Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlja 53 i 54

Graditelji zidina

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemije 1, 2 i 3

 

Nehemijino putovanje u Jeruzalem proteklo je bez poteškoća. Kraljeva pisma satrapima pokrajina uzduž puta osiguravala su mu da svagdje bude primljen kao počasni gost i da smjesta dobije zatraženu pomoć. Nijedan se neprijatelj nije usuđivao uznemiravati službenika koji je bio zaštićen autoritetom perzijskoga kralja i kojega su pokrajinski glavari primali s naglašenim poštovanjem. Ipak, njegov dolazak u Jeruzalem, s vojničkom pratnjom, koja je pokazivala da je došao nekim važnim poslom, probudio je ljubomoru neznabožačkih plemena koja su živjela u blizini grada i koja su tako često pokazivala svoje neprijateljstvo prema Židovima, gomilajući optužbe i uvrede protiv njih. Najistaknutiji u tome zlom djelu bili su neki glavari tih plemena, Sanbalat Horonac, Tobija Amonac i Gešem Arapin. Od samog početka ovi glavari su kritički pratili svaki Nehemijin pokret i nastojali svim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju onemogućiti njegove planove i spriječiti njegovo djelo.

Nehemija je nastavio pokazivati isti oprez i razboritost, iste osobine koje su i dotad obilježavale njegovo ponašanje. Znajući da su ogorčeni i odlučni neprijatelji spremni ustati protiv njega, prikrivao je pred njima narav svoje zadaće sve dok mu proučavanje okolnosti ne pomogne da oblikuje svoje planove. Nadao se da će na taj način osigurati potporu naroda i pokrenuti ga na posao prije nego što se neprijatelj stigne usprotiviti.

Izabravši nekolicinu ljudi za koje je znao da su dostojni povjerenja, Nehemija im je otkrio okolnosti koje su ga navele da dođe u Jeruzalem, cilj koji želi postići i planove po kojima želi djelovati. Oni su se smjesta zainteresirali za njegov pothvat i ponudili mu svoju pomoć.

Trećeg dana nakon svoga dolaska, Nehemija je ustao oko pola noći i s nekoliko povjerljivih suradnika krenuo da sâm pregleda jeruzalemske ruševine. Jašući na muli, prelazio je iz jednog dijela grada u drugi, pregledavao razrušene zidine i vrata koja su vodila u grad njegovih otaca. Bolna sjećanja zaokupljala su misli hebrejskog rodoljuba dok je žalosna srca promatrao uništenu obranu svojega voljenog Jeruzalema. Sjećanja na nekadašnju veličinu Izraela stajala su u oštroj suprotnosti s dokazima njegovog poniženja.

Potajno i u tišini Nehemija je završio obilazak zidina. Sam kaže o tome: “Tako sam se vratio, a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otišao i što sam učinio. Sve do sada nisam ništa rekao Židovima: ni svećenicima ni velikašima, ni savjetnicima niti drugim nadstojnicima.” Ostatak noći proveo je na molitvi jer je znao da će ujutro morati uložiti ozbiljne napore da bi pokrenuo i sjedinio svoje obeshrabrene i razjedinjene sunarodnjake.

Nehemija je imao kraljevski nalog koji je obvezivao stanovnike da surađuju s njim u obnavljanju gradskih zidina, ali on se nije oslanjao na svoj autoritet. Umjesto toga, nastojao je zadobiti povjerenje i naklonost ljudi, znajući da je zajedništvo srca kao i zajedništvo radnih ruku neizostavno potrebno za obavljanje velikog djela koje im je predstojalo. Kad je jutrom sazivao ljude na sastanke, iznosio im je činjenice kojima je želio probuditi njihove uspavane snage i sjediniti njihove raštrkane redove.

Nehemijini slušatelji nisu znali za njegovo ponoćno jahanje prethodne noći, niti im je on o tome govorio. Ali, činjenica da je obišao ruševine vidljivo je pridonijela njegovom uspjehu, jer je mogao progovoriti o stanju grada s točnošću i određenošću koja je zaprepastila njegove slušatelje. Dojmovi koje je stekao dok je promatrao slabost i propadanje Jeruzalema, učinili su da njegove riječi zvuče ozbiljno i snažno.

