Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglavlje 1

Gospodnji vinograd

 

Želeći izliti bogate nebeske darove na sve narode na Zemlji, Bog je pozvao Abrahama da napusti svoj idolopoklonički rod i da se nastani u kanaanskoj zemlji. “Velik ću narod od tebe učiniti” — rekao mu je — “blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,2) Abraham je bio pozvan da naslijedi veliku čast — da bude otac naroda koji će stoljećima čuvati i sačuvati Božju istinu, namijenjenu cijelome svijetu, naroda preko kojega će biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji, jer će iz njega izaći obećani Mesija.

Ljudi su bili skoro potpuno izgubili znanje o pravome Bogu. Njihov je um bio potamnjen idolopoklonstvom. Božanska pravila, koja su “sveta, pravedna i dobra” (Rimljanima 7,12), ljudi su pokušavali zamijeniti zakonima u skladu s namjerama svojih surovih, sebičnih srca. Ipak, Bog ih u svojoj milosti nije uništio. Želio im je pružiti priliku da se upoznaju s Njim preko Njegove Crkve. Zamislio je da načela, koja se budu otkrivala preko Njegovog naroda, postanu sredstvo da se u čovjeku obnovi Božji moralni lik.

Božji zakon se morao uzdignuti, Božji autoritet održati; i Izraelcima je bio povjeren taj veliki i plemeniti zadatak. Bog ih je odvojio od svijeta da bi im mogao povjeriti sveti zalog. Učinio ih je rizničarima svoga Zakona i želio preko njih sačuvati znanje o sebi među ljudima. I tako je trebalo da nebesko svjetlo obasja svijet zaogrnut tamom, i da se čuje glas koji poziva sve narode da se odvrate od idolopoklonstva i služe živome Bogu.

“Silom velikom i rukom jakom” Bog je izveo svoj izabrani narod iz Egipta (Izlazak 32,11). “Mojsija posla, slugu svoga, Arona, kog odabra. Činjahu među njima znake njegove i čudesa u Kamovoj zemlji. … Zapovjedi Crvenome moru, i presahnu ono, provede ih izmed vala kao kroz pustinju.” (Psalam 105,26.27; 106,9) On ih je izbavio iz njihovoga ropskog položaja da bi ih mogao odvesti u dobru zemlju, zemlju koju im je u svojoj providnosti pripravio kao utočište od neprijatelja. On ih je želio dovesti k sebi i zagrliti svojim vječnim rukama; i u znak zahvalnosti za Njegovu dobrotu i milost, oni su trebali uzdignuti Njegovo ime i učiniti Ga slavnim na Zemlji.

“Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bî njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. Jahve sâm njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.” (Ponovljeni zakon 32,9-12) Tako je doveo Izraelce k sebi da mogu prebivati u sjenici Najvišega. Čudesno sačuvani od opasnosti tijekom lutanja pustinjom, oni su se konačno naselili u obećanoj zemlji kao omiljeni narod.

Služeći se usporedbom, Izaija nam s ganutljivim zanosom govori o pozivanju Izraela, o njegovom podučavanju da bude Gospodnji predstavnik u svijetu, i da obiluje u svakom dobrom djelu:

“Zapjevat ću sada svojemu dragome,

pjesmu svog ljubljenog

njegovu vinogradu.

Moj je dragi imao vinograd,

na brežuljku rodnome.

Okopa ga, iskrči kamenje,

posadi ga lozom plemenitom.

Posred njega kulu on podiže,

i u nj tijesak metnu.

Nadaše se da će uroditi grožđem …”

(Izaija 5,1.2)

 

Preko izabranoga naroda Bog je namjeravao blagosloviti cijelo čovječanstvo. “Vinograd Jahve nad vojskama” — objavio je prorok — “dom je Izraelov; Izabrani narod njegov ljudi Judejci” (Izaija 5,7).

Tom narodu bila su povjerena Božja proročanstva. Oni su bili ograđeni propisima Njegovog Zakona, vječnim načelima istine, pravednosti i neporočnosti. Poslušnost tim načelima trebala je biti njihova zaštita, da im pomogne da sami sebe ne unište grešnim običajima. I kao kulu u vinogradu, Bog je usred zemlje podigao svoj sveti Hram.

