposobnostima koje je dobio od Boga da proslavi samoga sebe, uzdižući se iznad Boga koji mu je dao život i snagu.

Mjesecima je Božja kazna bila odlagana. Međutim, umjesto da ga Božje strpljenje navede na pokajanje, kralj je popuštao svojoj oholosti, sve dok nije izgubio povjerenje u tumačenje sna, sve dok se nije počeo podsmjehivati svojim nekadašnjim strahovanjima.

Od primanja opomene prošla je godina dana. I tada je Nabukodonozor, šetajući dvorom i oholo razmišljajući o svojoj vladarskoj moći i graditeljskim uspjesima, uzviknuo: “Nije li to Babilon veliki što ga ja sazidah jakom silom svojom da je stolica carska i slava veličanstvu mojemu?” (Daniel 4,30 — DK)

I dok je oholo hvalisanje još bilo na kraljevim usnama, glas s neba objavio je da je došlo vrijeme za izvršenje božanskih sudova. Njegove uši su čule Gospodnju presudu: “Tebi se govori, care Nabukodonozore, carstvo se uze od tebe! I bit ćeš prognan između ljudi, i živjet ćeš sa zvijerima poljskim, i hranit će te travom kao goveda, i sedam će vremena proći preko tebe dokle poznaš da Višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga kome hoće!” (Daniel 4,31.32 — DK)

Za tren oka je razum, koji mu je Bog dao, bio uzet od njega; nestalo je rasuđivanja koje je kralj smatrao savršenim i mudrosti kojom se toliko ponosio, i dotadašnji moćni vladar pretvorio se u luđaka. Njegove ruke više nisu mogle nositi žezlo. Opomena nije bila prihvaćena; i sada, lišen moći koju mu je Stvoritelj dao, Nabukodonozor je doista počeo jesti “travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova perja, a njegovi nokti kao ptičje”.

Sedam godina Nabukodonozor je služio kao čudo svim svojim podanicima; sedam godina bio je ponižavan pred očima cijeloga svijeta. A onda mu se vratio razum i on se ponizio, obrativši se Bogu nebeskom, i priznao da je Božja ruka upravljala njegovim kažnjavanjem. U javnom proglasu priznao je svoju krivicu i da ga je samo velika Božja milost vratila na položaj: “Pošto se navršiše određeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oči prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega hvaleći i uzvisujući onoga koji živi dovijeka: njegovo je kraljevstvo — kraljevstvo vječno, njegova je vlast za sva pokoljenja. Stanovnici zemlje — upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: ‘Što to radiš?’

U isti čas razum mi se vrati, i na slavu moje kraljevske časti vrati mi se veličanstvo i sjaj; moji me savjetnici i velikaši potražiše, bih uspostavljen u kraljevsku čast, i moja veličina još poraste.”

Nekadašnji oholi monarh postao je ponizno Božje dijete; tiranski, nasilnički vladar postao je mudri i milosrdni kralj. On, koji je nekada odbacivao Boga nebeskoga, sada je priznavao vlast Višnjega i iskreno se trudio da proširi strah Gospodnji i unaprijedi blagostanje svojih podanika. Trpeći ukor Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima, Nabukodonozor je konačno naučio lekciju koju moraju naučiti svi vladari — da se prava veličina ogleda u istinskoj dobroti. On je priznao Gospodina kao živoga Boga rekavši: “Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, čija su sva djela istina, svi putovi pravda, i koji može poniziti one koji hode u oholosti.”

Božja namjera da najveća svjetska kraljevstva trebaju Njemu odati slavu, sad se ispunila. Ovaj javni proglas, u kojemu je Nabukodonozor priznao Božju milost, dobrotu i vlast bio je posljednje djelo u njegovu životu koje je sveta povijest zabilježila.