Nehemija je podsjetio ljude i na loš glas koji imaju među neznabošcima — njihova vjera je osramoćena i na njihovog se Boga huli. Rekao im je da je u dalekoj zemlji čuo za njihove nevolje, da se molio Nebu da im pokloni svoju naklonost i da je za vrijeme molitve odlučio zatražiti kraljevo dopuštenje da im dođe u pomoć. Molio se Bogu ne samo da mu kralj dopusti, već i da mu dâ široke ovlasti, da mu pruži nužnu potporu kako bi mogao obaviti svoje djelo; i njegova je molitva bila uslišena na takav način da se vidjelo kako plan potječe od Gospodina.

Sve im je to Nehemija ispričao i onda je, pokazavši da ga svojim autoritetom podupiru i Bog Izraelov i perzijski kralj, izravno upitao ljude hoće li iskoristiti ovu priliku, hoće li ustati i početi graditi zid.

Poziv je prodro pravo u njihova srca. Pomisao da se naklonost Neba prema njima pokazala na tako čudesan način, učinila je da se posrame zbog svojega straha, pa su s novom hrabrošću jednodušno uzviknuli: “‘Ustanimo i gradimo!’ I ukrijepiše im se ruke na dobro djelo.”

Nehemija je cijelom svojom dušom sudjelovao u pothvatu koji je započeo. Njegova nada, energija, oduševljenje i odlučnost — sve je to bilo upravo zarazno, nadahnjivalo je i druge istom bezgraničnom hrabrošću i uzvišenom namjerom. Svaki njegov suradnik postajao je drugi Nehemija na svojem mjestu i pomagao da srce i ruke njegovih susjeda postanu jači.

Kad su neprijatelji Izraela čuli što Židovi žele postići, prezrivo su se nasmijali govoreći: “Što radite ovdje? Hoćete li se pobuniti protiv kralja?” Nehemija je odgovorio: “Nebeski će nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.”

Među prvima koji su se nadahnuli Nehemijinim duhom revnosti i ozbiljnosti bili su svećenici. Zbog svojeg utjecajnog položaja ovi su ljudi mogli mnogo učiniti na unapređenju, ali i na sprečavanju djela; zato je njihova spremnost za suradnju, već od samog početka, mnogo pridonijela uspjehu. Većina glavara i starješina u Izraelu plemenito je izvršila svoju dužnost, i ti vjerni ljudi dobili su častan spomen u Božjoj knjizi. Bilo je i drugih, nekih plemića iz Tekoe, koji “ne saviše vrata svojega na službu Gospodinu svojemu”. Uspomena na te površne sluge uprljana je sramotom i sjećanje na njih prenosi se kao opomena budućim naraštajima.

U svakom vjerskom pokretu ima i onih koji se, iako znaju da se radi o Božjem djelu, ipak drže po strani, odbijajući uložiti i najmanji napor da bi pomogli. Za takve bi bilo dobro da se sjete izvještaja koji se čuvaju na Nebu — knjige u kojoj ništa nije izostavljeno niti pogrešno zapisano, i iz koje će im se suditi. U njoj je zapisana svaka zanemarena prilika da se obavi neka služba za Boga; ali u njoj je sačuvana i vječna uspomena na svako djelo vjere i ljubavi.

Loš primjer tekoanskih plemića nije imao nikakvih izgleda pred nadahnjujućim utjecajem Nehemijine nazočnosti. Narod je uglavnom bio nadahnut rodoljubljem i revnošću. Sposobni i utjecajni ljudi organizirali su različite klase građana u odrede i svaki je starješina bio odgovoran za podizanje određenog dijela zida. O nekima je zapisano da su zidali “sučelice svojim kućama”.