Krist je bio njihov učitelj. Kao što je bio s njima u pustinji, tako je trebao i dalje biti njihov učitelj i vodič. U Šatoru sastanka i u Hramu, Njegova je slava počivala na svetoj Šekini iznad prijestolja milosti. Za njihovo dobro On je stalno pokazivao bogatstvo svoje ljubavi i strpljenja.

Preko Mojsija bila im je otkrivena Božja namjera i objašnjeni uvjeti napretka. “Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome” — rekao je on. “Tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi narod. …

Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, držati njegove zakone, njegove zapovijedi i njegove uredbe, i slušati njegov glas. Danas je Jahve ugovorio s tobom da ćeš ti biti njegov narod, njegova predraga svojina, kako ti je obećao, i da ćeš držati sve njegove zapovijedi. On će te uzvisiti čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio; i ti ćeš biti narod posvećen Jahvi, Bogu svome, kako ti je rekao.” (Ponovljeni zakon 7,6; 26,17-19)

Sinovi Izraelovi trebali su zauzeti cijelu zemlju koju im je Bog odredio. Oni narodi koji su odbili obožavati pravoga Boga i služiti Mu trebali su izgubiti zemlju. Ali po Božjoj namjeri ljudi su trebali biti privučeni Njemu otkrivanjem Njegovog karaktera preko Izraelaca. Cijelom je svijetu trebao biti upućen evanđeoski poziv. Poukama koje je pružala služba prinošenja žrtava, pred narodima se trebao uzdići Krist tako da svi koji pogledaju na Njega dobiju život. I svi koji se, kao Kanaanka Rahaba i Moapka Ruta, odvrate od idolopokloničke službe i okrenu služenju pravomu Bogu, trebali su se sjediniti s Božjim izabranim narodom. Kako bi se broj Izraelaca povećavao, širile bi se njihove granice sve dok njihovo kraljevstvo ne bi obuhvatilo cijeli svijet.

Ali drevni Izrael nije ispunio Božje namjere. Gospodin je objavio: “A ja te zasadih kao lozu izabranu, kao sadnicu plemenitu. Kako li se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!” “Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila.” “Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No, sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti [porušiti] da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.” (Jeremija 2,21; Hošea 10,1; Izaija 5,3-7)

Gospodin je preko Mojsija pokazao svojem narodu i posljedice nevjerstva. Odbijajući držati Njegov Savez, oni će se odvojiti od života koji dolazi od Boga, i Njegovi se blagoslovi neće moći izlijevati na njih. Katkad su slušali ove opomene, i tada su se bogati blagoslovi izlijevali na hebrejski narod, a preko njih i na okolne narode. Ali mnogo češće su u svojoj povijesti zaboravljali Boga i gubili iz vida visoke prednosti koje su imali kao Njegovi predstavnici. Uskraćivali su Mu službu koju je zahtijevao od njih, a i svojim su bližnjima uskraćivali vjersko usmjeravanje i sveti primjer. Željeli su sami za se koristiti plodove vinograda nad kojim su bili postavljeni kao upravitelji. Njihova pohlepnost i gramzljivost dovele su do toga da su ih čak i neznabošci počeli prezirati. Tako je neznabožački svijet dobio priliku da pogrešno protumači Božji karakter i zakone Njegovog kraljevstva.

S očinskim srcem Bog je podnosio svoj narod. On ih je preklinjao danim i uskraćenim milostima. Strpljivo im je iznosio njihove grijehe i ustrajno čekao njihovo priznanje. Slao je proroke i glasnike da bi od svojih radnika dobio ono na što je imao pravo; ali, umjesto da te ljude razbora i duhovne snage dočekaju dobrodošlicom, oni su ih smatrali neprijateljima. Počeli su ih progoniti i ubijati. Bog im je slao nove glasnike, ali su prema njima postupali kao i prema prvima, osim što je njihova mržnja bila još žešća.