Sada, kad je posao stvarno započeo, Nehemijina snaga se nije umanjila. Neumorno i budno nadgledao je radove, upućivao radnike, zapažao smetnje, rješavao izazove. Uzduž cijelog zida, koji se pružao oko pet kilometara, stalno se osjećao njegov utjecaj. Pravodobnim riječima hrabrio je strašljive, podizao klonule, izricao priznanja marljivima. Osim toga, pratio je pokrete neprijatelja koji su se s vremena na vrijeme okupljali u daljini i upuštali u dogovore kao da planiraju neko zlo, a onda, približavajući se radnicima, pokušavali skrenuti njihovu pozornost.

Usprkos mnogim zaduženjima, Nehemija nije zaboravljao izvor svoje snage. Njegovo srce se postojano uzdizalo Bogu, velikom Nadgledniku svega. Uzvikivao je: “Bog naš borit će se za nas.” Ove su riječi grmjele i odjekivale radujući srca svih radnika na zidu.

Ipak, obnavljanje obrane Jeruzalema nije išlo bez smetnji. Sotona je nastojao pokrenuti protivljenje i unijeti obeshrabrenje. Sanbalat, Tobija i Gešem, osnovne pokretačke snage ovoga pokreta, bacili su se sada na posao da spriječe radove na obnavljanju. Pokušali su unijeti podjelu među radnike. Rugali su se naporima graditelja, izjavljivali su kako posao premašuje njihove snage i najavljivali neuspjeh.

“Što poduzimaju ovi jadni Židovi?” uzvikivao je Sanbalat prezrivo. “Kane li možda popraviti, žrtvovati i završiti sve u jedan dan? Zar će iz hrpe praha dozvati u život spaljeno kamenje?” Tobija mu se, još prezrivije, ovako pridružio: “Neka samo grade! Ali popne li se lisica, srušit će im kamene zidove.”

Graditelji su se uskoro suočili s mnogo aktivnijim protivljenjem. Bili su prisiljeni da se stalno čuvaju zavjera svojih neprijatelja koji su, prikazujući se prijateljima, pokušavali na različite načine izazvati zbrku, zbunjenost i nepovjerenje. Nastojali su potkopati hrabrost Židova; pokušavali su lukavo uvući Nehemiju u svoje mreže, a bilo je i izdajničkih Židova koji su pristajali uz njihove podmukle pothvate. Širili su glasine da se Nehemija urotio protiv perzijskoga kralja, da se namjerava proglasiti kraljem Izraela i da su svi koji mu pomažu izdajnici.

Međutim, Nehemija je nastavio tražiti od Boga vodstvo i potporu, a “narod je imao oduševljenja za rad”. Poslovi su napredovali sve dok zidine nisu bile povezane i podignute do polovine željene visine.

Kad su neprijatelji Izraela vidjeli kako su neuspješni njihovi napori, uskipjeli su od bijesa. Sve dotad nisu se usuđivali primijeniti nasilne mjere, jer su znali da Nehemija i njegovi ljudi djeluju po kraljevom nalogu. Zapravo, bojali su se da će djelatnim protivljenjem Nehemiji izazvati kraljevo nezadovoljstvo. Ipak, pokrenuti gnjevom, sada su sami postali krivi za zločin za koji su optuživali Nehemiju. Okupivši se na savjetovanje, “zakleše se svi zajedno da će napasti Jeruzalem i da će nas smesti”.

U isto vrijeme dok su se Samarijanci dogovarali protiv Nehemije i njegovog pothvata, neki od vodećih nezadovoljnika među Židovima pokušali su ga obeshrabriti preuveličavajući poteškoće koje su pratile gradnju. Govorili su: “Snage su nosačima klonule, a ruševina je mnogo: nećemo nikada stići sagraditi zida!”

Novo obeshrabrenje došlo je s još jedne strane. “Židovi koji žive kraj njih”, oni koji nisu sudjelovali u poslu, prikupljali su izjave i izvještaje njihovih neprijatelja i služili se njima da bi oslabili hrabrost i izazvali nezadovoljstvo.

Ali ruganje i ismijavanje, protivljenje i prijetnje izgleda da su samo nadahnjivali Nehemiju na još čvršću odlučnost i poticali ga na još veću budnost. On je shvaćao da mu u ovom ratu s neprijateljima prijete mnoge opasnosti, ali se nije pokolebao u svojoj hrabrosti. Sâm kaže o tome: “Mi smo tada zazvali Boga našega i postavljali smo dnevnu i noćnu stražu da bismo zaštitili grad. … Postavili smo se u nizinama, iza zida i na goletima; rasporedio sam narod po rodovima, s mačevima, kopljima i lukovima. Kad sam vidio kako se boje, ustao sam i objavio velikašima, odličnicima i ostalom narodu ovo: ‘Ne bojte se ovih ljudi! Mislite na Gospoda, velikoga i strašnoga, i borite se za svoju braću, za sinove i kćeri svoje, za žene i kuće svoje!’

Kad su naši neprijatelji čuli da smo obaviješteni i da je Bog osujetio njihovu osnovu, mogli smo se vratiti k zidu, svaki svome poslu. Ali je od toga dana samo polovica mojih momaka obavljala posao, a ostali su držali koplja, štitove, lukove i oklope, … I nosači tereta držali su oružje: jednom je rukom svaki radio svoj posao, a u drugoj mu bilo oružje. Svaki je od graditelja, dok je radio, nosio mač pripasan uz bok.”

Pokraj Nehemije stajao je trubač, a na različitim dijelovima zida bili su postavljeni svećenici sa svetim trubama. Narod je bio raštrkan na poslu, ali kad bi se opasnost pojavila na bilo kojem mjestu, odjeknuo bi znak svima da potrče bez odlaganja. Nehemija kaže: “Tako smo obavljali posao od rane zore do prvih zvijezda.”

Oni koji su živjeli u gradovima i selima izvan Jeruzalema sada su dobili nalog da noćuju unutar zidina, i da bi čuvali radove i da bi bili spremni za svoju dužnost rano ujutro. To je trebalo spriječiti nepotrebna zakašnjavanja, a neprijatelj neće imati priliku, koju bi inače rado iskoristio, da napadne radnike kad idu na posao ili se vraćaju svojim kućama. Nehemija i njegovi momci nisu izbjegavali poteškoće ni naporan rad. Ni danju ni noću, čak ni tijekom kratkog vremena koje su odvajali za spavanje, nisu skidali odjeću niti su se odvajali od svojega oružja.

Protivljenje i obeshrabrenje s kojima su se graditelji u doba Nehemije suočavali, ili od strane neprijatelja ili od strane lažnih prijatelja, znakovite su pojave u iskustvu koje će i danas stjecati oni koji rade za Gospodina. Kršćani će biti kušani, ne samo gnjevom, prijezirom i surovošću neprijatelja, već i ravnodušnošću, nedosljednošću, mlakošću i podmuklošću takozvanih prijatelja i pomagača. Stizat će ih ismijavanje i ponižavanje. A isti neprijatelj koji je navodio na prezrive izjave, ako mu se ukaže povoljna prilika, pribjegavat će i surovijim i nasilnijim mjerama.

Sotona se koristi svakim neposvećenim elementom da bi ostvario svoje namjere. Među onima koji tvrde da podupiru Božje djelo ima i onih koji se ujedinjuju s Božjim neprijateljima i na taj način Njegovo djelo izlažu napadajima najogorčenijih protivnika. Čak i oni koji žele da Božje djelo napreduje, ipak će slabiti ruke Njegovih slugu slušajući, prenoseći i upola vjerujući klevetama, hvalisanju i prijetnjama Božjih neprijatelja. Sotona djeluje s čudesnim uspjehom preko svojih predstavnika, i svi koji se izlažu njihovom utjecaju postaju žrtve đavolske sile koja uništava mudrost mudrih i razum razumnih. Međutim, slično Nehemiji, Božji se narod ne treba niti bojati svojih neprijatelja, niti ih prezirati. Oslanjajući se na Boga, kršćani trebaju nesebično obavljati Njegov posao i povjeriti djelo koje zastupaju Njegovoj providnosti.