Povlačenje božanske naklonosti tijekom razdoblja sužanjsta navelo je mnoge na pokajanje, ali nakon povratka u obećanu zemlju hebrejski je narod ponovio grijehe prijašnjih naraštaja i raspirio političke sukobe s okolnim narodima. Proroke, koje im je Bog slao da iskorijene sveopće zlo, dočekivali su s istom odbojnošću i prijezirom s kojim su ti glasnici bili primani u ranija vremena; i tako su, iz stoljeća u stoljeće, upravitelji vinograda dodavali krivnju na krivnju.

Plemeniti Trs, koji je božanski Vinogradar posadio na obroncima Palestine, Izraelci su prezreli i konačno bacili preko zidina vinograda; izranili su ga i izgazili nogama nadajući se da su Ga uništili zauvijek. Vinogradar je uklonio Trs i sakrio Ga ispred njihova pogleda. Ponovno Ga je zasadio, ali s druge strane zida i tako da više nije bio vidljiv. Loze su prelazile preko zida, i mladice su se mogle nacijepiti; ali sam Trs bio je izvan domašaja tih ljudi, koji Mu više nisu mogli nauditi.

Posebnu vrijednost za Božju crkvu na Zemlji danas — za radnike u Njegovom vinogradu — imaju poruke, savjeti i opomene preko proroka koji su objavljivali Njegovu vječnu namjeru za dobrobit čovječanstva. U naučavanju Božjih proroka jasno se otkriva Njegova ljubav prema izgubljenom rodu i Njegov plan spasenja. Izvještaj o pozivanju Izraela, o njihovim uspjesima i padovima, o ponovnom stjecanju božanske naklonosti, o njihovom odbijanju Gospodara vinograda, o ostvarivanju vjekovnog plana preko pobožnog Ostatka na kojemu će se ispuniti sva zavjetna obećanja — to je bio sadržaj poruka božanskih glasnika tijekom svih proteklih vjekova. A i danas je Božja poruka Božjoj crkvi — onima koji rade u Njegovom vinogradu kao vjerni radnici — potpuno ista kao i ona koju su upućivali proroci iz starine:

“U onaj dan, pjevajte mu, vinogradu vinorodnom: Ja, Jahve, njega čuvam, svaki čas ga zalijevam; i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim.” (Izaija 27,2.3)

Neka se Izrael uzda u Boga. Gospodar vinograda i sada prikuplja među ljudima svih naroda i plemena dragocjene rodove na koje je već tako dugo čekao. Uskoro će se vratiti među svoje; i toga radosnog dana konačno će se ispuniti Njegova vječna namjera koju je imao s Izraelom. “Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, razgranit se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti.” (Izaija 27,6)

 

 

Poglavlje 1

Salomon

 

Za vrijeme vladavine Davida i Salomona Izrael je stekao međunarodni ugled i veliku snagu, pa je imao mnoštvo prilika da svoj snažni utjecaj stavi na stranu istine i pravednosti. Gospodnje ime je bilo uzdizano i poštovano, a namjera s kojom su Izraelci bili dovedeni u obećanu zemlju bar naizgled se bližila ispunjenju. Zidovi razdvajanja bili su srušeni i tražioci istine iz neznabožačkih zemalja nisu se vraćali nezadovoljni. Neki su se i obraćali, a Božja crkva na Zemlji rasla je i napredovala.

Salomon je bio pomazan i proglašen kraljem tijekom završnih godina kraljevanja svojega oca Davida, koji se odrekao prijestolja u njegovu korist. Njegova je mladost mnogo obećavala, i po Božjoj namjeri trebao je ići iz snage u snagu, iz slave u slavu postajući stalno sve sličniji Bogu po karakteru, nadahnjujući tako i svoj narod da opravda sveto povjerenje koje mu je bilo ukazano kao čuvaru božanske istine.