Usred velikog obeshrabrenja, Nehemija je Boga učinio svojim osloncem, svojom sigurnom obranom. A On, koji je bio potpora svojem sluzi tada, bio je oslonac svojem narodu u sva vremena. U svakoj krizi Božji je narod s povjerenjem mogao reći: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?” (Rimljanima 8,31) Kako god lukavo bile postavljene zamke Sotone i njegovih pomagača, Bog ih može otkriti i poništiti sve njihove dogovore. Odgovor vjere i danas će biti isti kao i Nehemijin: “Bog naš borit će se za nas”, jer je Bog u ovom poslu, i nijedan čovjek ne može spriječiti njegov konačni uspjeh.

 

 

 

Prijekor ucjenjivačima

Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Nehemije 5

 

Jeruzalemski bedemi još nisu bili dovršeni, a Nehemija je morao usmjeriti svoju pozornost na žalosno stanje u kojemu su se našli pripadnici najsiromašnijeg sloja u narodu. Zbog nesređenih prilika u Judeji, obrađivanje zemlje bilo je prilično zanemareno. Osim toga, sebično ponašanje nekih prognanika koji su se vratili u zemlju navelo je Gospodina da uskrati svoj blagoslov njihovim oranicama pa je došlo do nestašice žitarica.

Da bi nabavili hranu za svoje obitelji, siromasi su morali kupovati na kredit i po zelenaškim cijenama. Osim toga, bili su primorani posuđivati novac uz kamatu, kako bi platili visoke poreze koje su im nametali perzijski kraljevi. Da bi njihove nevolje postale još teže, bogatiji Židovi koristili su se njihovim položajem da bi se obogatili.

Bog je preko Mojsija zapovjedio Izrelu da svake treće godine jedna desetina ide u korist siromašnih; uvedena je i dodatna mjera: da se zemlja ostavlja neobrađena svake sedme godine. Plodovi koji bi sami sazreli na tako neobrađenoj zemlji pripadali bi siromasima. Vjernost u davanju ovih priloga u korist siromaha i u druge dobrotvorne svrhe sačuvala bi u mislima ljudi istinu da je Bog vlasnik svega i pružala im priliku da postanu protočnici blagoslova. Gospodin je želio da Njegov narod stekne navike koje će uklanjati sebičnost i razvijati širinu i plemenitost karaktera.

Bog je preko Mojsija zapovjedio: “Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata!” (Izlazak 22,24) “Ne traži kamata od svoga brata, niti kamata za novac, niti kamata na jestvine, niti kamata na bilo što gdje se obično traže.” (Ponovljeni zakon 23,20) I ponovno je naglasio: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. … Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj.” (Ponovljeni zakon 15,7.8.11)

Katkad su nakon povratka prognanika iz Babilona bogati Židovi postupali potpuno suprotno ovim naredbama. Kad bi siromasi morali pozajmljivati da bi platili porez kralju, bogataši bi im davali novac, ali su tražili visoke kamate. Stavljajući hipoteku na zemlju siromaha, postupno su svoje nesretne dužnike bacili u najcrnje siromaštvo. Mnogi su morali prodati svoje sinove i kćeri u ropstvo; izgledalo im je kao da nemaju nikakve nade da će popraviti svoje stanje i otkupiti svoju djecu ili svoju zemlju, nikakvih izgleda osim da upadaju u sve teže nevolje, sve veću nestašicu i zavisnost. A pripadali su istom narodu, bili su djeca istog Saveza kao i njihova sretnija braća.

Na kraju je narod iznio svoj položaj pred Nehemiju. Kazali su otvoreno: “Mi moramo prodavati u ropstvo svoje sinove i kćeri; među našim kćerima neke su već robinje! A mi ne možemo ništa, jer polja naša i vinograde drže drugi.”

Kad je Nehemija čuo za ovo surovo ugnjetavanje, njegova duša se ispunila odvratnošću. Sâm kaže o tome: “Razljutio sam se veoma kad sam čuo njihovu viku i te riječi.” Odmah je uvidio da će morati odlučno stati na stranu pravednosti ukoliko želi prekinuti taj nasilnički običaj utjerivanja dugova. Energično i odlučno, što je i bila njegova osobina, bacio se na posao da olakša teret svojoj braći.

Činjenica da su nasilnici bili bogataši čija mu je potpora bila potrebna u poslu obnavljanja grada, ni za trenutak nije utjecala na Nehemiju. Oštro je ukorio plemenitaše i starješine, i kad se oko njega okupilo veliko mnoštvo naroda, iznio im je Božje zahtjeve koji su se odnosili na njihov slučaj.

Skrenuo im je pozornost na događaje koji su se zbili u vrijeme kraljevanja Ahaza. Ponovio im je poruku koju je Bog u to doba poslao Izraelcima da bi ih ukorio zbog surovosti i tlačenja. Judejci su zbog svojega idolopoklonstva bili predani u ruke svojoj još goroj braći, Izraelcima. Ovi su svoje neprijateljstvo pokazali time što su u bitci pobili mnogo tisuća muškaraca iz Judinog plemena i pohvatali sve žene i djecu, namjeravajući ih zadržati kao robove ili ih prodati kao robove neznabošcima.

Gospodin se nije umiješao u bitku da izbavi Judejce, ali je preko proroka Odeda ukorio pobjedničku vojsku zbog njezinih surovih namjera: “A sada još mislite podjarmiti Judejce i Jeruzalemce da vam budu robovi i robinje; a ipak, niste li i vi puni krivice prema Jahvi, svome Bogu?” (2. Ljetopisa 28,10) Prorok Oded upozorio je Izraelce da se Božja srdžba raspalila na njih i da će njihovo nepravedno i nasilničko ponašanje izazvati Njegovu kaznu. Kad su čuli ove riječi, naoružani vojnici su ostavili zarobljenike i plijen pred knezovima i svim zborom. Zatim su neki istaknuti ljudi iz Efrajimova plemena “osokolili robove, obukli sve gole u odjeću iz plijena; a kad su ih obukli, obuli, nahranili, napojili, namazali i poveli na magarcima sve iznemogle, odveli su ih u palmov grad Jerihon do njihove braće, a potom se vratili u Samariju.” (2. Ljetopisa 28,15)

Nehemija i ostali otkupili su neke Židove koji su bili prodani neznabošcima i sada su ovo svoje ponašanje istaknuli kao suprotnost ponašanju onih koji su zbog svjetovnog dobitka bili spremni svoju braću prodati u ropstvo. “Nije dobro to što činite. Ne treba li da hodite u strahu Boga našega, da se tako uklonimo ruglu neprijateljskih naroda?”

Nehemija im je pokazao da bi i on, dobivši vlast od perzijskoga kralja, mogao zahtijevati velike namete u svoju korist. Međutim, umjesto da to učini, nije uzimao ni ono na što je imao puno pravo, već je davao obilne darove da bi pomogao siromasima u njihovoj nevolji. Pozvao je one među židovskim starješinama koji su bili krivi zbog ucjenjivanja da se prestanu baviti tim bezakoničkim poslom, da vrate zemlju siromasima, kao i novčani dobitak koji su izvukli od njih, kao i da im pozajmljuju novac bez zaloga i kamate.

Ove riječi bile su izgovorene u nazočnosti cijeloga zbora. Da su se starješine željeli opravdati, sad su imali priliku to učiniti. Ali nisu ni pokušali. Izjavili su: “Vratit ćemo; ne ćemo od njih ništa tražiti. Učinit ćemo kako si rekao.” Poslije toga, u nazočnosti svećenika, Nehemija im je naredio neka se zakunu da će učiniti “kako su obećali”. “A sav zbor odgovori ‘Amen!’ hvaleći Jahvu. I narod je učinio prema ovom dogovoru.”