David je znao da će se Božja uzvišena namjera s Izraelom ostvariti jedino ako se i vladari i narod budu trudili, neprekidno i revno, da dostignu visoka mjerila koja su im bila postavljena. Znao je da će njegov sin, mladi vladar Salomon, da bi opravdao sveto povjerenje koje mu je Bog u svojoj milosti ukazao, morati biti ne samo ratnik, državnik i kralj, već i snažan, dobar čovjek, učitelj pravednosti, uzor vjernosti.

Nježno i ozbiljno David je pozvao Salomona da bude muževan i plemenit, da pokaže milost i ljubaznost prema svojim podanicima, da svakim svojim postupkom prema narodima na Zemlji proslavi i uzvisi Božje ime i objavi ljepotu svetosti. Mnoga teška, značajna iskustva kroz koja je David prolazio na svome životnom putu otkrila su mu vrijednost plemenitih vrlina i navela ga da zatraži od Salomona u svojoj predsmrtnoj poruci: “Tko vlada ljudima pravedno, i tko vlada u strahu Božjemu, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka, na kojem se svjetluca zemaljska trava poslije kiše.” (2. Samuelova 23,3.4)

O, kakvu je priliku dobio Salomon! Ako bude slijedio božanski nadahnute poruke svojega oca, njegova vladavina bit će vladavina pravednosti, kao ona koja je opisana u Psalmu:

“Bože, sud svoj daj kralju

i svoju pravdu sinu kraljevu.

Nek puku tvojem sudi pravedno,

siromasima po pravici! …

Sići će kao rosa na travu,

kao kiša što natapa zemlju!

U danima njegovim cvjetat će pravda

i mir velik — sve dok bude mjeseca.

I vladat će od mora do mora,

i od Rijeke do granica svijeta. …

Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,

vladari od Arabije i Sabe danak donositi.

Klanjat će mu se svi vladari,

svi će mu narodi služiti. …

On će spasiti siromaha koji uzdiše,

nevoljnika koji pomoćnika nema. …

Nek mole za njega svagda

i neka ga blagoslivljaju! …

Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!

Dok je sunca, živjelo mu ime!

Njime se blagoslivljala sva plemena zemlje,

svi narodi nazivali blaženima!

Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov,

koji jedini tvori čudesa!

I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!

Sva se zemlja napunila slave njegove!

Tako neka bude. Amen!”

(Psalam 72)

U mladosti Salomon je svoj izbor usuglasio s Davidovim, tijekom mnogih godina hodio je pošteno, i njegov je život bio obilježen strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. U prvim danima svoje vladavine posjetio je zajedno sa svojim državnim savjetnicima Gibeon, u kojemu se još nalazilo Svetište podignuto u pustinji, i tu se sjedinio sa svojim izabranim savjetnicima, “tisućnicima, satnicima, sucima” i “svim knezovima izraelskim, glavama obitelji” u prinošenju žrtava Bogu i u potpunom posvećenju sebe Gospodnjoj službi (2. Ljetopisa 1,2). Iako tek maglovito naslućujući veličinu odgovornosti koje su povezane s kraljevskim položajem, Salomon je shvatio da oni koji nose teške terete moraju potražiti savjet na Izvoru mudrosti ako žele uspješno izvršiti svoje obveze. To ga je navelo da pozove svoje savjetnike da se udruže s njim u naporima da svoju službu učini ugodnom Bogu.

Više od svakoga zemaljskog dobra, kralj je želio mudrost i razum da bi mogao obaviti djelo koje mu je Bog povjerio. Čeznuo je za pronicavošću uma, širinom srca, blagošću duha. Te noći Bog se javio Salomonu u snu i rekao mu: “Traži što da ti dadem.” U svojem odgovoru mladi kralj je iskazao svoju bespomoćnost i želju da dobije pomoć. “Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu” — rekao je — “jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju.”

“Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!”

“Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio.”

“Jer si to tražio” — rekao je Bog Salomonu — “a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.

I ako budeš stupao mojim putovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću tvoje dane.” (1. o Kraljevima 3,5-14; 2. Ljetopisa 1,7-12)

Bog je obećao da će biti sa Salomonom isto onako kao što je bio s Davidom. Ako kralj bude hodio pred Bogom pošteno, ako bude činio ono što mu je Bog zapovjedio, njegovo će se prijestolje utvrditi i njegova vladavina postati sredstvo da se Izrael uzdigne kao “narod mudar i pametan”, kao svjetlo okolnim narodima (Ponovljeni zakon 4,6).