U ovom izvještaju nalazimo važnu pouku. “Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala.” (1. Timoteju 6,10) U ovom je naraštaju želja za dobitkom strast koja obuzima srce mnogih. Bogatstvo se često stječe prijevarom. Mnoštvo ljudi se bori sa siromaštvom, prisiljeno je naporno raditi za nisku nadnicu i nesposobno je da osigura sebi makar i najnužnije životne potrebe. Naporan rad i odricanja, bez nade u bolje sutra, čine njihov teret još težim. Mučeni brigama i tlačeni, ne znaju kome da se obrate za pomoć. I to sve zato da bi bogataši mogli zadovoljavati svoje raskošne želje ili svoju strast za nagomilavanjem blaga.

Ljubav prema novcu i razmetanju pretvorile su ovaj svijet u hajdučku špilju. Pismo upozorava da će neposredno prije drugoga Kristovog dolaska prevladavati lakomstvo i nasilje. Jakov piše: “Pazite sad, bogataši! Udarite u plač i jaukanje nad nevoljama koje će vas zadesiti! … Još ste u posljednje dane skupljali blago! Evo viče plaća žetelaca vaših njiva koju ste im uskratili, i vika tih žetelaca došla je u uši Gospodinu nad vojskama. Živjeli ste na zemlji raskošno i razvratno. Utovili ste svoja srca na dan klanja. Osudili ste, ubili ste pravednika, i on vam se ne može suprotstavljati.” (Jakov 5,1.3-6)

Čak i među onima koji tvrde da hode u strahu Gospodnjem ima nekih koji se ponovno ponašaju kao židovski plemenitaši. Budući da je u njihovoj vlasti da to čine, oni uzimaju i više nego što je pravo, i tako postaju tlačitelji. Budući da se lakomstvo i podmuklost vide i u životu onih koji nose Kristovo ime, i da Crkva u svojim knjigama zadržava i imena onih koji su svoje bogatstvo stekli na nepravedan način, Kristova vjera je izložena prijeziru. Razuzdanost, nadmudrivanje i izrabljivanje kvare vjeru mnogih i uništavaju njihovu duhovnost. Crkva je u velikoj mjeri odgovorna za grijehe svojih vjernika. Ona pokriva zlo ako ne podiže svoj glas protiv njega.

Običaji svijeta nisu nikakvo mjerilo za kršćanina. On se ne smije povoditi za njegovim prijevarnim trikovima, nasamarivanjem i otimačinama. Svako nepravedno djelo protiv bližnjega predstavlja kršenje zlatnog pravila. Svako zlo učinjeno Božjoj djeci učinjeno je samom Kristu u osobi Njegovih svetih. Svaki pokušaj da se iskoristi nečije neznanje, slabost ili zla sreća bilježi se kao prijevara u nebeskim knjigama. Onaj tko se uistinu boji Boga, radije će teško raditi danju i noću i jesti kruh siromaštva, nego da popusti strasti za stjecanjem dobitka na štetu udovica ili siročadi, ili da tuđincu uskrati njegova prava.

Najmanje udaljavanje od onoga što je pravo ruši pregrade i priprema srce da čini i veće nepravde. Upravo u onoj mjeri u kojoj čovjek dopušta sebi da stječe korist na štetu drugoga, njegova duša postaje neosjetljiva za utjecaj Božjega Duha. Dobitak stečen po takvoj cijeni strahovit je gubitak.

Svi smo mi dužnici u očima božanske pravde, ali nemamo ništa čime bismo otplatili svoj dug. Božji Sin, koji se smilovao na nas, platio je cijenu našeg otkupljenja. On je postao siromah da bismo se mi Njegovim siromaštvom obogatili. Djelima velikodušnosti prema Njegovim siromasima mi možemo dokazati da smo iskreno zahvalni za milost koja nam je ukazana. Apostol Pavao nas poziva: “Prema tome, dok imamo povoljnu priliku, činimo dobro svima, posebno onima koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji.” (Galaćanima 6,10) Njegove riječi slažu se s riječima koje je izgovorio sâm Spasitelj: “Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom, i moći ćete im dobro činiti kad god htjednete.” (Marko 14,7) “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.” (Matej 7,12)


Komentiraj