Jezik kojim se služio Salomon u svojoj molitvi pred prastarim žrtvenikom u Gibeonu otkriva njegovu poniznost i snažnu želju da proslavi Boga. On je shvatio da je bez božanske pomoći bespomoćan kao malo dijete da ispuni odgovornosti koje na njemu počivaju. Znao je da mu nedostaje pronicavosti, i upravo ga je svijest o svojoj velikoj potrebi navela da od Boga zatraži mudrost. U njegovom srcu nije bilo sebične težnje za znanjem koje bi ga uzdiglo iznad ostalih. Želio je vjerno obavljati povjerene dužnosti i izabrao je dar koji bi poslužio kao sredstvo da njegova vladavina bude na slavu Bogu. Salomon nikad nije bio tako istinski bogat, ni tako mudar, ni tako velik kao kad je priznao: “Ja sam još sasvim mlad te ne znam vladati.”

Oni koji danas zauzimaju odgovorne položaje trebaju se truditi da nauče pouku koju pruža Salomonova molitva. Što je viši položaj koji čovjek zauzima i što je veća odgovornost koju nosi, to će veći biti utjecaj koji širi i veća njegova potreba da se osloni na Boga. Uvijek mora imati na umu da zajedno s pozivom na rad dolazi i poziv da hodi ponizno pred svojim bližnjima. On treba pred Bogom stajati kao učenik. Položaj ne daje svetost karaktera. Upravo štovanjem Boga i slušanjem Njegovih Zapovijedi čovjek postaje istinski velik.

Bog kojemu mi služimo ne gleda tko je tko. Onaj tko je Salomonu dao duh mudre pronicavosti, spreman je taj isti dar izliti danas na svoju djecu. “Ako komu od vas nedostaje mudrosti” — objavljuje Njegova Riječ — “neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je” (Jakov 1,5). Kada nositelj odgovornosti čezne za mudrošću više nego za bogatstvom, silom ili slavom, neće se razočarati. Takav će naučiti od Velikog Učitelja ne samo što da čini, već i da to čini tako da stekne božansko odobravanje.

Sve dok bude posvećen Bogu, čovjek kojemu je Bog dao razboritost i sposobnost neće biti željan visokih položaja, niti će se truditi da vlada ili upravlja. Ljudi moraju nositi odgovornosti zbog potrebe; ali umjesto da teži za vrhovništvom, čovjek koji je pravi vođa molit će za srce puno razumijevanja da bi mogao razaznati razliku između dobra i zla.

Staza ljudi koji su postavljeni za vođe nije laka. Ali oni u svakoj teškoći trebaju vidjeti poziv na molitvu. Nikad ne smiju propustiti da zatraže savjet na velikom Izvoru svake mudrosti. Ojačani i prosvijetljeni snagom Velikoga Radnika, oni će biti osposobljeni da se čvrsto odupru nesvetim utjecajima, da razlikuju pravedno od nepravednoga, dobro od zla. Oni će odobravati ono što Bog odobrava, i borit će se ozbiljno protiv unošenja pogrešnih pravila u Njegovo djelo.

Mudrost koju je Salomon želio više od bogatstva, časti i dugog života, Bog mu je dao. Njegova molba da dobije bistar um, široko srce i blag duh bila je uslišana. “Jahve je dao Salomonu mudrost i izuzetnu razboritost, i srce široko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka, … njegovo se ime pronosilo među svim narodima unaokolo.” (1. o Kraljevima 5,9-11)

“Sav je Izrael čuo … i poštovali su kralja, jer su vidjeli da je u njemu božanska mudrost u izricanju pravde.” (1. o Kraljevima 3,28) Srce naroda okrenulo se Salomonu, kao što je bilo okrenuto Davidu, i narod ga je slušao u svemu. “Salomon … bio se učvrstio na prijestolju. Jahve, Bog njegov, bijaše s njim i uzvisi ga veoma.” (2. Ljetopisa 1,1)

Tijekom mnogih godina Salomonov je život bio obilježen odanošću Bogu, poštenjem i načelnošću, strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. On je upravljao svim važnim pothvatima i mudro vodio sve poslove povezane s kraljevstvom. Njegovo bogatstvo i mudrost, veličanstvene građevine i javni spomenici koje je podizao tijekom prvih godina svoje vladavine, snaga, pobožnost, pravednost, velikodušnost koju je pokazivao riječju i djelom, pridobili su vjernost podanika, divljenje i poštovanje vladara mnogih zemalja.

Gospodnje ime vrlo se poštovalo tijekom prvoga dijela Salomonove vladavine. Kraljeva mudrost i pravednost svjedočili su svim narodima o savršenim osobinama Boga kojemu je služio. Neko je vrijeme Izrael bio svjetlo svijeta, svjetlo koje je pokazivalo Gospodnju veličinu. Prava slava Salomonove rane vladavine nije ležala u njegovoj nadmoćnoj mudrosti, čudesnom bogatstvu ni dalekosežnoj sili i slavi koju je uživao, već u poštovanju koje je zadobivalo ime Izraelovog Boga mudrom uporabom nebeskih darova.

Kako su godine prolazile i Salomonova slava rasla, on se trudio da proslavi Boga razvijajući svoju umnu i duhovnu snagu, nastavljajući prenositi bližnjima blagoslove koje je dobivao. Nitko bolje od njega nije shvaćao da je samo Gospodnjom naklonošću dobio snagu, mudrost i razum, i da su mu ti darovi bili dani da bi svijetu otkrio znanje o Kralju kraljeva.

Salomon se posebno zanimao za prirodu, ali njegova se istraživanja ne mogu ograničiti na samo neku granu znanosti. Marljivim izučavanjem svega što je stvoreno, i živoga i neživoga, stekao je jasna znanja o Stvoritelju. U prirodnim silama, u životinjskomu i mineralnom svijetu, u svakom drvetu, grmu i cvijetu on je gledao otkrivenje Božje mudrosti; i dok se trudio da još više nauči, njegovo poznavanje Boga i njegova ljubav prema Bogu stalno su rasli. Salomonova božanski nadahnuta mudrost našla je svoj izraz u pjesmama hvale i u mnogim izrekama. “Izrekao je tri tisuće mudrih izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet. Zborio je o drveću: od cedra što je na Libanonu pa do izopa što klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmazovima i o ribama.” (1. o Kraljevima 4,32.33)

U Salomonovim izrekama opisana su načela svetog življenja i visokih dostignuća, načela koja potječu s Neba i koja navode na pobožnost, načela koja bi trebala upravljati svakim postupkom u životu. Upravo je široka rasprostranjenost tih načela, priznavanje Boga kao Onoga komu pripada sva slava i čast, učinila rane godine Salomonove vladavine vremenom moralnog uspona i materijalnog blagostanja.

“Blago čovjeku koji je stekao mudrost” — pisao je on — “i čovjeku koji je zadobio razboritost. Jer je bolje steći nju nego steći srebro, i veći je dobitak ona i od zlata. Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu; dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj bogatstvo i čast. Njezini su putovi putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja. Životno je drvo onima koji se nje drže, i sretan je onaj tko je zadrži.” (Izreke 3,13-18)

“Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum.” (Izreke 4,7) “Početak mudrosti strah Gospodnji!” (Psalam 111,10) “Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži — to ja mrzim.” (Izreke 8,13) O, da je u kasnijim godinama Salomon slušao ove prekrasne mudre riječi! O, da je onaj koji je izjavio: “Usne mudrih siju znanje!” (Izreke 15,7) onaj isti koji je sâm učio kraljeve zemaljske da Kralju kraljeva ukažu hvalu koju su inače željeli dati nekom zemaljskom vladaru, nikada ne bi “opakih usana”, u “oholosti i samodostatnosti” sebi prisvojio slavu koja pripada samo Bogu!


Komentiraj